Svojevremeno je poznati mostarski kujundžija pričao kako se dan prije Andrićevog dolaska u Mostar probudio usred noći te ugledao svjetlo u sobi gdje je spavao Zuko Džumhur. Zatekao ga budnog kako puši, a pred njim pepeljara već puna opušaka. Na zabrinuto pitanje je li bolestan, Zuko je odgovorio otprilike ovako: "Ama nisam, ali sutra dolazi Andrić, a on nije običan čovjek. Valja se dobro smisliti šta će se govoriti. Ne možeš lupati."

Andrić je nastojao, svjedoče savremenici, sebe postaviti i predstaviti kao običnog čovjeka. Štitio je tako svoju intimu, ljubomorno čuvao granicu između sebe i svog djela, branio se od nasrtaja ljubopitljivaca.

Presmion je skok s Andrića (eto mu je danas i rođendan) na političare, ali dao nam se zgodan šlagvort. Poveznica.

U naročitom vokabularu za kojim političari posežu u predizborne dane, običan čovjek i obični ljudi imaju značajno mjesto. Gotovo svi političari izgovore ove riječi u svojevrsnom umiljavanju. Od onih koji se i predstavljaju u tom smislu, vjerovatno prednjači Željko Komšić. On to radi i mimo predizbornih dana, a ovaj je put i izričit. Sa njegovih predizbornih skupova stižu izjave prevedene i u naslove: Naši kandidati za oktobarske izbore su sasvim obični ljudi. Naši kandidati su obični ljudi koji potječu iz naroda. Zato nije neobično što je jedan od predizbornih nastupa Emira Suljagića postavljen na You Tubu, naslovljen sa "Kako živi običan čovjek".

Nezgoda je što se u ovom nastupu (u Vitezu) Emir Suljagić opredjelio za fabuliranje. U improviziranom (tako djeluje) fabuliranju nevična osoba nema mjeru, pa se ne zaustavlja gdje treba. Još bi nekako i prošla priča koju Suljagić priča, da se zaustavio gdje nalaže mjera. Mjera je zakon svemu, pa i fabuliranju. Ali, on postupa onako kako bi ordinarni (obični) političar na vlasti. Kaže šta je on uradio…. i gle…uradio je ono što poentu stavlja na njega, a ne na tu običnu ženu. Nezgoda kod fabuliranja je kad se scena odvija bez svjedoka, a jedan je akter neimenovan i nepoznat. Imamo, dakle, tek Suljagića za svjedoka. I, iskreno rečeno, sve djeluje kao scena u diletantskom pozorištu. Suljagiću u glumi, što god bude s njim na izborima, nije mjesto. 

Bakir Izetbegović na otvaranju škole u Mostaru pominje problem s kojima se suočavaju obični ljudi u svim djelovima naše zemlje. U Jajcu ima nastup koji sa ovim mostarskim pravi jedan intresantan (običan ili neobičan?) kontrapunkt. Od tri razloga (prethodno "niotkoga" upitan) zašto voli doći u ovaj grad Izetbegović kao prvi navodi: jer je kraljevski grad.

A mimo političara, ali ipak - imajmo na umu - u predizborno vrijeme, o običnom čovjeku je govorio reis Kavazović. Na dženazi Sulejmanu Tihiću naglasio je: "Naš narod mu je vjerovao i povjerio najveće državne funkcije. Iako je bio zauzet državnim poslovima, predsjednik Tihić se nije dao odvojiti od običnih ljudi."

Upotreba glagola dati se, ovdje s negacijom, ukazuje na iskušenje. Bitno je ne samo naglasiti kakav je Tihić bio političar, nego i šta su ovdašnja (a bošnjačka) političarska iskušenja. Je li reis Kavazović mislio na one koji su se "dali odvojiti od običnih ljudi"? Nadgrobni su govori, naravno, namijenjeni živom uhu. Je li reis Kavazović pominjući Tihićev primjer nekome spočitavao drugačiji odnos prema "običnom čovjeku"? Ako se Tihić na ovaj način poentira, on se skoro pa izuzima, naglašava kao rijedak izuzetak a ne pravilo?

