U rasponu od desetak dana, jedna je novinarska fraza, upotrebljavana najčešće u nekrolozima kakvim značajnim ličnostima, povezala teksaškog guvernera Ricka Perryja, nogometaša Jose Ely Mirandu, poznatijeg kao Zito i novinskog urednika Vincenta Musetta.

Najavljući svoju ponovnu kandidaturu za mjesto Predsjednika SAD, Perry je rekao kako će njegov izbor značiti "kraj ere neuspješnog predsjednikovanja". Smrt Peleovog suigrača je označena kao "kraj jedne ere brazilskog nogometa" a odlazak Musseta, autora možda najznačajnijeg naslova u američkim štampanim medijima, predstavlja "kraj ere u kojoj je efektan naslov određivao tiraž novina".

Musettov naslov u New York Postu od 15. aprila 1983. godine u prevodu gubi svoju lucidnost pa je možda najbolje navesti da je ista vijest u ozbiljnom "New York Timesu" naslovljena kao "Ubijen vlasnik bara. Uhapšen osumnjičeni."

Nešto ranije proteklog maja, posljednja epizoda jednog televizijskog programa, unaprijed označena kao "kraj jedne televizijske ere", je započela na najvišem nivou.

Iz arhiva je izvučen inauguracioni govor Geralda Forda i zaključenje afere Watergate. Njegovu rečenicu: "Našoj noćnoj mori je došao kraj!" će ponoviti svi živi Predsjednici SAD-a. (Osim Jimmyja Cartera, vjerovatno zauzetog rješavanjem velikih, svjetskih problema, mnogo važnijih od pretponoćnih humorističih emisija). Predsjedničku paradu je zaključio Barack Obama: "David Letterman odlazi u penziju!"

Posljednja emisija i neizbježna samoironija. Jer David Letterman je doživljavao vlastiti posao više kao moru bez koje ne može nego kao relaksaciju ili pročišćenje. Svakodnevni posao bez katarze. Ili kao još jednu popularnu frazu: Business as usual. Možda je upravo neka vrsta intelektualnog otklona ono što je, u slučaju Lettermana, privlačilo potencijalne gledaoce. Nikakvi rejting poeni (kao u slučaju direktnog konkurenta Lenoa), nikakvo opšte prihvaćanje, tek vlastiti put u prezentaciji pretponoćne zabave, koja bi trebala biti bliska "od 9 do 5" ciljnoj grupi. 

Postoje najmanje dva razloga koji me, na neki način, sprečavaju da se pridružim onoj, uglavnom liberarnoj, armiji televizijskih kritičara kojima će istinski nedostajati Letermanov humor. Prvi se tiče samog shvatanja pojma humor, onoga smiješnog, bilo kao obično, vickasto ili zakučasto na način Montyja Pythona, svojevremeno, makar kod nas, definisano kao "engleski humor". Gledajući prije dvadestak godina Lettermana i Lenoa, vjerovatno sam izgledao poput onog našeg američkog prijatelja koji je, s papirom i olovkom u ruci, gledao neku, na engleski jezik titlovanu, predratnu epizodu Top Liste Nadrealista pa zapitao: "Hepek. Zbog čega je ta riječ smiješna ili značajna?"

I drugi razlog, u tih dvadestak godina zaokružen je jedan proces u kome je vlastiti pojam zabavnog, poprilično daleko od američkog televizijskog prime time programa, određen slušanjem alternativne muzike na NPR radiju. Zbog toga je moj odnos prema Davidu Letermanu i njegovom doprinosu istoriji američke televizije više slika njegovog odjeka u drugim medijima, on je dan poslije prepričavanje, iż druge ruke komentar, a ne svakodnevno, religiozno praćenje.

