O civilnom društvu i medijima, u intervjuu za Media.ba govori Eldin Karić, urednik Žurnala i direktor mreže organizacija Account.

Mediji imaju stav prema nevladinim organizacijama koji se uglavnom svodi na tri stvari: da su one stvorene da budu same sebi svrha, da služe strancima da provode svoje politike i da je nepravedno da novac koji dobiju za ono što rade ne dijele sa medijima, kaže Eldin Karić, urednik online magazina Žurnal i direktor mreže organizacija civilnog društva Account u intervjuu za Media.ba.

Žurnal je jedan od medija koji su produkt nevladinog sektora i u trenutnoj ekonomsko-političkoj situaciji predstavlja jedan od rijetkih pozitivnih primjera opstanka neovisnog novinarstva u BiH. Anti-korupcijska mreža Account okuplja desetine nevladinih organizacija koje su na različite načine uključene u borbu protiv korupcije koja svake sekunde u Bosni i Hercegovini pojede 47 KM.

Neke nevladine organizacije imaju konkretne rezultate i mediji to prepoznaju, ali istovremeno ne propituju dio nevladinog sektora koji je finansiran iz raznih budžeta institucija, kaže Karić u intervjuu.

Kako biste generalno ocijenili odnos medija prema nevladinim organizacijama u BiH, gdje su najveći problemi kada je riječ o medijskom praćenju rada NVO sektora?

Problema ima i sa jedne i sa druge strane. Prije svega, nevladine organizacije imaju različite dimenzije, ciljeve i svrhu postojanja i djelovanja. Njihova najveća mana kada je riječ o komunikaciji s javnošću, odnosno medijima je ta što oni ne prepoznaju važnost medija. Vrlo često NVO, kada prave svoje projekte ili plan rada, u tim planovima navode „podizanje svijesti javnosti“ kao jedan od svojih ciljeva, ali to podizanje svijesti nije kada vi okačite billboard, pošaljete saopštenje za javnost ili napravite press konferenciju. To je jedan jako kompleksan posao koji podrazumijeva kontinuiranu i aktivnu saradnju s medijima. Mislim da mnoge NVO zapravo ne znaju na koji način iskoristiti potencijal medija – nerijetko rade istraživanja, daju informacije, pa čak i zagovaraju neke promjene u društvu koje nisu medijski atraktivne, a u principu bi se mogle itekako učiniti atraktivnim samo kada bi ljudi koji rade u tim organizacijama znali kako da komuniciraju s medijima. S druge strane, mediji imaju svoj stav prema NVO koji se uglavnom svodi na tri stvari: da su te NVO stvorene da budu same sebi svrha, da služe strancima da provode svoje politike u BiH, te smatraju da je nepravedno da novac koji NVO dobiju za ono što rade ne dijele sa medijima. Poseban problem je i katastrofalna medijska scena u Bosni i Hercegovini. Mi danas skoro da nemamo nezavisnih medija i onda imate situaciju da ti 'zavisni' mediji, kojima upravlja politika, odnosno određene interesne grupe, jednostavno zaziru od saradnje sa NVO jer nikada ne znaju hoće li te organizacije objaviti nešto što bi moglo štetiti onome ko njih (medije) kontroliše. I onda je mnogo lakše reći da nevladine organizacije ne valjaju, nego priznati da tim medijima neko upravlja. Općenito, nisam zadovoljan međusobnim odnosom nevladinih organizacija i medija koji je vrlo površan i paušalan i temelji se, rekao bih, na obostranim predrasudama.

Mediji u BiH uglavnom daju prostor nevladinim organizacijama onda kada je u pitanju kritika predstavnika vlasti ili institucija, dok recimo brojne druge NVO koje se bave nekim drugim aktivnostima, poput humanitarnog rada, ne mogu dobiti jednak medijski prostor. Je li dio problema i ta percepcija koja preovladava u našim medijima da nevladine organizacije trebaju biti isključivo „dežurni kritičari“ društva, odnosno politike koja je na vlasti?

