Gdje su militantni ateisti, kako ih se naziva u medijima s vjerskim predznakom i zbog čega ih nema u javnosti?

Nije lako biti ateistkinja u BiH. Kad to kažem, ne mislim da je teško kao npr. u Saudijskoj Arabiji, gdje je ateizam izjednačen s terorizmom, ili u nekim državama USA, gdje ne možemo obnašati javnu funkciju ili svjedočiti na sudu, ukoliko smo ateisti, ali je, u najmanju ruku, neugodno. A o toj nelagodi se puno ne govori. Dovoljno je zamisliti da smo diskriminirani od rođenja (vjeronauka u školama), pa do groba (nepostojanje ateističkih grobalja u većini gradova), pa da opravda nelagodu, makar ništa ne bilo između te dvije krajnosti. A između je sve. Jer kao što već i ptice na grani znaju, ateisti su diskriminirani već samim ustrojem BiH (budući da je vjersko izjednačeno sa etnonacionalnim) i BiH ne može biti dalje od sekularne države¹. A insistiranje na vjerskoj formi i njeno 'građansko očitovanje' i podržavotvorenje u formi naše poslovične multikulturalnosti i različitosti, te obilježavanje vjerskih praznika u specifičnom lokalkoloritu, vjerski pozdravi sa parlamentarnih govornica, poštapalica aBd i najnormalniji odlazak s posla za vrijeme džuma namaza petkom, toliko su postali 'normalni', da se na njih niko ne osvrće. A ako se neko i osvrne na neki nelogičan i nehuman postupak npr. Islamske zajednice, automatski biva proglašen islamofobom, agresivnim ateistom i protiv njega se proglašava 'fetva'. U stvari, ateiste u BiH niko ne dira, sve dok su ateisti 'između svoja četiri zida' i u tom se smislu mogu izjednačiti sa seksualnim manjinama. Pri tome se uopće ni ne može govoriti o postojanu neke 'ateističke scene'² u BiH, značajnijoj grupi deklarisanih ateista koji kao takvi nastupaju u javnosti naprosto zato što za njih tamo nema mjesta, a pomisao na organizaciju nekog talk showa npr. u kojem bi se vodila polemika između vjernika i ateista, iznosili Dawkinsovi stavovi ili citirali Hitchens i Carlin³, jednako je nemoguća, makar koliko i mijenjanje Ustava. Međutim, zato su u tim istim talk showima stalni gosti vjerski poglavari s političkim pretenzijama i osoba koja je izgovorila sljedeću rečenicu: ''Dakako, priznajem ljudska prava i ateista, i homoseksualaca, i alkoholičara, i svinjojeda, i komunista, ali ih ne mogu stavljati u istu ravan s ljudima koji vjeruju u Boga⁴."

Foto: madmikesamerica.com

Prelaz sa vulgarnog ateizma u vulgarni teizam

Zašto je do toga došlo, među prvim je opisao sociolog religije, prof. Ivan Cvitković, i analizirajući konfesiju u ratu, bazirao se na prelazak ‘vulgarnog ateizma u vulgarni teizam’. Tvrdi da se u našem slučaju desila abnormalna nacionalizacija religija, budući da one nikako ne mogu biti integrativni faktor za savremenu zajednicu. Začeci toga su, naravno, u devedesetim: „Kada se u cilju rušenja socijalizma igralo na religijska osjećanja. To na ovim prostorima neminovno znači, u političkom žargonu, podršku krajnjoj desnici. Religijske zajednice su u tu igru bile uvučene i dale su podršku desnim političkim strankama, koje nisu bile ni spremne, niti su imale koncept demokratizacije društva, i onda je to rezultiralo samo borbenim odnosom prema socijalizmu, razvojem političke religije ili religijske politike, i došli smo dotle da smo krajem dvadesetog stoljeća u BiH imali dovoljno religije i vjere da se mrzimo, ali ne i da se volimo “⁵.

Po njemu je zapravo samo „duhovna uzurpacija“ koja je postojala u marksizmu, prešla u područje identiteta i postala identitetska. Poražavajuća je činjenica da danas u BiH još vlada takvo stanje, identitetska uzurpacija je nametnuta Ustavom, a vulgarni teizam je sastavni dio svakodnevnog života i ja uopće ne vidim da se bilo šta promijenilo na tom planu. Primjeri vulgarnog teizma su bezbrojni i tek letimičnom pretragom portala bošnjačkog predznaka se dolazi do sljedećih tekstova: Agresivni ateizam napada; Teorija evolucije: nauka ili podvala?, Zašto je ateizam u biti nelogičan?, Evolucijska burka ateizma itd. Dakle, već površnom analizom naslova se zaključuje da se radi o odbrambenom i napadačkom stavu u odnosu na jednu, danas u BiH, posve fantomsku 'prijetnju i opasnost'.

