Dok su se brojni televizijski programi natjecali ko će imati bolji pregled događaja s crvenog tepiha u predvečerje ovogodišnje dodjele Oskara, američka mreža CBS je svoju redovnu emisiju 60 minutes u potpunosti posvetila svom nedavno tragično nastradalom novinaru Bobu Simonu. Bio je to pregled gotovo pola stoljeća duge karijere dominantno spoljnopolitičkog novinara i hroničara najznačajnijih događaja u svijetu u tom periodu. Bob Simon nije samo “pokrivao” ratna područja, naprotiv, njegove sfere interesovanja su se protezale od Metropolitan Opere u New Yorku do “morskih Roma”, “The Sea Gypsies”, na pacifičkim otocima, jedinih koji su predvidjeli dolazak tsunamija 2004. godine. Išao je svuda gdje je nalazio priču vrijednu novinarske znatiželje pa je, vremenom, postao redakcijski ekspert za rezervate i rijetke životinje u skrivenim uglovima planete Zemlje. Raspored na takve zadatke nije doživljavao kao uredničku kaznu ili degradaciju vlastite profesije. Naprotiv, unosio je u njih istu žurnalističku strast jer, kako je jednom prilikom rekao, ”životinje ne lažu. Praviti priloge o njima bio je pravi odmor od svijeta političara.” Među tri izdvojena priloga koji, prema mišljenju urednika 60 Minutes najbolje reprezentiraju raznovrstnost novinarskog pristupa Boba Simona, našla se i priča s početka 1999. godine, podsjećanje na rat u Bosni i Hercegovini. Bob Simon je otišao u „Šrebrenicu i Portočare” da američkim gledaocima pokaže kako je „Sofijin izbor” u julu 1995. postao „Hasanov izbor”.

U noći Oskara nagrađivani su glumci, režiseri i producenti ali, makar indirektno, novinarska profesija je bila tema filma Citizenfour, koji je pobijedio u konkurenciji dokumentarnog filma.

 

Režiserka Laura Potras je rekla kako "dijeli ovu nagradu sa Glennom Greenwaldom i mnogim drugim novinarima koji su preuzeli sve rizike da predoče istinu”. Posljednji novinarski zadatak iznenada preminulog Davida Carra iz The New York Timesa je bila prezentacija ovog filma kroz razgovor s autorima i “glavnim junakom” filma, Edwardom Snowdenom.

 

 

Kao kolumnista Times-ove rubrike “Medijska jednačina”, ali i kao vanredni profesor žurnalizma na Univerzitetu Boston, Carr je bio itekao kvalificiran u traženju odgovora na pitanja koja bi trebalo da definišu današnje američke medije. Posebno one dostupne svima, one što postoje unutar pojma “mainstream”, iliti “ni lijevi, ni desni” nego “i lijevi i desni”, a u stvari totano sivi, neprepoznatljivi. Ovi mediji, a prije svih nacionalne televizijske mreže i njihovi informativni programi, će se hvaliti svojom nezavisnošću ali teško da će otvoriti ozbiljniju diskusiju o tome da li nas vlast (NSA) smije prisluškivati, gdje  naše građanske slobode i novinari kao njeni zaštitnici kolidiraju s nacionalnim interesom, kada novinar umjesto heroja postaje izdajnik, gdje je ona jedna, teško prepoznatljiva nijansa u kojoj objektivno izvještavanje postaje dio državom dirigovanog propagandnog mehanizma?

 

Hronološki, nekrolozi Simonu i Carru su stigli na kraju sedmice u kojoj je “profesija reporter” bila udarna vijest, tema kojom su otvarane informativne emisije radija i televizije, naslovne strane štampe i prva informacija koja upada u oči kada se otvori njihova web-stranica. Igrom slučaja, ili upravo suprotno, kako ljubitelji teorija zavjera uveliko govore, zbog neke “tajne veze” koja će se u budućnosti, kada se sve stiša, otkriti,  u isto vrijeme je objavljena suspenzija urednika najgledanijih večernjih vijesti Briana Williamsa s NBC-ja i najavljeno skorašnje “penzionisanje” uticajnog Jona Stewarta s Comedy Channel-a. Medijska pažnja, komentari, procjene i predviđanja su bili toliko intenzivni da je Stewart prvu emisiju nakon najave o povlačenju započeo pitanjem kolegama novinarima: “Da li sam ja, možda, umro?”

 

Iako na potpunom suprotnim stranama vlastite profesije, dva, možda najprepoznatljivaja lika američkog televizijskog žurnalizma, su se tako susrela na životnoj prekretnici. Williams, nakon što je otkriven falsifikovani heroizam tokom njegovog izvještavanja iz Iraka, je izgubio profesionalni kredibilitet, osnovnu osobinu koju prosječan gledalac traži od novinara. Stewart, nakon šesnaest godina “za kormilom” The Daily Showa, vjerovatno osjeća zamor i profesionalnu dilemu “kuda i kako dalje?” Oba “slučaja” su zanimljiva jer karakterišu neke aspekte savremenog televizijskog novinarstava. 

 

Brian Williams je gradio svoju karijeru urednika i voditelja televizijskog dnevnika na tradiciji započetoj šezdesetih godina s Walterom Cronkiteom (“novinarom kojem se najviše vjerovalo”), a završenoj u devedesetim, s velikom trojkom Dan Rather (CBS). Peter Jennings (ABC) i Tom Brokaw (NBC). Iako večernje vijesti na sve tri nacionalne mreže još uvijek imaju veliku gledanost pa shodno tome i interes sponzora, one više nisu osnovni izvor informisanja. Cjelodnevni, specijalizirani kanali za vijesti, Internet, socijalni mediji i društvene mreže su preuzeli dominantni uticaj pa je sve manje onih “staromodnih” gledalaca koji čekaju dnevnik u pola sedam da im objasni svijet. Zbog toga NBC i ne žuri s nekom velikom, spektakularnom zamjenom za Williamsa. I dok je Brian Williams na šestomjesečnom neplaćenom odsustvu, biće interesantno vidjeti koliko će slična epizoda (Tuzla 1996. i navodna snajperska vatra) naškoditi predizbornom kredibilitetu Hillary Clinton.

 

Ono što su Brian Williams i urednici zvaničnih informativnih emisija na vladajućim televizijskim mrežama i njihovim kablovskim kopijama godinama gradili, Jon Stewart je rušio i parodirao. U nemoći da istinski definišu njegov rad, mnogi su The Daily Show pežorativno nazivali „lažnim vijestima”, nedostojnim čak upoređivanja s onim ozbiljnim, „istinitim” vijestima. Ali upravo njegova parodijska distanca je ono što ga izdvaja i daje mu za pravo da ismijava i „lijeve” (CNN, MSNBC) i „desne” (Fox News), da pokaže kako politička opredijeljenost drastično sužava prostor nezavisnog novinarstva. Zbog toga je The Daily Show drugačiji, s osobitim rukopisom a bez uređivačke politike čiji se dometi kreću između ravnomjernog raspređivanja minuta za Republikance i Demokrate do video priloga čije se uvrštavanje u emisiju određuje brojem pregleda na YouTube-u.  

 

Najavljujući svoje skoro povlačenje, Jon Stewart je, ne baš uvjerljivo, zaključio da „The Daily Show” treba novog urednika da nastavi dalje. Ko god to bio, pratiće ga prethodnikova visoko podignuta žurnalistička ljestvica kao i komentar Bob Simonovih kolega sa „60 minutes”: „Radno mjesto se može popuniti ali uspješan novinar se ne može tako lako zamijeniti.”