NVO i trebaju biti dežurni kritičari, posebno u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina gdje imate veoma malo toga za pohvaliti, a neuporedivo je više onoga što se treba kritikovati. Imamo već dovoljno medija pod kontrolom institucija vlasti koji će hvaliti ono što se ne treba hvaliti i prikazivati kao uspjeh ono što nije. Svaki medij koji je spreman da objavi kritički tekst o određenim potezima vlasti je za nas ohrabrujuća činjenica, mada opet to ne znači da i taj medij nije dio neke druge političke priče... Što se tiče percepcije važnosti određenih informacija, to je zbog toga što čak i organizacije koje se npr. bave zaštitom osoba sa posebnim potrebama, invalida ili manjinskih grupa, zaista ne znaju kako da plasiraju svoj rad u javnosti. To su obično vrlo loše sročene, preopširne informacije i saopštenja u kojima je suština negdje pri samom kraju teksta, i onda novinar, koji ima određenu dinamiku rada, zaista mora utrošiti vrijeme da bi tu informaciju preradio na način da bude atraktivna za javnost.

Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini registrovano oko 12.000 nevladinih organizacija, a za mnoge od njih građani, pa i novinari, nikada nisu ni čuli... Da li i sama ta činjenica da su NVO već po njihovoj brojnosti postale cijeli jedan svijet za sebe na neki način generira nepovjerenje javnosti i medija prema ovim organizacijama?   

Opet ću reći da su NVO same krive ukoliko se za njihov rad ne čuje, ali ne mislim da je broj tih organizacija nešto što bi trebalo predstavljati problem samo po sebi. Probajte, recimo, sada da zamislite društvo bez svih ovih nevladinih organizacija koje svakodnevno otkrivaju i daju određene informacije i podatke, od rada vlasti pa nadalje - to bi bio totalni mrak. Ukoliko tih 12.000 organizacija imaju prostora i sredstava da mogu funkcionisati, ne vidim zašto bi to nekome bio problem. Naravno, treba imati u vidu da u tih 12.000 sigurno imate oko 50% organizacija koje se finansiraju iz naših budžeta i mislim da su one te koje trebaju biti u fokusu javnosti zato što ih mi finansiramo iz naših poreza i doprinosa. Također, sve organizacije koje ne žele dobro Bosni i Hercegovini su za mene predmet pažnje i o tome treba govoriti. Hipotetički, uvijek možete imati NVO koju, recimo, finansira neka teroristička organizacija. Ali sve druge organizacije koje se finansiraju sredstvima stranaca, posebno onih vlada koje su registrovane u BiH, ne bi trebale biti problem u smislu da se građani pitaju kako se troše te pare jer to, na kraju, nisu njihove pare; a drugo, taj novac ipak na koncu završi u Bosni i Hercegovini. Znam da su mnoge NVO, naprimjer, aplicirale za sredstva koja prvobitno nisu bila namijenjena za Bosnu i Hercegovinu i uspjeli su ih dobiti. I to nisu mala sredstva - govorimo o milionima maraka koje se potroše u BiH i na taj način pomažu razvoju ekonomije u zemlji. U svom tom šumu i galami koja se pravi oko NVO kriju se i boračke organizacije, koje dobijaju ne samo veliki novac, nego i medijski i oglasni prostor i još stotinu drugih beneficija, sve iz budžetskih sredstava, i o njima niko nikad ne piše. Ali se zato piše o onim NVO koje prozivaju institucije da rade neregularno i da se bave korupcijom i kriminalom. Pa, hajde da se malo pozabavimo pitanjem da li zaista bivši borci žive bolje zato što ova država za boračke organizacije svake godine izdvoji 350 miliona maraka?!  

Mreža Account osnovana je sa primarnim ciljem borbe protiv korupcije u bh. društvu. Jesu li Vaša istraživanja i projekti koje ste radili do sada uticali, konkretno, na donošenje ili promjenu nekih zakonskih regulativa u BiH?