Neprilagođeni vjernici u 'odbrani' ateista

Iako na prvi pogled paradoksalno, i najbolje 'odbrane' ateista i napadi na ovaj model vulgarnog teizma, dolaze opet od klera. Tekst naslova: Danas je teže biti ateist nego vjernik, me najviše i motivisao da napišem ovaj tekst, jer me, nenaviknutoj na ovakve izjave u nas, skoro pa šokirao. Da se podsjetimo, Bojić je bivši urednik Svjetla riječi koji je smijenjen jer nadležnim nije odgovarala njegova uređivačka politika (dakle, ipak se radi o 'odmenutnom kleru'), a u kojoj je on želio: ''da u ovom našem društvu koje je do kraja klerikalizirano trebamo u Svjetlu riječi dati što više prostora ljudima koji ne prakticiraju vjeru, koji se ne izjašnjavaju kao vjernici. Ovdje ću povući jednu paralelu: Čini mi se da je danas teže onim ljudima koji se ne ‘ubrajaju‘ u vjernike, nego što je bilo u prošlom sustavu onima koji su prakticirali svoju vjeru”. Dakle, Bojić ide još dalje i blasfemično izjavljuje da je postojeći vulgarni teizam gori nego što je bio vulgarni ateizam u SFRJ. Prije njega, drugi franjevac, fra Mile Babić je tvrdio da je ''položaj ateista danas otprilike onakav kakav je bio položaj teista u bivšem socijalističkom sustavu’’, I da “U demokratskoj državi pripadnici svih religija i svih svjetonazora, a to znači i ateisti i teisti, moraju biti ravnopravni pred državom, državnim institucijama i zakonima”. Inače, tekst iz kojeg je izvađen citat, Ateizam u Bosni i Hercegovini, mi se čini kao najbolja ateistička inventura u BiH, od onih koje sam pronašla u arhivama.

Babić dalje u maniru duhovnog pluralizma i profinjene religijske tolerancije koja ne odlikuje pripadnike dominantnih religijskih figura na poziciji moći u BiH kaže sljedeće o ateistima: “Oni unatoč pritisku većine ostaju vjerni svome ateističkom svjetonazoru. Njihov je ateizam vjerodostojan stav, jer oni vide kako svaki dan oni koji se smatraju vjernicima ne žive u skladu sa svojom vjerom, neki čak žive kao neprijatelji svoje vjere (…) Vjera je čin osobe, a ne kolektiva”. Ovakav stav i moralno uzdizanje ateističke vjerodostojnosti se nameće kao totalna subverzija u društvu u kojem se ateisti smatraju manje moralnim, jer ne moraju takvi da budu, budući da se ne boje božije kazne. Spomenula bih i novinarku magazina DANI Amilu Kahrović-Posavljak, koja je objavila nekoliko kolumni u kojim se dotaknula ateizma u BiH, jer se i ona, kao osoba koja je deklarativno vjernica, smatra otpadnicom od dominantnog klerikanog modela u BiH.

Dakle, može se zaključiti da su najglasniji advokati ateista danas u BiH, vjernici koji ne odgovaraju vladajućem modelu, jer ne pristaju na njegovo učešće u politici i zalaganje za nacionalne interese.

Foto: Ateizam.ba

Ateizam kao šansa za mir

Puno češće nego afirmativno, ateisti se u medijima spominju u kontekstu svoje 'javne nevidljivosti'. U Media Centru⁸ je početkom 2010. organizovana tribina pod nazivom Ateisti – nova manjina. Izdvojila bih zaključke prof. Uge Vlaisavljevića o smjeni režima, ateističkog u teistički, jer potcrtavaju Cvitkovićevu tezu o situaciji zbog koje su ateisti danas u takvoj situaciji. Vlaisavljević je istakao da su oba režima militantna u svom odnosu prema suprotnosti, u ovom slučaju nevjerovanju, te je etnički identitet danas u BiH, zapravo identitet vjerske grupe. I upravo zato ateistima nema mjesta u ovakvom ustroju države, jer je njen prividni sekularizam zasnovan na religiji. Vlaisavljević to poentira sjajnom rečenicom: „Ako danas u BiH sekularizam treba da se sačuva, onda ne treba da pitamo – a gdje vam je tu ateista?“

Inače, kad se govori o broju ateista u jednom društvu, često se spominje i ekonomski faktor. Mi smo, tj. Balkan, prema istraživanju Gallup instituta, s procentom ateista od 4% na samom dnu svjetske ljestvice, zajedno sa najnerazvijenimim i najsiromašnijim zemljama. To se, naravno može tumačiti i neobrazovanjem i strahom od izjašnjavanja, ali isto tako i Ginijevim koeficijentom. Prema istraživanju Thomasa Reesa, ekonomski jaz između bogatih i siromašnih je najveći u najreligioznijim zemljama. A obzirom da se taj koeficijent, sve više povećava, ateistima se ne piše dobro globalno. Na tom fonu mi je i zanimljiva i zastrašujuća teza⁹ Simona Critchleya koji istoriju savremenih političkih oblika ne vidi u transformaciji iz vjerskih u sekularne, nego kao niz metamorfoza sakralizacije, jer se savremena politika odvija unutar ekonomije sakralnog, ekonomije nasilja, što on slikovito argumentuje u svojoj knjizi. Pri tome je 'liberalna demokratija zapravo politički deizam, vođen nevidljivom i božanskom rukom tržišta'.

U tom kontekstu se više nego naivne i utopijske čine humanističe apoteoze ateizma, npr. ona Slavoja Žižeka¹⁰ koji u ateizmu vidi jedinu šansu za mir i jedno od najvećih naslijeđa evropske kulture. Ali isto tako ne znači da se u domaćim okolnostima ne može ništa uraditi da se položaj ateista učini vidljivijim i da se čuje i njihov glas.

_________________________________________