Što se televizije tiče i tu 'konja za trku imamo', pa kako Amerikanci imaju svog estradnog doktora, karizmatičnog doktora Oza[1], tako i Bosanci i Hercegovci imaju svog – dr. Emira Solakovića. On, istina, nema svoju emisiju, ali je tako često na teveu – najviše na Hayatu u emisiji Recept za dobar život, da se čini kao da ima. Inače, kako periodično pratim i jednu i drugu emisiju, došla sam do jednog uporednog zaključka. Dr. Oz u većini emisija na njemu svojstven način, ilustrira promjene koje u organizmu proizvodi prekomjerna upotreba hrane te baca u trans pretile Amerikanke. Dr. Solaković, s druge strane, najviše vremena posvećuje srcu i prevenciji od infarkta. Iako su i jedni i drugi problemi prisutni svugdje, bosanskohercegovačko društvo je ipak traumatizirano društvo u kojem ratne posljedice i stres svakodnevne egzistencije još uzimaju danak i prečesto izazivaju akutne smrtne ishode. Tako da i jedan i drugi imaju svoje prioritete. A i bosanski Oz ima svoj, ilustrativan, način prezentacije i sjećam se jedne emisije u kojoj je izrezao krišku jabuke i gdje je preostala jabuka (bez jednog dijela) predstavljala srce nakon infarkta.

Inače, kad god se govori o ovoj temi, nije na odmet da se stavi u historijsku perspektivu. Tako se bolje uviđa koliko je to i koliko je od toga uslovljeno trenutnom tržišnom ideologijom i u tom kontekstu se dobro podsjetiti dijeta koje su se preporučivale tokom proteklih decenija. Dvadesetih godina se Lucky Strike reklamirao sa "Reach for a Lucky instead of a sweet", i tako je mudro spojio svoj proizvod sa potrebom za mršavljenjem. Sjetimo se da je to bilo vrijeme (kao i narednih pedesetak godina) u kojem pušenje nije bilo tabuizirano, nego preporučljivo i poželjno. Pedesetih se preporučivala svaki dan supa od kupusa, a šezdesetih i sedamdesetih su bile popularne tablete s parazitima i droge. Baš sam neki dan naišla na reklamu o 'revolucionarnoj' dijeti koja se zapravo zasniva na onoj koju je navodno popularizirao lord Byron još 1820. god (jabukovo sirće i voda), tako da se o ovome može govoriti u nekom smislu kao i o odjeći koja se ponovo vraća u modu.

Foto: Does This Blog Make Us Look Fat

(Video emisije)

S jedne strane imamo pobornike 'znanstvene' metode koje izjednačavaju nauku sa zapadnom medicinom i koji u homeopatiji vide prvenstveno placebo efekat i s druge strane imamo homeopate koji nastoje da uvedu taj način liječenja na tržište, istaknu njegove prednosti u odnosu na konvencionalne i izbore mu ravnopravnije mjesto. Upravo takvi glasovi za i protiv postoje i u društvu.

Foto: Irish Health

Nakon ovog kratkog presjeka, može se ponoviti zaključak sa početka, a to je da se način na koji se govori o zdravlju u našim medijima, zaista ne može odvojiti od nekog globalnog patterna. Ono što bi moglo biti naš specifikum jesu pojave kakve su npr. Torabi ili Zlatko Sudac, dakle, iscjelitelji duhovne ili 'spiritualne' provenijencije kojima se daje medijski prostor i državni značaj. Također, ako se odmaknemo malo od direktnog zdravstvenog diskursa i 'ozbiljnijih medija' i pređemo na stranice tabloida tipa Express, naići ćemo na različite opskurne vidovnjake i isjelitelje kojima se čitatelji obraćaju i koji koriste različite dijagnostičke metode i načine liječenja. Međutim i fenomen Milana Tarota i 'oblačenja žutih čarapa koje liječe rak', tj. tzv teledijagnostike i teleliječenja, se također mogu, u nekom drugom obliku, stvrstati u globalne fenomene morbidne medijske 'zdravstvene' patologije.

__________________________________________________________________

[1] Inače, često se zanemaruje 'psiha' u cijeloj priči i zanemaruje 'blagostanje' duha nauštrb tijela, valjda u skladu sa 'zapadnjačkim materijalizmom' – za psihu se bave certificirani stručnjaci koji imaju svoju utvrđenu satnicu.