U slučaju Mikea Wilbona i televizijske mreže ESPN ponovo se potvrdilo pravilo kako je novinaru najteže biti dosljedan prema sebi, svojoj naciji, rasi ili religiji pa, nakon što s pravom kritiziraš druge za bilo koji oblik diskriminacije, primjeniš isto pravilo za sebe, svoju naciju, rasu ili društvenu grupu. Lako je bilo dodati svoj glas u unisonoj osudi senilnog vlasnika košarkaškog kluba (Donald Sterling, Los Angeles Clippers) koji još uvijek gleda na svijet kroz crno-bijele naočale segregacije. Mnogo je teže prikriti nipodaštavanje drugih, različitih, sa mehkim ili tvrdim akcentom pa im uskratiti pravo da sude o američkim društvenim pojavama.   

 

Wilbonovo javno “protjerivanje” selektora američke nogometne reprezentacije Jurgena Klinsmanna desilo se na najmanje očekivanom mjestu, u emisiji PTI (“Pardon the Interruption”) američke sportske mreže ESPN. Tony Kornheiser i Michael Wilbon, dugogodišnji sportski novinari “Washington Posta” su promijenili medij, prešli na televiziju i inicirali novi žanr, verbalno za i protiv nadmetanje, iskazano precizno i kratko, u vremenski ograničenom prostoru. Kornheiser i Wilbon su svakodnevne redakcijske rasprave prenijeli na televiziju, dodali dugogodišnje novinarsko iskustvo, elokventnost te osebujni humor a rezultat je brza, tridesetominutna emisija sa dnevnim komentarima najznačajnijih sportskih događaja. Njen uticaj se proširio izvan sportskog novinarstva pa se njihov “rukopis” prepoznaje u emisijama političkog ili zabavno-rekreativnog karaktera. Doda li se svemu da su Kornheiser i Wilbon iz “Washington Posta” takođe prenijeli  i zaštitni znak “liberalnog novinarstva”, bilo je ne malo iznenađenje kada su se upustili u diskvalifikaciju “lika i djela” Jurgena Klinsmanna.

 

U okviru segmenta “Da li Amerika plaća previše ostarjele zvijezde?”, komentirasano je Klinsmannovo mišljenje da su u američkom sportu pojedinci plaćeni za ono što su nekada uradili a ne za ono što su danas. Ovaj njegov argument, sa primjerom 50 miliona dolara vrijednog ugovora/nagrade ozlijeđenom trideset šestogodišnjem Kobe Bryantu, je izrečen više u samoodbrani, a nakon ko zna kojeg objašnjenja zašto je iz ekipe za Svjetsko Prvenstvu u Brazilu izostavio ponajboljeg američkog igrača Landona Donovana. Mike Wilbon je svoj napad započeo ličnom perspektivom - “Ti nemaš pojma ko je Kobe Bryant! Ja znam!” Što je, u stvari, zloupotrebljena parafraza opšteg mjesta iz historije američkih medijskih polemika: demokratski potpredsjednički kandidat Lloyd Bentsen republikanskom kandidatu Danu Quayleu u predizbornoj, televizijskoj debati 1988. godine, nakon što je ovaj citirao predsjednika Johna Kennedyja – “Senatore, ja sam lično poznavao Jacka Kennedya. Senatore, vi niste Jack Kennedy!” Predstavivši se kao jedini mogući zaštitnik Kobe Bryanta, Mike Wilbon je poručio Klinsmannu da se pokupi i “briše” iz Amerike, da se vrati tamo odakle je došao.

 

 

Partner Kornheiser je ostao zatečen pa je jedino mogao stidljivo da ponudi objektivne činjenice, različite od sporta do sporta. Ali, po Wilbonu, pravo da kritikuje stanje u američkom sportu ima “čistokrvni” Amerikanac Kornheiser ali ne i uvezeni, navodni ekspert Jurgen Klinsmann. Osim rijetkih, pojednačnih kritika, Wilbonova ksenofobija nije izazvala ozbiljnije reakcije u novinarskoj struci. Nisu se oglasili ni zavisni ni nezavisni sindikati, nije bilo saopštenja ESPN-a niti suspenzije, a ni američki Nogometni savez (USSF) se nije oglasio da zaštiti svog službenika. Ko zna kakvu bi tek reakciju anonimnih internetskih rodoljuba izazvalo njihovo saopštenje koje bi potpisao predsjednik saveza Sunil Gulati, rođen u gradu Allahabad, Indija.