Kako se približavao 21. septembar, iliti dan dodjele Ibzenove nagrade Peteru Handkeu (svojevrsni pozorišni pandan Nobelovoj nagradi za književnost) i domaća javnost se zamreškala u osudama i reakcijama. Tako je režiser Haris Pašović uputio otvoreno pismo žiriju Ibzenove nagrade koji je objavio portal Radio Sarajevo, a književnica Alma Lazarevska je upravo na ovom portalu u tekstu Pravda za Ibzena, napisala opširan tekst kojim se osvrnula na pozadinu te nagrade i zapitala o stavu koji bi mogao imati sam Ibzen zbog uručivanja nagrade autoru s takvim društvenim angažmanom.

 

Handke je inače jedan od onih autora koji su poznatiji po svom kontroverznom vanknjiževnom angažmanu, nego književnom opusu i zato spada u one autore o kojima skoro svako, u domaćoj javnosti, ima mišljenje i stav. U BiH je sporan, naravno, njegov politički angažman i podrška politici Slobodana Miloševića kojem će poslije biti i na suđenju i na sahrani. Zbog toga se on u određenim krugovima, s ove strane Drine, doživljava izdajnikom, a u pogledu retorike koja se pri tom koristi i emocija na koje se želi djelovati, naročito mi se čini indikativan tekst objavljen na portalu bosnjaci.net. U njemu se Handkea naziva 'negatorom genocida', a u dodjeli nagrade se vidi 'anticivilizacijski atak na istinu i pravdu, te 'još jedno poniženje i uvreda žrtvama agresije', a od predsjenika žirija u Oslu se zahtijeva povlačenje nagrade 'koja posebno ponižava i vrijeđa žrtve'.

 

S druge pak strane Drine, baš zbog iste podrške Miloševićevom režimu, Handke ima status heroja i srbijanski politički i kulturni establišment mu se u nekoliko navrata odužio, a posljednju nagradu mu je uručio Tomislav Nikolić prošle godine. Tema za posebnu analizu bi mogla biti figura 'jeretika' koji se suprostavlja 'politički korektnoj Evropi' i 'demonizaciji' Srbije, dodijeljena Handkeu i prisutna u određenim krugovima, a slučajan uzorak interjvua 1, 2, 3 na koji sam naišla, u tom smislu predstavlja pravu poslasticu. Iz Handkeovih izjava o Srbiji se također, pojednostavljeno govoreći, dobija uvid u neko prilično romantizirano viđenje njene prošlosti (pored iskrivljavanja sadašnjosti), evocira se mit žrtve, dihotomija mali/veliki narod, suprostavljenost velikim silama itd. i lično ne znam kako mu se može povjerovati iz čitateljskog ugla. Njegova Srbija malo ima veze s pravom Srbijom².

 

Međutim, kakav god Handkeov stav bio prema Srbiji i Miloševiću, te kako god slabi i neuvjerljivi njegovi pamfleti o Srbiji bili, mišljenja sam da to nije trebalo imati nikakve veze s Ibzenovom nagradom koja se dodjeljuje za doprinos pozorišnoj umjetnosti, a ne za 'ispravno političko ubjeđenje i moralnu izvrsnost'. Pored toga, čini mi se da je danas jednim dijelom još prisutna neka anakrona ideja o liku umjetnika (javnog intelektualca) koji bi trebao da obnaša ulogu nekog moralnog uzora ili etičkog svjetionika, te ima nekakvu korigirajuću ili prosvjetiteljsku ulogu u društvu. Valjda to seže još od apolonijskog kulta i 'vrlina filozofa', a 'izvori' tvrde da se spomenuto  'udomaćilo' nakon famozne afere Dreyfus 1890.ih gdje je Emil Zola nastupio kao nosilac savjesti kolektiva koji je postupio nepravedno prema pojedincu. Cijeli 20. vijek nam svjedoči o nizu posve različitih društvenih angažmana javnih ličnosti i nije svaki intelektualac Susan Sontag i postoji npr. tip i Günter Grassa.

 

Haris Pašović je žiriju zamjerao zbog utjecaja koji bi to imalo na mlade dramske pisce i piše: ''Da li mladi pisac koji još uvijek traga za kostima svog oca nestalog u genocidu u Srebrenici prije 19 godina, treba da uči “formalnu ljepotu i briljantnu refleksiju” od Handkea? Da li majke, sestre, supruge i djeca ubijenih treba da uče iz Handkeovog djela?, te veoma efektno spominje žrtve i govori u njihovo ime da bi pojačao dramatski naboj i emotivnu težinu teksta. Sasvim je razumljivo da će se mnogi, kad se na ovaj način stvari poslože, složiti s Pašovićevom osudom, ali je meni zaista teško uvidjeti direktnu vezu između ove nagrade kojom se Handke nagrađuje za doprinos razvoju pozorišne umjetnosti (ne za svoje političke stavove i moralni angažman!) i ubijenog oca mladog pisca u genocidu u Srebrenici. Vjerujem da bi mladi pisac uspio da razdvoji njegovo umjetničko djelo i uzme iz njega potrebno, a zadrži o Handkeu najgore mišljenje. 

 

Alma Lazarevska navodi obrazloženje člana žirija Svein Mønneslanda i piše da on: ''O Handkeovim izvještajima u vrijeme jugoslavenskih ratova ne govori povoljno. No, on još uvijek vjeruje da Handke treba biti nagrađen. (...) Mønnesland smatra da Handkeove drame (drame! ne famozna Pravda za Srbiju) ne odražavaju stavove koji su Handkea učinili osobom sablažnjive orijentacije. U principu, mi moramo gledati na književnost kao umjetnost, a obaška je autorov deklarativni stav. Uostalom, kaže profesor,ovo je dobra prigoda da se kritiziraju Handkeovi stavovi i ponovi rasprava o balkanskom sukobu 90-ih godina...'', koje se meni čini krajnje legitimno. On se ne slaže s Handkeovim stavovima i razdvaja ih od njegovog dramskog djela, odvajajući tako ličnost pisca od njegovog djela za koje je nagrađen. Pored toga, on također ukazuje na jednu veoma bitnu stvar, a to su demonstracije koje prate dodjelu ove nagrade od početka i u norveškoj javnosti su vođene polemike, pisani članci² i potpisivane peticije protiv nagrađivanja, a na dan uručenja, jučer, su organizovani protesti ispred Nacionalnog pozorišta u Oslu na kojima se pojavio i sam Handke, a neki učesnici su bojkotovali Međunarodnu konferenciju o Ibzenu koja se tradicionalno održava u njegovom rodnom gradu Skienu. U svakom slučaju je dobro što se, kroz aktualiziranje Handkeovih političkih stavova,  ponovo otvorila tema rata devedesetih koja već dugo nije zanimljiva stranim medijima, podržavali mi nagrađivanje Handkea iz umjetničkih, ili se tome protivili iz moralnih razloga.