Kad nisu produžena ruka vlasti, većina medija o civilnom društvu izvještava površno, a proteste protiv vlasti vješto razbiju.

Foto: e.m.j.

Priča prva: Kako su demonstranti u medijima postali huligani?

Vraćam se mislima dvije godine unatrag i jasno vidim sliku Sarajeva 6. februara 2014. godine. Jedanaest je sati, protesti su pred zgradom Vlade Kantona. Ljudi su ljuti, ogorčeni, siromašni i čak je i u tom trenutku jasno da ta ljutnja neće završiti na mirnim protestima. Samo pola sata kasnije kamenicama se lupa zgrada Vlade Kantona, policija tuče demonstrante, oni uzvraćaju, počinje potpuni haos koji će trajati do kasno naveče. Svo to vrijeme kroz objektiv male kamere, na pristojnoj udaljenosti posmatram ono što se dešava, prije svega lica ljudi, a u slušalicama pokušavam da pratim ono što drugi izvještavaju o protestima. Slike koje sam gledala sa onim što sam čula u nekim drugim medijima ni dvije godine kasnije ne mogu da mi se sklope u glavi.

Brojni su primjeri koji oslikavaju neiskristaliziran odnos medija i nevladinog sektora ili aktivista u Bosni i Hercegovini, no najupečatljiviji je svakako medijsko pokrivanje građanskih protesta iz 2014. godine.  Tog su se februara prije dvije godine sve manjkavosti odnosa među medijima i civilnim društvom pokazale u najgorem svijetlu. Tako smo jasno mogli vidjeti kako se medijsko izvještavanje o demonstrantima mijenja od jutra do večeri. U samo 12 sati, demonstranti su od građana i obespravljenih radnika, kako su ih u prvim vijestima nazivali voditelji, u večernjim vijestima, svi bez razlike, postali huligani ili imanipulisana gomila.

Bez kritičkog osvrta šta se zapravo događa u cijeloj državi, mediji su prije svega dali prostor političarima, koji su opet vješto, naviknuti na takvo što, iskoristili taj prostor za samoreklamu. Neki su mediji, ne sumnjam u to, takvo šta morali uraditi, jer su njihovi apsolutni vladari političke stranke. No, šta je sa onima koji nemaju tu vrstu kontrole već se zbog neznanja profesionalno nisu mogli snaći u svemu, ili su se služili sada već oprobanom metodom copy – paste novinarstva?

Danima nakon protesta nesnalaženje bosanskohercegovačkih medija bivalo je očiglednije. No, u boljem se svjetlu nisu pokazali ni predstavnici civilnog društva. Sjetićemo se prvih plenuma nakon protesta i zabrane da im novinari prisustvuju, zbog izvještavanja nekih medija. Kako neko, kome mediji apsolutno trebaju, misli da može da se služi metodama zabrane, protiv kojih se tako zdušno bori? Složićemo se da nema logike.

Tako smo došli do novinarskih nagađanja, teorija zavjere, neprovjerenih informacija, odbijanja učesnika demonstracija da govore za medije. Potpuna zbrka koja je jasno pokazala na kom nivou razumijevanja funkcionišu mediji i civilno društvo.

Iako su i jedni i drugi u narednim mjesecima imali priliku da se poprave, to se nije dogodilo. Tako su novinari nakon prvih nekoliko plenuma proisteklih iz građanskih demonstracija prestali da se zanimaju šta ti ljudi uopšte rade, a NVO se nisu mogle dogovoriti ko će veći uticaj imati pa se sve vrlo brzo raspalo.

Pitanje je zbog čega većinu novinara nije zanimalo zašto se raspada nešto što je prvi put nakon rata moglo da ima istinski predznak građanskog?
Od svega, kao novinarka, najbolje pamtim prvi razgovor sa jednom od glasnogovornica plenuma koja mi je rekla da mi ne može tačno reći kada i gdje da dođem niti hoću li moći pratiti šta se unutra dešava.

Priča druga: Je li aktivizam kad se suprotstavljaš sam?

Vraćam se još dvije godine unazad. Godina je 2012. i gradske vlasti u Prijedoru zabranile su udruženjima da obilježe stradanje građana nesrpske nacionalnosti u tom gradu. Emir Hodžić, čiji su otac i brat bili zatočeni u logoru Omarska, pored zabrane stavio je bijelu traku na rukav i odlučio u znak protesta stajati sam na gradskom trgu u Prijedoru.

Možda se varam, ali bio je to do tada nezapamćen i prvi pojedinačni čin aktivizma u Bosni i Hercegovini. Zbog čega onda većina medija u BiH to nije prepoznala? Ili ga je prepoznala tek kao atraktivnu informaciju koja bi mogla eventualno skupiti veći broj klikova…

Tek rijetki su prepoznali o čemu je zapravo riječ i šta je ono što želi da poruči, koliko je takav čin važan, mnogo bitniji od ispraznih priča o tranzicijskoj pravdi i pomirenju u dobro opremljenim salama modernih hotela.  

Emirova slika obišla je svijet, ne zahvaljujući bosanskohercegovačkim medijima već društvenim mrežama. Mediji u BiH zaboravili su vrlo brzo da su iz njegovog postupka mogli razviti dijapazon tema o zabranama, pomirenju, pravdi i svemu onome o čemu se nadugo i naširoko u istim tim medijima već godinama govori na jedan potpuno nerazumljiv način.  

Njegov je primjer tek jedan u moru neprepoznavanja medija u BiH šta zapravo jedan čin može i treba da promijeni u društvu i koliko je značajna u tome upravo uloga medija.

Umjesto treće priče

Ako aktivizam označava intenzivno zagovaranje ciljeva ili uvjerenja neke osobe ili grupe ljudi na različitim područjima društvenog života, a mediji u najbukvalnijem smislu predstavljaju sistem koji služi da bi odaslao informaciju i komunicirao sa javnošću, gdje je onda “zapelo” između aktivista i novinara u Bosni i Hercegovini?

Kao i u ostalim segmentima postratnog bosanskohercegovačkog društva prvi i najvažniji problem je neznanje, a drugi nerazumijevanje šta je uloga jednih, a šta drugih, te kako te uloge ujediniti zarad opšteg dobra. Treći, ali ne manje važan, je činjenica da je veliki broj medija u Bosni i Hercegovini pod političkim ili ekonomskim uticajem, a veliki broj aktivista su upravo članovi nevladinih organizacija koje zavise od donatora. U tom smislu mediji, prije svega javni, su u situaciji da “račune polažu”, političkim strankama, ili velikim korporacijama u čijem su vlasništvu, a sa druge strane aktivisti u velikom broju slučajeva “odgovaraju” donatorima, iako bi po definiciji i jedni i drugi trebali bi odgovarati građanima i raditi za građane.   

Većina medija o aktivizmu ili aktivnostima civilnog društva, kao uostalom i o drugim važnim temama, izvještava na nivou informacije i to na dnevnom planu. Bez analize i dubljeg sagledavanja onoga šta određena akcija može značiti, kako bi se sutradan već sve zaboravilo.

S druge strane, organizacije civilnog društva, kojima bi mediji trebali biti prirodni i najvažniji partner, najčešće su tek organizatori neatraktivnih događaja, poput okruglih stolova ili panela, vrlo često nezanimljivih za većinu medija. U takvoj je situaciji nemoguće postići ono što bi trebao biti cilj i jednima i drugima – da poruka stigne do što većeg broja ljudi.