Prilog književnice Alme Lazarevske aktualnoj raspravi o Ibzenovoj nagradi za Handkea.

Skien je malo mjesto u Norveškoj za koje, kada konsultujete Wikipediju na norveškom jeziku, shvatate da i nije baš tako malo. Tu su rođena dva pisca, jedan polarni istraživač, jedan komičar, jedan kompozitor - organist, sopranistica, tri muzičara, jedan historičar, evangelista- kompozitor, četiri političara od kojih je jedan bio predsjednik vlade, i ne dao Bog da izostavim: četiri nogometaša i jedna stilistica - model.

Ali sve zajedno je nadmašeno činjenicom da je ovdje rođen jedan od najznačajnijih svjetskih dramskih pisaca. Henrik Ibsen (1828-1906). Kad proguglate Skien na ovdašnjem jeziku, pominje se Ibsen, oni drugi su izostavljeni, ali je pridodat neko koga nema na norveškom spisku. Te tako, za nas na Balkanu, Skien postaje mjesto u kom su rođeni Henrik Ibzen i Svein Mønnesland. Potonji je profesor emeritus na univerzitetu u Oslu. Slavista. Stručnjak za hrvatski, bosanski i srpski jezik. Član je, dopisni, Akademije za nauku i umjetnost Bosne i Hercegovine. Bijaše član žirija nagrade Meša Selimović, godine neke, s nekim, u Tuzli. Da Svein Mønnesland nije bezrezervo i unisono hvaljen, ilustrira tekst evropski relevantne lingvistice Snježane Kordić, a s naslovom Balkanac iz Osla.

Dvojicu Skienžanina, Henrika Ibzena i Sveina Mønneslanda, je ovih dana u Norveškoj, sudeći po novinskim tekstovima, naročito zbližio i bosanskohercegovačkoj javnosti preporučio austrijski pisac s francuskom adresom, Peter Handke. Naime, 21. rujna - septembra Peter Handke bi u Skienu trebao da primi Den internasjonale Ibsenprisen. Nagradu je 2008. osnovala norveška vlada, a dodjeljuje se osobi ili instituciji koja osobito pridonosi razvoju svjetske drame i izvedbenih umjetnosti. Peter Handke bi trebao biti njen peti laureat. A Handke se (boljem) dijelu intelektualne Evrope grdno zamjerio povodom Bosne i Hercegovine, Srbije, Jugoslavije, Balkana.

Sa Handkeom i nagradama stvari ne idu glatko. Georg- Büchner-Preis je dobio 1973. ali je se odrekao 1999. Sa nagradom Heinrich Heine je 2006. stigao do samog cilja ,ali...

Potrefilo se da je Svein Mønnesland nedavno boravio na ovim prostorima. I niko ga nije pitao šta kao Norvežanin, a stručnjak za Balkan, misli o norveškoj nagradi za Handkea? A zašto bi ga pitao za nagradu koja se dodjeljuje u septembru, a on je ovdje bio u junu, julu? Jer se za nagradu znalo još u martu. Tako je sa ovom nagradom. Odluka se oglašava u martu - na Ibzenov rođendan. A dodjela je u septembru, kada se održava festival posvećen Ibzenu. Razgovora o nagradi, po svoj, prilici, nije bilo. Čitamo: Pred mostarskom publikom u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net Svein Mønnesland je razgovarao na temu „Stoljetna zapažanja života, tradicije i kulture južnoslavenskog stanovništva“. Sic! Svein Mønnesland veleposlanstvo Kraljevine Norveške i Hrvatski PEN centar organizirali su tribinu "Jugoistočna Europa iz druge perspektive" na kojoj su predstavljene knjige dvaju norveških autora o regiji: National Symbols in Multinational States: The Yugoslav Case, Sypress Forlag, 2013. Sveina Mønneslanda i Kjella Arilda Nilsena Milošević u ratu i u Haagu. Ali, niti iz jednog novinskog izvještaja se ne da vidjeti da je neko pomenuo Petera Handkea i norvešku nagradu. Preostaje nam da pokušamo saznati šta je ugledni slavista i ekspert za Balkan, na pitanja koja su mu propustili (?) postaviti Balkanci odgovorio Norvežanima. Preostaje nam da se snalazimo u norveškom jeziku.

