'Nemoj mi mesa iz vode i masla s grane', poznata je bosanska krilatica vizavi ribe i maslinovog ulja. Sad bi se ista dodatno moglo osvježit sa 'i kuhanja sa  televizije!'

Ne zna se tačno ko je kriv za poplavu kuharskih TV-programa ali su se oni zadnjih nekoliko godina tako namnožili da su, čak i ako volite kuhati, počeli ići na živce. Valjda zato što se u toj poplavi pogubila suština, samo kuhanje, pa je osjećaj da je to samo još jedan modni TV-detalj, nešto što će izaći iz mode kako je i ušlo.

Interesantno je pitanje odakle je sve to došlo, ko je prvi zakuhao. Sjetih se Olivera Mlakara i Steve Karapandže koji su nekad, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka imali šarmatni TV-šou 'Male tajne velikih majstora' koji je i tada, vidi bogati, bio sponzorisan Vegetom. Mlakar bi obično završavao sa rečenicom-sponzorušom 'i još jedna žlica Vegete'. Šarmatan je bio ovaj dvojac, iako baš njihovo kuhanje i recepte ne mogu komentarisati jer sam bio mali kad se sve dešavalo. Ono što mogu reći, iz ove perspektive, da mi je Vegeta odvratan začin, bilo da je prava ili lažna. Dotle mi sjećanje dobacuje kada gledam unazad.

Ova današnja poplava televizijskog kuhanja počinje, čini se, negdje sa Jamijem Oliverom koji je, bar za moj ukus, neka vrsta poluublehaša. Kad se rasklopi taj fusion food koncept ima tu nekih stvari, pretežno savjeta, tzv. opštih mjesta iz talijanske kuhinje, tipa, janjetina se slaže sa bjelim lukom, ruzmarinom i biberom, nema kuhanja sa friškim bosiokom, već se dodaje na kraju, i slično. Nisu ti savjeti neupotrebljivi a i on sam nije netelevizičan, osim što se holivudski upire da bude bombastičan i simpatičan, pa bude od svega toga i naporan.

Generalno sa TV-kuhanjem, kao i u svemu što je moderno snobovi su na svakom koraku. Možete ih prepoznati po pozi, kao one što vrte vinskim čašama, nebili se hajrom buket mirisa otvorio. To nikako ne znači da nema i onih koji se suštinski razumiju u ovu gimnastiku, kao što nema ničeg lošeg u tome da neko sve to i ne zna ali da želi da nauči. Problem je u folerima, odnosno u motivaciji zašto neko nešto radi uopšte. Kad malo zagrebete po površini ljudskih motivacija strasti obično ili prosviraju ili ne prosviraju, a to možda i nije loš lakmus zašto neko nešto radi.

Generalno sa TV-kuhanjem, kao i u svemu što je moderno snobovi su na svakom koraku. Možete ih prepoznati po pozi, kao one što vrte vinskim čašama, nebili se hajrom buket mirisa otvorio. To nikako ne znači da nema i onih koji se suštinski razumiju u ovu gimnastiku, kao što nema ničeg lošeg u tome da neko sve to i ne zna ali da želi da nauči. Problem je u folerima, odnosno u motivaciji zašto neko nešto radi uopšte.

Ima kod Alije Lakišića, sad već antologijskom 'Bosanskom kuharu', recept za bosanski lonac u kojem autor, objašnjavajući svu moć laganog krčkanja kaže, parafraziram, 'ako se sve dobro skrčka bude krompir sladak ko mozak'. Ne treba previše psihologije da bi se otkrila suštinska motivacija ovog autora, njegova emotivna predanost, zbog koje je, na kraju krajeva, ova knjiga i zanimljivo kulturno-antropološko štivo, jer kad je nešto 'slatko ko mozak' sama ta stilska figura dubinski progovara o mentalitetu.

Kako prepoznati kuharske ublehe?

One malo sumnjivije motivisane kuharske zvijezde na sličan ali i različit način prepoznajete, na primjer, po egzotičnosti recepata gdje je egzotičnost sama sebi cilj. (Jednom sam, vjerovatno iz sličnih pobuda, pokušavao prijateljima prirediti egzotičnu kuharsku veče, kada je jedan od njih, Mustafa Zvizdić, prokomentarisao 'nije ti ovo loše samo previše miješaš šitske i sunitske začine'). To je ono kad ambalaža, njen sami dizajn, postaje važnija od sadržaja.

Još jedan način da prepoznate kuharske ublehe je spajanje stvari koje ne idu zajedno, ne zna se tačno zašto ne idu, ali je tako. Nije ovo brkanje lončića ekskluzivno samo za TV-kuhanje, ali je vjerovatno negdje istim inspirisano. Tako sam nedavno u jednoj čuvenoj sarajevskoj ćevabdžinici sa porcijom sudžukica dobio kuglicu skuhane slijepljene riže. To je bilo već drugi put da mi se to dešava na istom mjestu. Ne upitah ih iz čije genijalne glave se misteriozna kuglica skotrljala na tanjir - možda najboljih sudžukica u gradu. Ljepotica i zvijer. Glavuša i kapućino.

Da ne zaboravim, na TV-u ima i ona Nigella, mislim da je Engleskinja, koja isto nešto maše tavom sa ekrana. Ima običaj da kad proba hranu izvije jezik ko zmija, i onda samim vrhom tankog, vlažnog jezika lizne kašiku. Muškarci nju najviše vole, kažu da super kuha.

Ana Ugarković sa Nove i HRT-a je simpatična i nenametljiva, i ima onaj neki sjaj u očima kad priča o hrani. Možda su joj jedino recepti malo pretrpani, prekomplikovani. Jose Andres je lik kojeg sam jednom ulovio na ESP kanalu. Čini se ozbiljan, ali čovjek ide na pijacu u Madridu, gdje mu nije problem naći ni friška lastavčija gnijezda. Nije baš napasno egzotičan ali je nerealan što se tiče sastojaka, bar za nas ovdje.

Za sve njih je Veljko Barbieri gospodin. Kada on na TV-u priča o kuhanju, onda nema ni pomepeznosti ni egzotike. Tu se nije pogubila suština, sama hrana, i upravo to cijeloj stvari daje jedan netrendovski, gospodski ton. Kod Barbierija priča o običnom hraštanu i kupusu može dobiti pozlatu jer on neće preskočiti spomenuti i neka teža vremena, možda i prije TV-a, kad su te dvije biljke bile jako važne za siromašne seoske familije.

Jadni Mujo, kaže vic, došao u Makarsku. Sjeo u restoran da pojde nešto, pa se uhvatio jelovnika, lista, gleda. Konačno zatvori jelovnik i pozva konobara, a ovaj odmah pripremi blokić da zapiše. Mujo: 'Ja ću deset lignji!'