"The Late Night Show" je jedan od onih televizijskih žanrova koji su uspjeli koliko toliko preživjeti ofanzivu novih medija. Televizija se ne gleda na isti način i samo ekskluzivni živi prenosi važnih sportskih događaja mogu biti na nivou gledanosti televizijskih serija iz sedamdestih ili osamdesetih godina. Osamdesete godine su i zlatno doba ovog specifično američkog televizijskog humora i neprikosnovenog zabavljača Johnnyja Carsona. Kada je, 1992. godine, došao "kraj Carsonove ere", u duelu sa Jay Lenom, David Laterman je zaobiđen kao nastavljač popularnog "The Tonight Show" na mreži NBC. Prešao je na konkurentski CBS koji prije njega nije imao niti jedan uspješan, žanrovski sličan program. Kao dug prethodnim generacijama, "Late Show with David Letterman" je zadržao zaštine znakove žanra - voditeljski sto sa mikrofonom, studio u legendarnom "Ed Sullivan Theater" i osnovnu strukturu programa: uvodni monolog, prateći studijski orkestar, snimljene rubrike, muzičke goste i neizbježne intervjue. I eto, nakon 6.208 emisija, Letterman je, makar po dugovječnosti, nadmašio svoje suparnike a novim generacijama predponoćnih zabavljača je nametnuo standarde koje neće tako lako prevazići. Ostaće upamćen njegov monolog nakon 11. septembra (hrabrost određuje druge vrline), njegova smijeh kao reakcija na razlog glumice i pjevačice Cher zašto je došla u njegovu emisiju (došla sam da vidim da li si zaista toliki pakšu, kao što kažu), njegove "Top 10" liste svakodnevnih apsurda (lista stvari koje se rimuju sa grah), njegova šprdnja na vlastiti račun kao primjer da niko ne može biti isključen kao meta istinskog komičara, javno priznanje vanbračne veze koje je potpuno dezavuisalo potencijalnu ucjenu ("da, ja sam imao seks s tom ženom"). Po Jimmy Fallonu, jednom iz generacije novih televizijskih zabavljača, njihova uloga je "da stvore predstavu da Amerika misli." Teško da je David Letterman imao ovu ambiciju. Njegov posao je bila zabava, sve povrh toga je dobro došlo ali nije bilo neophodno

David Letterman se penzionisao pa sada, "kada nešto zabrljam, a Dragi Bog zna da ću nešto zabrljati, moram ići u neke druge programe da se izvinjavam."

Od septembra, "The Late Show" preuzima Stephen Colbert s kablovskog Comedy Central i iz producentskog miljea Jona Stewarta.

A kako je ovo godina odlazaka, za očekivati je da avgustovsko okončanje programa "The Daily Show with Jon Stewart" izazove novu poplavu opservacija o kraju jedne ere. Ovaj put biće to kraj ere kablovskih pretponoćnih komedija koje su u svom fokusu imale ismijavanje opšte prihvaćenog koncepta vijesti i informisanja, u najširem smislu. Colbert je započeo kao jedan od Stewartovih "dopisnika" koji je "zaradio" vođenje vlastite emisije na istom kanalu, pola sata poslije "velikog učitelja".
Ono po čemu se Colbert razlikovao od drugih humorista je potpuno novi pristup žanru u kojem je on, kao voditelj emisije "The Colbert Report" u stvari imaginarni, konzervativni radijski ili televizijski talk show urednik, zaštitnik provjerenih američkih vrijednosti. U uvodnoj špici sve je crveno-plavo-bijelo, orao grakće, širi krila i prolijeće ekranom, Colbert u maniru ratnika sa Iwo Jime zabada zastavu a publika minutima skandira „U-S-A!, U-S-A!”. Ova glumačka distanca je omogućila Colbertu da relaciju konzervativno – liberalno u savremenom američkom društvu dovede do nivoa teatra apsurda.

Zbog toga je intrigantno koji će se Steven Colbert istinski naslijediti Davida Lettermana. Onaj imaginarni lik nastao iz svih dostupnih autorskih sloboda kablovske televizije ili neki novi, konvencionalni Colbert koji neće narušiti bipolarnu ravnotežu političkih partija i odgovarajućih pogleda na nacionalnim televizijskim mrežama.