Štrajk glađu svakim danom postaje stara vijest koja nikoga zanima. 

Domaći medijski prostor nije nikad dosadan i u njemu se uvijek nađe nešto zanimljivo. To je prvenstveno zbog apsurda i nadrealizma koji danas karakterišu naše društvo, a koji se naročito dobro vide u medijima zbog njihove tendencije ka pojednostavljivanju, karikaturi i prenaglašavanju. Već i presjek od jedne sedmice, nudi obilje inspiracije i tema, a prošla je sedmica zbog postizbornih apokalisi, te parada i dronova, bila naročito bogata sadržajem.

Međutim, pored tih novih tema, postoje i teme koje su stalne i koje se pojavljuju u redovnom ritmu, a koje nikad nisu dovoljno atraktivne da izazovu neku veću pažnju. Jedna od tih tema je i štrajk glađu. Tako je i prošle sedmice medije okrznula i vijest o bračnom paru iz Banovića koji već šest dana štrajkuje glađu i nije nije izazvala veće reakcije. Jer to je u BiH već dugo uobičajena stvar i glađu su štrajkovali: radnici Dite, radnice Borca, taksisti, demobilisani borci, mašinovođe, radnici Konjuha, uredništvo Tuzlanskog lista, vozači GRAS-a, profesori srednjih škola, zatvorenici, a štrajkom glađu je prijetio npr. i Ratko Mladić za vrijeme suđenja u Hagu. Drugim riječima, zbog količine 'štrajkova glađu', i pored strahote koju taj čin predstavlja, on se ispraznilo od značenja, izgubio na efektu i ne predstavlja nikakvu senzaciju. Možda su tome doprinijeli i egzibicionistički štrajkovi glađu određenih javnih osoba koji se često dešavaju, ali mene oni u ovom tekstu ne zanimaju.

A sam 'koncept štrajka glađu', da namjerno to tako nazovem, u BiH dobija i posebno značenje. Prema definiciji s Wikipedije, štrajk glađu bi bio metod nenasilnog otpora u kojem prosvjednici odbijaju hranu i tako vrše pritisak na nekog za kog žele da udovolji njihovim političkim zahtjevima, a pritisak se očituje u izazivanju emocija i osjećaja krivice. Porijeklo mu se nalazi u prekršćanskoj Irskoj gdje bi osoba koja bi otpužila nekog za nepravdu, dolazila ispred njegove kuće i postila, a ovaj ga, navodno, ne bi smio pustiti da umre od gladi, jer bi tako bio javno osramoćen. U Indiji su prosvjednici također postili ispred vrata osobe koje su optuživali i na taj način javno zahtijevali pravdu, a pisani tragovi o ovoj praksi datiraju još iz 7. vijeka prije Krista. E sad, ne znam da li se može direktno dovesti u vezu zbog vijekova koji su prošli, ali mi je veoma simptomatično da se danas za primjere 'najslavnijih štrajkova glađu' u historiji, navode indijski i irski primjer, i to Gandijev štrajk protiv britanske uprave, kao i štrajk irskih republikanaca protiv iste vlade. Inače, cijeli 20. vijek, kao i 2000.-ite god. svjedoče o štrajku glađu kao prilično 'popularnom' sredstvu kojim se nastoji ispuniti određeni politički zahtjevi i u vezi s njim se koristi termin 'body as weapon' i uloga tijela štrajkača glađu se tu jukstapozicira tijelu bombaša samoubice. Međutim, posezanje za tijelom kao oružjem je krajni očajnički čin i koristi se kad ništa osim njega nije ni preostalo. U tom kontektsu je značajno istaknuti da za štrajkom glađu često posežu zatvorenici, a neki od 'najslavnijih' primjera su engleske sufražetknjie s početka 20, vijeka, kao i zatvorenici iz Guantanama iz 2005., jer se u tim slučajevima pristupilo metodu nasilnog hranjenja što je samo po sebi dovelo do smrtnih ishoda i izazvalo niz etičkih pitanja¹.

Foto: Al Jazeera Balkans/na slici su Thaer Halahleh i Bilal Diab, Palestinci koji su u izraelskom zatvoru štrajkovali glađu čak 79 dana

Međutim, kao što sam već rekla, štrajk glađu u bosanskohercegovačkom apsurdistanu, zadobija i dodatno značenje i ima posebnu dimenziju. Radnice Borca, tuzlanske Dite, taksisti, kao i bračni par iz Banovića, ne štrajkuju glađu da bi ukazali na neku političku nepravdu i poslali političku poruku, nego štrajkuju glađu zbog straha od te iste gladi ili možda zato što su već ionako gladni! Štrajkom glađu u Bosni i Hercegovini se rijetko (osim ako se ne radi o nekim egzibicionističkim štrajkovima javnih osoba ili umjetničkim performansima), ukazuje na nešto drugo osim na sopstveno siromaštvo i bijedu i taj paradoks se pridružuje svim ostalim koji označavaju bh društvo danas - štrajkom glađu se štrajkuje protiv gladi.

Osim toga, u BiH je kod većine nas koji smo ovdje proveli rat, veoma živo sjećanje na rat i ratnu glad kad nismo imali ni osnovne prehrambene proizvode. U vizuelnoj memoriji su zauvijek uskladišteni prizori i fotografije (ili pak stvarna sjećanja) živih kostura iz logora i tijela dovedenih do krajnjih granica gladi, a glad je i danas sveprisutna u bosanskom društvu. I treba biti slijep ili imati strašno selektivno percepciju, pa ne uspjeti vidjeti svakog dana ljude koji kopaju po kontejnerima u svakom gradu i gradiću, ili duge redove ispred javnih kuhinja. Glad je još tu, postojana i prisutna.

Srbijanska dramaturginja, Olga Dimitrijević, napisala je sjajnu dramu naziva Radnici umiru pevajući. U njoj je na crno bijeli i karikaturalan, utoliko jasniji način, predstavila tranzicijsko doba divljeg kapitalizma i situaciju u kojoj su se našli radnici nakon privatizacije fabrika u kojima su radili za vrijeme socijalizma. Za građu je koristila novinske isječke i u drami radnici zahtijevaju uplatu zaostalih plata i staža, penziono i zdravstveno osiguranje i da bi to dobili, štrajkuju glađu, jer im ništa drugo nije preostalo. Nasuprot njima su oni koji im to pravo uskraćuju, prestavljeni u liku predstavnika gradske vlasti i direktora preduzeća koji od samog početka bahato i cinično, bez imalo i glumljene empatije, nastoje da smisle način kako da ne udovolje tim zahtjevima i da se izvuku iz problema sa što manje štete. Sramoćenje u javnosti potpuno izostaje, jer za njega tu ni nema mjesta i na kraju se radnici povlače poraženi, a neki i umiru od gladi, što ne predstavlja nikakvo iznenađenje, jer je od početka jasno da je nemoguć drugačiji ishod.

Ne znam šta će biti sa supružnicima iz Banovića i da li će njihov štrajk glađu dovesti do nekih rezultata. Bilo kako bilo, izvjesno je da će štrajk glađu svakim danom i sa obiljem novih i interesantnijih tema, postajati sve više stara vijest koja sve manje i manje ikoga zanima.

__________________

1.Malteškom deklaracijom iz 1991. god je zabranjeno prinudno hranjenje zatvorenika i tu odluku ima pravo da donese samo ljekar