One zakonske norme koje smo mi zagovarali su i prihvaćene - neke u manjem obimu, neke u većem... Naprimjer, zajedno sa ostalim organizacijama civilnog društva radili smo aktivno na donošenju Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije i taj zakon je prošao. Radili smo i na donošenju amandmana na Zakon o javnim nabavkama, koji nisu usvojeni, ali ipak smo uspjeli skrenuti pažnju javnosti na taj problem. Danas se o javnim nabavkama, kriminalu i korupciji u toj oblasti, puno više govori nego ranije i puno se manje krši Zakon o javnim nabavkama. Pravilnici vezani za zapošljavanje u institucijama su također rezultat našeg rada, i tu smo isto tako uspjeli da utičemo da mnoge institucije usvoje pravilnike o zapošljavanju koje prije uopšte nisu imale. Tu je i Akcioni plan borbe protiv korupcije, koji ranije država nije imala... Prema našim podacima, mreža Account se u medijima godišnje pojavi preko 2.000 puta. To je dovoljno da se stvori svijest javnosti o tome koliki je problem korupcija u našem društvu. Konstantno vršimo pritisak i monitoring institucija vlasti, stalno ih opominjemo za stvari koje rade neregularno, i drago nam je što neke stvari uspijemo promijeniti. Evo, nedavno smo radili priču o sarajevskom Kliničkom centru i tenderu koji je bio namješten za jednu privatnu firmu i na kraju smo uspjeli da spasimo ovoj državi 500.000 KM jer je taj tender obustavljen. Dakle, ako NVO svojim radom uspiju spasiti godišnje barem dva miliona maraka državnog novca koji bi inače „pojela“ korupcija, mislim da je to veliki uspjeh.

Spomenuli ste već da političari posredstvom medija žele utjecati na rad pojedinih NVO u BiH, ali i da mnoge nevladine organizacije služe kao „megafoni“ za određene političke opcije. Je li pomalo iluzorno očekivati da se politika razdvoji od nevladinog sektora?

Uticaj politike kroz nevladin sektor ne mora a priori biti nešto negativno jer u svakoj političkoj stranci imate kvalitetnih i poštenih ljudi koji znaju raditi svoj posao. Opozicione stranke su uvijek potencijalni partner nevladinim organizacijama, ali naravno, ni u tim partijama situacija nije baš sjajna; uvijek imate i dobrih i loših momaka, kao i u strankama koje vladaju.

Kako riješiti problem nevladinih organizacija koje su direktno finansirane od političkih partija?

Vrlo jednostavno - kroz sistem utroška sredstava. Bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ipak postoji sistem prema kojem se dodjeljuju sredstva tim organizacijama. Dakle, treba napraviti analizu kako se i kome sredstva dodjeljuju, ko je taj ko određuje kome će pripasti novac i ono što je najvažnije, kako se taj novac troši. Kada vas finansiraju strani donatori, kao što je to slučaj sa Account-om, morate itekako opravdati bukvalno svaku marku koju potrošite i dokazati za šta ste je potrošili. S druge strane, kod NVO koje se finansiraju iz budžetskih sredstava ima veoma mnogo prostora za manipulacije i netransparentnost u tom smislu. Mislim da je najjednostavniji način početi primjenjivati sistem koji postoji kod stranaca i tek tada bi se vidjelo gdje se troši taj novac.

Jeste li imali situacije da političari pokušavaju direktno da utiču na Vaš rad, u smislu da nastoje spriječiti objavljivanje nekog istraživačkog teksta i slično?

Postoje te neke sofisticirane metode koje oni stalno koriste, ali mislim da su ipak dovoljno mudri da znaju da, ukoliko nam pošalju takav signal, mi ćemo se samo još intenzivnije pozabaviti određenom temom. Jedna od najrigoroznijih mjera koje političari koriste prema nama su sudske tužbe. Slanjem tužbi, ili prijetnjama da će nas tužiti, pokušavaju da nas finansijski iscrpe i obeshrabre. Međutim, drago mi je što mogu reći da su svi koji su nas do sada tužili izgubili spor, jer ne objavljujemo ništa za što nemamo čvrste dokaze.