Foto: Henrik Ibzen

Ukratko, Svein Mønnesland, profesor emeritus slavenskih jezika na Sveučilištu u Oslu, se zalaže za razlikovanje Handkeove umjetnosti i njegovih političkih stavova. O Handkeovim izvještajima u vrijeme jugoslavenskih ratova ne govori povoljno. No, on još uvijek vjeruje da Handke treba biti nagrađen. Navodi da Norveška ima pisce koji su podržavali neke od najvažnijih totalitarnih režima i likova (Enver Hoxha, Mao, Pol Pot) u našem vremenu. To ne znači da se ne može reći da su veliki pisci i da ne zaslužuju književne nagrade. Mønnesland smatra da Handkeove drame (drame! ne famozna Pravda za Srbiju) ne odražavaju stavove koji su Handkea učinili osobom sablažnjive orijentacije. U principu, mi moramo gledati na književnost kao umjetnost, a obaška je autorov deklarativni stav. Uostalom, kaže profesor,ovo je dobra prigoda da se kritiziraju Handkeovi stavovi i ponovi rasprava o balkanskom sukobu 90-ih godina. Podrška Miloševiću i njegovim Srbima je bila česta na lijevoj strani, te su mnogi s te strane htjeli - morali ići i vidjeti što je to što podržavaju. Mønnesland naglašava Handkeovu pripadnost slovenskoj manjini u Koruškoj - Austriji, gdje mnogi imaju romantičan odnos prema Srbima. Mønnesland, postavljajući pitanje u univerzalniji okvir, pominje Knuta Hamsuna koji je mogao biti po drugi put nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, pretpostavimo, 1946., unatoč podršci Hitleru tokom strašnih godina. Ako je po književnim zaslugama, bio bi nobelovac. U principu, to bi bilo dobro - da je on dobio nagradu za književnost. Mi, kaže profesor, još uvijek imamo neriješen odnos s Hamsunom u Norveškoj. Nema u Oslu ulice imenovane po njemu, niti obilježja - spomenika, iako je možda najznačajniji norveški pisac. Uz Ibzena.

Bilo bi korisno reći da je Hamsun veliki pisac i izdajnik. Bilo bi poštenije. Ovdje se sjetim kako sam austrijskom piscu u Salzburgu objašnjavala u kom dijelu Sarajeva stanujem te me taj ljubopitljivo prekinuo: imate ulicu nazvanu po Francu Leharu? Hitler ga je veoma volio. Nije da stanujem baš u toj ulici. Ali je vidim s balkona. I svaki put - poslije Salzburga, kad izađem na balkon, pomislim na svog austrijskog sagovornika. I na to da je Lehara volio Hitler. Da li je ljubav bila obostrana? Neki dossier, provjerila sam u međuvremenu, tu postoji. Franz Lehar. Da je neki drugi žanr. Nego: opereta! Najbliže stranputici u kičeraj. A ulica - bulevar je u epicentru Sarajeva! U epicentru grada u kojem su počašćenost ulicom izgubili .... no, druga je to tema.

Vratimo se Handkeu. On u Sarajevu nema ni trg ni ulicu. Ali, kako sa Sarajevom stvari stoje, nikada ne reci nikad. A u Njemačkoj, u čijem jeziku Handke piše? Rasprava o Handkeu je u Njemačkoj splasnula. Ako je suditi po tome što je njemački kazališni kritičar Thomas Irmer iznenađen raspravom koja je planula u Norveškoj. On tvrdi da je nakon skandala povodom Handkeove nominacije za nagradu Heinrich Heine (2006), tema izblijedila. Nijemci su sve više svjesni koliko je komplicirano raspravljati o ratovima u Jugoslaviji. Handkeova knjiga o Jugoslaviji može poučiti o drugačijem mišljenju. Bez prebrzih zaključaka.

Irmer je pisao o Handkeu i u najnovijem broju norveškog kazališnog žurnala sa Shakespearom u naslovu. Tamo Handkeovo prisustvo na Miloševićevom pogrebu naziva "bizarnim". Te zaključuje da je to njegovo ( Handkevo) osobno pravo. Irmer ističe da Handke ima snažnu vezu s bivšom Jugoslavijom - zbog slovenskog porijekla. No, u to vrijeme (ono koje se kao krvavo klupko počinje odmotavati od 1992.) Handke ima utisak da je srpski narod nepravedno okrivljujen za sve negativne događaje. Handkeova borba, pravda ga Irmer, je usmjerena protiv jednostranog medijskog praćenja ''sukoba''. Njemački pisac Lothar Struck je napisao knjigu o Handkeovom odnosu prema Jugoslaviji. Tvrdi da je Handke često pogrešno citiran. Zanimljivo mu je da niko nije protestirao kad je Harold Pinter trebao dobiti Nobelovu nagradu za književnost, 2005. Pinter je ispoljavao ''prosrpski stav'' (eufemizam za promiloševićevski stav) u vrijeme kad je Bosna i Hercegovina stradala. Lohtaru Strucku se ova primjedba može čestitati. Da, baš je to s Pinterom išlo glatko. Ko se razumije u književnost, pa spari da Kundera nije dobio Nobelovu nagradu a Pinter jeste, bude mu dodatno nejasno.

