Majstor kratkih rečenica
Majstor kratkih rečenica
Novinarima je, barem ja tako vjerujem, najteže pisati o novinarstvu. S druge strane, nisam ni uvjerena da bi moje iskustvo bilo dovoljno vrijedno za priču, pa bih radije svoj prostor posvetila onom od koga sam (na)učila da je u novinarstvu priča baš sve. Samo joj se treba posvetiti.
Pa, da se probamo posvetiti Hamzi Bakšiću, majstoru kratkih rečenica, kako ga je na komemoraciji u Mediacentru, definirao Mehmed Halilović. Hamza je umro posljednjeg dana septembra 2008. a u svojih 69 godina života u novinarstvu je bio gotovo sve - novinar, urednik, glavni urednik, kolumnista, direktor... u novinama, na radiju, televiziji.
Njegov priručnik Ja, novinar, koji je napravio posljednje ratne 1995. godine i danas je - neka se ljute svi profesori žurnalistike u oba entiteta i na svim mogućim sveučilištima - korisniji u ovom poslu od kompletne literature koja se nudi studentima.
Za Dane je svojedobno radio seriju intervjua "Vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje", pronalazeći načina da od svojih sugovornika dobije paralele s ljudima i događajima koji su obilježili nekadašnju Bosnu i Hercegovinu i uporedi ih sa stvarnošću tog trenutka. Bio je to vrhunski serijal, čitan, kopiran i pamćen, serijal koji nas je zbližio jer smo neposredno surađivali i družili se, no kada smo ga posljednjih godina sistematično nagovarali da pod istom egidom napravimo intervju s njim, povlačeći paralele s novinarskom stvarnošću nekad i sad, smijao bi se i govorio: "Nisam još dovoljno ostario".
Ali je bio spreman da se okuša u televizijskoj kritici - to je ljeto proveo osmišljajući rubriku koja je trebala startati nakon izbora i za koju je redakcijskoj mladosti ostavio da izglasa treba li se zvati Moj Sony ili Moja (ne)željena plazma.
Meni je objašnjavao kako se postaje dobar urednik: gledaš naprijed, baviš se ljudima, nije život crna hronika već ono što ih sutra čeka; u dnevnoj novini razmišljaš deset dana unaprijed, a kad to prevedeš na sedmični magazin ispadnu tri mjeseca. I postaneš urednik kad vidiš pet godina unaprijed. Utješno. Da bi mi to demonstrirao, još 2005. godine spremio je na disketu svoj tekst o hapšenju Radovana Karadžića i kompletnu hašku optužnicu "da se nađe kad zatreba": ni časa ne dvojeći da će doći dan kada će se Srbija odreći tada najtraženijeg haškog bjegunca tekst je napisao dovoljno prije "da ga emocije ne ponesu" i bavio se - vjerovali ili ne - načinima Karadžićeve odbrane u Haagu. Tekst ni danas nije izgubio na aktuelnosti: odmjereno napisan, vrvi činjenicama, ne krije solidarnost sa žrtvama ali u njemu nema kvalifikacija - ostavljene su sudijama.
Ubi me prejaka riječ, epitaf je koji je Hamza rado citirao. Gnušao se generalnih stavova, a od političkih pamfleta jedino su mu gori bili lični ataci, upadi i prebiranja tuđih života i porodica. Ne razumijem ovo novinarstvo što se bavi tuđim brakovima, rekao mi je jedno prijepodne: Ja se ni svojoj Azri nikad u brak nisam miješao, zaključio je. Azra mu je bila supruga.
O tom Hamzinom tekstu o Karadžiću puno sam razmišljala proteklih dana, čitajući ovdašnju štampu. S viškom emocija, bremenitu kvalifikacijama, gotovo me svakodnevno vraćala u hladnu i gladnu ratnu 1993. Vrišteći naslovi - Krvnik, nego šta; Krvolok je kriv; Sarajevo mu je dalo sve, bio je pravo seljačko dijete, Posebna sorta nečovjeka, Hiljadu godina zatvora... Beskrajna generalizacija baš svih i svega, bizarni detalji i pronalaženje vidovnjaka koji su još u toku studija detektirali zlo s Durmitora nemilosrdno ukazuju na apsolutni nedostatak baš svake mjere. Pa i kad je o Karadžiću riječ. Jesmo li to zaboravili ulogu medija u ratnim devedesetim? Ili još gore: kome je to danas žao što je rat završen? Da probam Hamzinim rečenicama: Čemu učimo djecu? Da žive ili da se ubijaju?
Ne tražim milost za Karadžića. Zagovaram zapravo milost za novinarstvo. Da ga ne ubijemo prejakim riječima. Da ostanemo vjerni poslu, ma šta o tome mislili političari. Ako je štampa preživjela 150 godina na ovim prostorima, nema razloga da joj mi danas zadajemo smrtonosne udarce. Vratimo se zanatu.
"Znaš, mala, nisam ti rekao: kad sam davao ime priručniku, sjetio sam se Vedada, kad je ono bacio slikovnicu Moj tata, novinar, jer je skroz pogrešna. Njemu je mama novinar. I onda mi se samo kazalo - Ja, novinar", smijao se jednom Hamza na moj račun. I onda mi ozbiljno objašnjavao: istina je uvijek jednostavna, a u našem poslu ima najmanje dva-tri lica. I svako mora stati u tekst.
U Oslobođenje - njegovu veliku ljubav - sam došla baš one jeseni kad nas je napustio. I dok je bio u bolnici, na njegovu čuvenu rečenicu "pusti zdravlje, imaš li mi šta pametno kazati" redovno sam odgovarala - imam, ali kad se vidimo. Nisam mu uspjela ispričati svoje planove. Možda i zato, kad god sam u uredničkoj dilemi, sebi postavim pitanje: šta bi Hamza uradio? I kad ne znam odgovor, znam da moram gledati naprijed. U budućnost.
Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.