Na završnoj stranici jednog od najpoznatijih romana Milana Kundere, zapravo njegovog prvog romana, naznačena je godina kada je pisac posao okončao. Dopsáno  5. prosince 1965. Te, evo, možemo reći da teče godina -pedesetogodišnjica romana koji je Kunderu učinio proganjanim, slavnim, i konačno, koji ga je katapultirao u Francusku. Danas je Kunderin prvijenac na značajnijim listama “sto romana XX stoljeća”.

 

Ali, zašto ne pričekati decembar pa tada pomenuti važnu obljetnicu? 

 

Jedan od razloga je naslov i sve što uz taj naslov u sadržaju romana ide. Roman je naslovljen riječju koja je kod nas prevedena sa šala. Čitalac ovdašnjeg  prijevoda, u romanu dvadesetak puta nailazi na riječ šala. Šala je riječ koju je ovdašnji prevodilac koristio tamo gdje Kundera koristi riječ legrace, ali i gdje koristi riječ žert. Šteta. A šta je u naslovu? Žert. Žert je ona šala koja bi kod nas dodatno bila precizirana kao psina ili podvala. Upravo je to ono što glavni junak, osvetnički raspoložen, želi prirediti osobi koja mu je svojevremeno skrenula život bezmalo u pakao.  Interesantno bi bilo provjeriti šta od Kunderinog slavnog romana može doprijeti do novopečenog čitaoca. Koliko je istorijskog predznanja potrebno, a koje već ni generacija njegovih roditelja nije imala kao "iskustvo sopstvene kože"? Kundera je danas djeda svom najmlađem mogućem čitaocu. Je li  unuk upućen u lekciju o socijalizmu s ljudskim licem koji su u konačnici pregazili sovjetski tenkovi? Roman Žert je uvod u taj događaj kao završnicu.

 

Radnja se odvija u rasponu od 1948. do 1963. godine. Kreće od šale (legrace, ne žert). Ludvik Jahn, student, šalje svojoj kolegici razglednicu (facebook još nije ni naučna fantastika) gdje dopisuje:

 

"Optimizam je opijum za narod. Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki."

 

Htio bi da zbuni curu koja mu se dopada ili, pravo budi rečeno, s kojom bi da se tjelesno spoji. Ovdašnji anonimni komentatori na portalima bi rekli "u koju bi ušao kao izbjeglica u prazan stan". Razglednica nije skrivena u kovertu koja, doduše, u ono vrijeme nije (u koje jeste?!) garancija diskreciji i privatnosti. Jedna od defincija pakla, po Kunderi, jeste odsustvo privatnosti. 

 

Ono što je Jahnu šala, budnom partijskom oku i uhu je diverzija. Prije no se suoči sa konkretnijim i strašnijim posljedicama nesmotrenog ispoljavanja duhovitosti, Kunderin Ludvik Jahn je primoran da promijeni, makar vanjski, odnos prema humoru. ”Počeo sam kontrolirati svoj smijeh, i ubrzo sam osjetio kako se u meni otvara pukotina između onoga što sam bio i onoga što sam (u skladu sa duhom vremena) morao i nastojao biti.” Evo definicije stanja svijesti (svojevrsna šizofrenija) koja bi se mogla ogledati u mnogim savremenim, i ovdašnjim i neovdašnjim, situacijama.

 

Ludvik Jahn će odrobijati  svoju "duhovitost". Prethodno će biti izbačen iz Partije i sa fakulteta. Ne baš kao grof Monte Cristo, ali žudi za osvetom. Pred Kunderinim junakom je neprestano "onaj sastanak na kome su svi jednodušno podigli ruke protiv tebe i složili se da tvoj život bude uništen." Orkestrirao ga je njegov školski kolega Zemánek. On je jedan od likova kod kojeg se vrijedi najviše zadržati. Postat će profesor marksizma koji se, kad se stvari počnu mijenjati, nastoji predstaviti kao profesor filozofije. A studirao je biologiju. Da li je i diplomirao, čitalac ne saznaje. Ali Zemánek je u svemu drugom neupitan. Sada je zagovornik debate, žovijalan i omiljen među studentima, od onih što vole sve što vole mladi, meštar stalnog prilagođavanja. Kundera je naš savremenik i u ovom smislu! Na umu su mi makar dva-tri ovdašnja Zemáneka i makar dva-tri kandidata za Zemáneka. Ne obavezno sa univerzitetskim karijerama. Nisu, doduše, ovako šarmantni, ali, ipak: Zemáneci, sa zemánekovskim biografijama.  