Foto: Peter Handke

Žiri Međunarodne Ibsen - nagrade se sastoji od sedam osoba različitih nacionalnosti. Odluka žirija se, suočena s aktuelnim propitivanjima, prilično podudara s onim što je Thomas Irmer rekao: to je njegova osobna pravo - učiniti ono što je učinio. Peter Handke i njegovo budalesanje po Srbiji! Koje je i svim Srbijancima što nisu pohrlili na Miloševićevu sahranu, valjda, degutantno. Jer, kad spojite stranice njegove prekrasne knjige Pouka planine Sainte Victoire sa postupcima vezanim za Jugoslaviju i sve što je iz njenog raspada proisteklo, dobro se zamislite te kažete: ne dao mi Bog tako mahnito, nakaradno stariti.

Per Boye Hansen je direktor Norveške opere i menadžer. Preko 30 godina je u operi. Studirao je na Folkwang Hochschule muzičkoj akademiji u Essenuand ... radio na Salzburg Festivalu ... danas je na čelu nagrade koja nosi Ibzenovo ime. Ibzen je bio takav pisac da je pomalo neobično da o nagradi s njegovim imenom odlučuje neko ko je iz svijeta muzike i menadžerstva. Opera je opera, ponekad sklizne u opereticu... u tamburanje, a drama je drama. No, Per Boye Hansen u razgovoru s novinarom tvrdi da on nikakakvog učešća nema u odlukama žirija.

Handkeov pamflet Pravda za Srbiju poražava, prije svega, niskim estetskim, stilskim nivoom. Handke je u Pravdi za Srbiju loš pisac. Pisac koji je iznevjerio sebe. I danas se na taj pamflet pozivaju svi što osporavaju Handkeu pravo na nagradu.

O Handkeu je mnogo i, valjda, uglavnom sve relevantno rečeno. Ali mi je u aktualnoj norveškoj raspravi, na nivou otkrovenja sinula opaska jednog norveškog autora koji svoj negativni odnos prema nagrađivanju Handkea potkrepljuje pretpostavkom: Šta bi Ibzen na ovo rekao?

Rosmersholm je Ibzenova drama za čijeg se glavnog junaka navodi da je autobiografski profiliran. Pročitala sam je, evo, nakon dugih godina (ispit - svjetska drama) i zaključila: ne, Rosmer je ne bi odobrio. A Peter Brook? Slavni kazališni autor koji je dobio prvu Den internasjonale Ibsenprisen 2009 godine. U jednom intervjuu čitam kako odgovara na propitivanje o njegovom, svojevremeno, angmažmanu povodom Vijetnama. Odgovara slavni redatelj: U ono vrijeme je bilo moguće proizvesti pojednostavljene, didaktičke drame.... Danas, budimo iskreni, niko se ne bi usudio pisati polemičku predstavu o stanju u Jugoslaviji. Samo bi šarlatan mogao napisati tekst o Bosni ili napisati predstavu u maniri Brechta kojem on objašnjava tko je kriv, a tko nije. .. Osim toga, tko bi se usudio, danas, napisati dramu o njemačkoj stvarnosti? Tko bi se s ničim osim banalnosti ponio s takvim temama? Ne smiju se pojednostavljivati situacije i politički događaji. Bilo bi nepošteno.

Ovdje, u Bosni i Hercegovini, se o Handkeovim novim dramama malo zna. Handke je pohranjen u svoje knjige nastale prije raspada Jugoslavije, u svoj neosporan književni talenat i u to da se ogriješio o mnogo šta (o tome sam, a povodom pamfleta Pravda za Srbiju, kada je trebalo, pisala na dobrih petnaestak kartica u tadašnjim Danima - maja - svibnja 1996, br 43).

Ali mu se nešto i mimo njegovog književnog talenta mora priznati. U ime svojih uvjerenja (?) spreman je novčano postradati. Ta je spremnost na Balkanu pa i u Sarajevu izumrla. Vratio je zbog sentimenta prema (zapravo Miloševićevoj) Srbiji Bichnerovu nagradu - naime njen novčani iznos - 10 000 maraka. U rodnom mjestu dramatičara Ibzena i profesora Mønneslanda, u Skienu, će, ako bude išlo po planu, za koji dan dobiti jednu od nagrada, i po ugledu i po novčanom prilogu na nivou Nobelove (2 5000 000 norveških kruna, što je otprilike ravno sumi od 413 000 američkih dolara). Prije nego Knut Hamsun u Oslu dobije ulicu ili spomenik?

I još nešto o Handkeovim nagradama. Dobio je božanstvenu nagradu Franz Kafka, 2009. Iduće godine (2010) tu je nagradu dobio Vaclav Havel. Nije Havelu smetao prethodnik, nije mu nagradu ogadio. Ne sjećam se da je ovdje iko o tome pisao.