Interes građana u medijima i civilnom društvu
Interes građana u medijima i civilnom društvu
Palanačko stigmatiziranje ljudi koji promoviraju slobodu i jednakost dio je etnopolitičkih strategija u Bosni i Hecegovini. Ako žele biti istinski borci koji rade u funkciji interesa građana, mediji treba da vrate i iznova reafirmiraju svoju ulogu 'psa čuvara' demokratije, a civilno društvo da hitno odbaci floskulu da je 'žrtva sistema i vlasti' .
Foto: Julian Nitzsche/cc
Bh. mediji ne vide koliko su važni, koliko bi mogli uticati na promjene. Oni nemaju autorefleksiju u odnosu na civilno društvo, jer da je imaju, status medija bi bio drugačiji, bili bi agresivniji u zagovaranju demokratskih vrijednosti, imali bi saradnju sa civilnim društvom jer imaju zajednički cilj, podređen interesu građana kroz koncepciju općeg dobra.
Civilno društvo je skup različitih organizama, u njegovom okrilju su rasli oni koji su promicali kvalitetniji standard života. Nekad su to bili mediji, političke stranke, sindikati, razni društveni pokreti, disidenti – ukratko – oni koji su opći interes stavljali ispred ličnog, porodičnog, etničkog, nacionalnog, religijskog, pa i profesionalnog.
Civilno društvo je s teorijskog aspekta carstvo slobode. Tamo gdje nema civilnog društva nema ni slobodnih građana da vlastiti potencijal razvijaju kroz borbu za različite identite, a između prava i dužnosti unutar jedne demokratski orijentirane političke zajednice. Pored toga što civilno društvo promovira aktivno građanstvo, ono je svojevrsni institut koji štiti i podučava građane da se efikasno zaštite od negativnih uplitanja države.
Najčešće se u našoj zajednici civilno društvo razumijeva kao skup nevladinih i međunarodnih organizacija. Međutim reduciranje civilnog društva na NVO sektor je dio nedobronamjerne strategije domaćih političkih i ekonomskih poduzetnika.
Civilno društvo ima veliku količinu civilnosti, i ono nije ništa drugo no kako tvrdi američki sociolog Edward Shils „briga za interese cijelog društva i briga za zajedničko dobro“.
Podrivanje civilnog društva praksama nasilja
O bosanskohercegovačkom civilnom društvu možemo govoriti sa stajališta procesa tranzicije. Podrivanje civilnog drušva i njegovo promicanje u nasilje, tj. necivilnost i barbarstvo počinje nakon pada Berlinskog zida, i rušenja SFRJ. Umjesto da se tadašnje zatvoreno društvo, ali mnogo pristojnije od ovog današnjeg, otvori novim vrijednostima, alternativama, regionu se dogodio sunovrat, od kojeg ćemo se još dugo oporavljati.
Politike nasilja i isključivanja, opsjednute nacionalizmom, su zagospodarile javnom sferom i gurnule su nas u rat. Došlo je do kolapsa autoriteta društva, a zazivanje nesigurnosti, proizvodnja straha, starih i novih sukoba od političkih kasta ugušilo je svaku mogućnost kreiranja političke zajednice izvan neoliberalne i etnonacionalističke diktature. Mogućnosti za razvoj civilnog društva svedene su na minimum.
U tom arhipelagu necivilnosti – a najočitija manifestacija te necivilnosti bilo je nasilje – mediji su imali ogromnu ulogu, posebno u proizvodnji govora mržnje. Imidž nacionalnih heroja koji su ubijali svoje susjede rastao je, između ostalog, zahvaljujući i medijskoj podršci.
Populistički mediji su veličali mesijansku ulogu naroda na ovim prostorima učvrščujući stereotipe i predrasude o nama i njima. Neko će reći da smo promociju javnog nasilja imali prije 20 godina, i da je ona danas zakonski ograničena. Međutim, nekritičko sagledavanje uloge politike i medija isto je kao umirivanje savjesti, kao uvjeravanje drugoga da nismo imali drugačiji izbor.
Možda smo precjenjivali demokratsku ulogu medija, koristeći izraz da su četvrta sila, tj.da su dodatak zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti u liberalnim demokratijama. Odrasla sam na literaturi koja nam je govorila da su mediji oči i uši politički aktivnog biračkog tijela i da oni koji biraju, putem medija, kontrolišu izabrane.
Stvari se očigledno mijenjaju u kontekstu razvoja modernog društva, pa svjedočimo ekspresnoj tabloizaciji javnoga. Uprkos tome, i dalje smatram da je važno da njegujemo javnu sferu rasprave, posebno u BiH. Rasprave koja će nam omogućiti pravo na sjećanje, sjećanje i prezir prema političkim i medijskim praksama nasilja, ali istvoremeno sjećanje i divljenje politikama i rijetkim medijima koji su pružali otpor nasilju (Feral, Slobodna Bosna, Dani).
Civilno društvo ne smije da izgubi taj osjećaj stida i srama zbog politika koje ponižavaju naše sugrađane.
Slobodan (pro)tok informacija najbolja garancija protiv necivilnosti
Svjesna sam limita civilnog društva u našoj zemlji. Mi smo zemlja koju su privatizirali predstavnici tri konstitutivna naroda, mi smo zemlja koja je korumpirana. Nijedna bolest se ne može izliječiti, dok korupcija prvo ne bude otklonjena. No, i dalje vjerujem da je engleski filozof Džon Stjuart Mil bio u pravu kada je govorio da je 'sloboda štampe' suštinsko rješenje za te probleme.