Obične ljude je pomenuo i akademik Enes Karić u predbajramskom novinskom intervjuu. Osim običnih ljudi pomenuo je i naš obični probosanski svijet pa čak i obične selame. Insistiranje na običnim selamima Karića predstavlja kao osobu koja se (malčice preko mjere?) trudi predstaviti sebe izvan politike. A ipak je poslao nedvosmislenu političku poruku. Čak preporučio za koga bi trebalo glasati? Je li slučajno da su dan poslije toga na pojedinim portalima osvanuli naslovi koji su Karićevu pretpostavku proizveli u tvrdnju.

Svetlana Cenić u predizbornoj kolumni pokušava ironizirati sintagmu obični ljudi. Te se pita, otprilike, a šta je to pa neobičan čovjek. Trebala bi, valjda, znati da u ovom kontekstu suprotnost običnom čovjeku nije neobičan čovjek. No gospođi Cenić bi se to još moglo otpisati na kolumnističku kozeriju da drugom prilikom ne čini ono što političarima zamjera. U intevjuu gospođa Cenić naglašava da joj na ulici u Sarajevu prilaze "obični ljudi". Prilaze da im pokaže put - rekao bi čitalac u maniru kolumnističke kozerije. Jer, novinarka je prethodno gospođu Cenić predstavila rečenicom "Ona zna put" (religiozna terminologija!?). Mesija?!

Kandidat Saveza za promjene za predsjednika Republike Srpske, Ognjen Tadić, izjavljuje da će "pobjeda SDS-a na predstojećim izborima biti pobjeda svakog običnog građanina u Srpskoj". Izjavu valja naglasiti tek zbog pomaka od običnih ljudi i običnog čovjeka ka običnom građaninu. Toliko, naravno, tek na nivou riječi.

U književnosti sintagma obični čovjek nije često rabljena. Te, kada je izdvojena, postaje mnogo i rado citirana .U romanu Meše Selimovića Krug, evo: "…Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovek živi kako mora, a pravi čovek živi kako hoće."

Foto: Ban.ba/Kliknite na fotografiju za cijeli tekst

Evo, dakle, interesantne dihotomije: običan - pravi čovjek. Šta bi na ovo rekli svi naši političari koji su rabili sintagmu obični čovjek i obični ljudi. Šta bi uradili sa pravim čovjekom? Jesu li mu dorasli?

Te opet Mešina rečenica, a bilo bi je dobro čuti od kandidata za Predsjedništvo:

"Ja sam mali čovjek obične pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi nikad ne bi učila o meni."

Dapače, bilo bi korisno uvrstiti je u tekst zakletve koju polažu članovi Predsjedništva. Jer se, u predizbornoj demagogiji osim običnog pominje i mali čovjek. Takvog pominje prof. Slavo Kukić naglašavajući da je tom malom čovjeku neka vrsta blagodeti pojava kandidata sa sloganom Podvucimo crtu. Da li je taj kandidat blagodet i za običnog čovjeka, malog čovjeka koji je preživio Ahmiće? Jer kandidat s podvlačenjem crte je svojevremeno učestvovao na dobrotvornoj večeri u korist haškog osuđenika Darija Kordića.

U svakom slučaju, kada prođu izbori, manje ćemo slušati o običnom čovjeku i običnim ljudima. Valjalo bi provjeriti: nikada se od "poslije Dejtona" nije toliko pominjala ova i slične joj sintagme. Ovo je dio vokabulara koji se odlaže kao što se odlože svi oni baloni što su se koristili na predizbornim skupovima. Koliko je balona potrošeno na predizborne skupove, ko to plaća, da li su razgradljivi, ekološki prilagođeni - sve su to, izgleda, tričava pitanja za koja nemamo vremena. Obična pitanja.

Foto: Klix

Evo i jednog neobičnog: koliko je balona potrebno da se u zrak digne osoba prosječne težine? I evo odgovora: 140 balona. Za predizbornu šutnju divna zabava: svak u svojoj šutnji da izračuna - koliko bi balona trebao potrošiti da u zrak digne svog favorita?