 

 

Ako je Kundera roman Žert završio prije pedeset godina u decembru, imamo razloga pretpostaviti da ga je pisao i na današnji dan. Ili? Ako je od onih što upražnjavaju rođendane, baš 1. aprila je pauzirao. Da li je nazdravljajući svom trideset šestom rođendanu pomenuo Gogolja? Poznato je da Kundera izuzetno cijeni Tolstoja, a za Gogolja se podrazumijeva. Gogolj i njegova misao: nasmijati se nečemu, znači oprostiti, na sto i jedan način je varirana u Kunderinim knjigama. Kunderina trajna inspiracija i tema su humor, duhovitost, ironija, odnos ideologije i humora itd. Alternativni podaci kazuju da je Gogolj rođen 31. marta. Ali, i Gogolju i Kunderi, i književnosti za ljubav, neka bude prvoaprilski dan, sa svim svojim naročitim, netrivijaliziranim konotacijama.

 

Upitan za  svoje uzore u francuskoj literaturi, Kundera imenuje Rabelaisa. Njegov vedri i zarazni smijeh bez zazora. On je za Kunderu istinski začetnik, zapravo neprikosnoveni kralj francuske literature. Koliko je taj kralj iznevjeren i trivijaliziran, posebna je Kunderina tema.

 

Ostali Kunderini korijeni? Srednjeevropski roman dvadesetog vijeka. Na prvom mjestu (gdje pominje Musila, Brocha, Gombrovicza) je Kafka. Prošla godina je bila stota godina od one u kojoj je Kafka počeo pisati Proces. 2015. je godina u kojoj pada pedesetogodišnjica Kunderinog romana Žert. Pola stoljeća je stalo između dva velika praška pisca. A na pitanje šta je duh Praga, Kundera odgovara imenima: Kafka i Hašek. Nespojiva spojivost. Rođeni iste godine i različiti do one granice kada ih, paradoksalno, morate uvažavati zajedno. Kao Mršavog i Debelog, Pata i Patašona. Koji se nikada ni sreli nisu. I čije smrti padaju u dvije uzastopne godine.

 

Sa srednjeevropskim velikim romansijerima Kundera dijeli prestanak vjerovanja u progres, odbijanje naivne nade, ali i žal zbog sumraka civilizacije. Taj žal, međutim, nije sentimentalan.

 

Kundera u romanu Žert daje prostora i liku koji govori u drugom registru: "Ipak mi je to doba, koje je prošlo, bilo sto puta bliže nego vrijeme koje, izgleda dolazi, vrijeme podsmijeha, skepse, ironije, doba pakosti na čijoj sceni glavnu ulogu igra ironični intelektualac dok se u pozadini u gomilama okuplja omladina, gruba, cinična, zla, bez oduševljenja i bez ideala, spremna samo na parenje i ubijanje."

 

Svi ovi glasovi i danas, nakon pedeset godina, zaslužuju pažnju. Žert je živa lektira kojoj, doduše, treba nešto istorijskog predznanja.

 

Kundera je više puta bio kandidat za Nobelovu nagradu. Kada bi mu danas neko pokucao na vrata i rekao da ju je dobio, da li bi to shvatio kao prvoaprilsku šalu? Legrace ili žert? Odgovarajući na pitanje da li je njegov Nobelom nagrađeni (1984.godine) zemljak, pjesnik Jaroslav Seifert, zaslužio nagradu, Kundera je bez dileme. Seiferta i modernu češku poeziju, uostalom, navodi kao svoje velike učitelje imaginacije.

 

Ali nagrada je, kaže Kundera, došla prekasno. Trostruko prekasno. Prekasno za češki narod koji je bio ponižavan. Postoje svjedočenja da je Sajfert bio planiran za Nobela famozne 1968. godine, ali je žiri bio oprezan. Da se nagrada ne bi shvatila kao podrška Česima povodom ruske invazije. Prekasno za češku poeziju čija je velika epoha davno okončana. I, najzad, prekasno za Seiferta lično. Do bolesničke postelje mu je stigao švedski ambasador. Saslušao ga je pjesnik, gledao i gledao, a onda rekao: A šta ja sada da uradim s tolikim parama? Imao je 83 godine. Kunderi je danas 86. Ovu je anegdotu ispričao u jednom od rijetkih intervjua. Bio je 54-godišnjak.

 

Svojevremeno je, u razgovoru s Philipom Rothom, Kundera bio netipično ispovijedan: "Kada sam bio dječačić u kratkim pantalonama sanjao sam o čarobnoj masti koja bi me učinila nevidljivim. Kada sam odrastao i počeo da pišem, želio sam uspjeh. Sada sam uspješan i želim imati mast koja bi me učinila nevidljivim."

 

Kundera je već decenijama  nevidljiv. Neprisutan u novinama. Nevidljiv u onoj mjeri koja u savremenom svijetu brzopotrošnog spektakla i anri-levijevske svudaprisutnosti i sveprisutnosti, može biti intrigirajuća. Osvježavajuća. Poželjna, čak. Kao svojevrsna korizma oslobođena religijskog predznaka. Uz obljetnicu i rođendan, evo još jednog razloga za: Všechno najlepši, pane Kundera!