Slobodan (pro)tok informacija najbolja je garancija protiv korupcije i zloupotrebe vlasti. Povratak na principe bit će izuzetno težak, ali mislim da je važno reafirmirati ideju o medijima kao 'psima čuvarima', i morat ćemo da sve više govorimo o građanskim vrlinama, a ne o trgovini, finansijama, projektima.
Ovako dozvoljavamo da nam mediji budu u službi promocije političkih partija i pribavljanja 'masovne javnosti' preko koje oni učvršćuju svoju poziciju. NVO sektor, kako piše banjalučki psiholog Srđan Puhalo, okrenut je sebi, donatorima, društvenim mrežama i strategijama, umjesto mjesnim zajednicama i konkretnim problemima.
Možemo se zavaravati da su politički i ekonomski resursi najvažniji, i da zbog toga ignorišemo profitabilno masovno novinarstvo i kulturnu industriju koje kao nazadna sila ozbiljno prijete idealu javne sfere koja promovira kritičko mišljenje kao osnovu demokratije.
S druge pak strane, civilno društvo ne smije da se zadovolji floskulom da je 'žrtva sistema i vlasti'. Ne umanjujem uticaj ni politike, ni ekonomije, ali daleko najsnažniji efekat na jačenje civilnog društva ima ljudski kapital.
Do otuđenja ljudi od političkog procesa došlo je zbog silnih stručnjaka koji upravljaju javnim mnijenjem, tako što kao poznavaoci psihologije medija vješto stvaraju 'saglasnost' u društvu, a medije koriste kao sredstvo za konstrukciju i kontrolu, kao i zbog stvaranja virtualnog civilnog društva koje nije u kontaktu sa realnošću.
Bez nezavisnih i profesionalnih medija nisam sigurna da ćemo imati onu 'autentičnu javnost', javnost koja propitkuje vlast sa moralnog i etičkog stajališta. Demokratska javnost s jedne strane, i slobodni, nezavisni i profesionalni mediji, žila su kucavica civilnog društva. Tu je snaga opominjujuće demokratije.
Stoga mene ne čudi da danas ne postoji ljubav između medija i predstavnika civilnog društva, ali ne zbog toga što je riječ o proturiječnim subjektima, nego zbog toga što saradnja nije poželjna. Predstavnike civilnog društva, zvanična politika nerijetko naziva pogrdnim riječima. Uvijek su to neki plaćenici, sorošovci, 'mješanci', a novinare koji nisu u službi njihovog veličanja progone kako stignu.
Danas je izuzetno teško biti novinar u pravom smislu te riječi. Velika većina medijskih uposlenika (jer u medijima najmanje rade profesionalni novinari), preuzima politički diskurs o civilnom društvu koje je navodno samo u funkciji 'međunarodnog pranja novca', i obratno, civilno društvo je autistično kada se vlast okomi na istraživački orijentirane novinare.
Palanačko stigmatiziranje ljudi koji promoviraju slobodu i jednakost dio je etnopolitičke strategije. Sama mogućnost da participirate na međunarodnom planu je prilika da se deteritorijaliziraju učvršćeni nacionalni/etnički identiti na lokanom nivou i da se političko-medijske sfere deetniciziraju. To je zagarantovano gubljenje privilegiranih pozicija vlasti, preispitivanje zgotovljenih obrazaca ponašanja i potraga za alternativnim rješenjima.
Civilno društvo u funkciji promjene društvenog standarda?!
Civilno društvo ne treba idealizirati, koliko god bili njegovi prijatelji. Ono u Bosni i Hercegovini nije propagiranje građanskih sloboda, nije to ni neki projekat koji nas uči praksama demokratije i alternativnim strategijama.
Međutim, želim da vjerujem da će civilno društvo u BiH biti trajno odbacivanje nasilja, diskriminacije i zlostavljanja, za početak ograničavanje državnog nasilja koje uništava 'civilnost'. Civilno društvo može i treba da bude promjena društvenog standarda. Nije u redu živjeti u zemlji u kojoj su ljudska prava djeljiva, i gdje je ljudsko dostojanstvo rezervirano za neke, posebno pripadnike etničkih grupa.
Duboko vjerujem da postoje pitanja oko kojih bi se građani mobilizirali, a koja nisu direktno u vezi sa zaštitom vitalnog nacionalnog interesa, šta god to značilo. Svjedoci su da uprkos nastojanjima civilnog sektora da učestvuju u promjenama, nije došlo do suštinskih konstitucionalnih promjena, o ravnoteži između političkih i ekonomskih reformi da ne govorimo, ali došlo je do promjena u načinima ispoljavanja nezadovoljstva – od borbe za Picin park u Banjaluci, pa sve do plenuma koji su organizirani nakon februarskih protesta.
Skupljanje građanske energije na jedno mjesto, u javni prostor koji mediji mogu otvoriti uz pomoć predstavnika civilnog duštva prilika je da dobijemo nove društvene pokrete, da se okrenemo alternativnim rješenjima. Nažalost, zadnjih 25 godina nas su pratili nacionalistički i populistički pokreti koje su nas vratili stoljeća unazad.
Umjesto ideala racionalne kritičke debate, mi smo dobili PR demokratiju u kojoj smo izgubili slobodu i pravdu. Umjesto kvalitetnih informacija, sve više je ništavila. Dobili smo ogroman broj nevladinih organizacija koje nisu umrežene oko suštinskih tema i sadržaja, nego oko strategije kako dobiti sredstva donatora. Sve je to umanjilo vrijednosti i mogućnosti razvoja civilnog društva, koje ne pada s neba kao filozofski pojam, koje se ne nalazi u definiciji nekog autora, koje nije zakonska odredba. Njegova snaga zavisi od onih koji ga kreiraju, i s toga je važno podržati svakog pojedinca koji će opći interes staviti ispred svakog drugog.