Težina dostupnosti odgovora na gotovo svim tijelima javne vlasti ovisi o njihovoj procjeni koliko bi tražene informacije mogle kompromitirati njihov rad (sitne ili krupne nezakonitosti, javašluk, pogodovanja i sl.). Osim toga, gotovo svugdje je prisutna "kultura ne-javnog djelovanja", često se razabire čuđenje ljudi koji rade u javnim službama što netko uopće od njih traži takve informacije. Treće, službe za informiranje pri pojedinim tijelima javne vlasti razvijaju određeni oblik autocenzure, jer se njihovi službenici boje da bi im omogućavanje uvida u informacije moglo naštetiti na poslu - a možda negdje postoje i direktne naredbe od rukovodećih osoba da se informacije, koje bi trebale biti javno dostupne, ne objavljuju.  Neke od najvećih prepreka koje stoje između novinara i tražene informacije odnose se na način na koji tijela javne vlasti koriste institut tajnosti podataka. Pritom mislim na nerijetko pozivanje na Zakon o zaštiti osobnih podataka, i u opravdanim i u neopravdanim slučajevima. Popriličan problem je i nepoštivanje rokova - novinari mogu čekati i do nekoliko mjeseci kako bi došli do pojedine informacije. Ukoliko pak do informacije dođu, to često znači da su je dobili zahvaljujući trećoj, višoj instanci, koja je odnedavno u Hrvatskoj Povjerenica za informiranje. Kao razlog ovakvih netransparentnosti pojedinih tijela vidim i neadekvatnu educiranost službenika za informiranje te nedovoljno poznavanje Zakona. Postoje i tijela vlasti ili lokalne samouprave dosta otvorenije upitima javnosti. Zasad su takvi u manjini.

Institucije se pozivaju na tajnost

 

 

U slučajevima tijela javnih vlasti koja uporno instistiraju da nisu tijela javne vlasti ili tradicionalno nemaju običaj dijeliti svoje poslove sa javnošću, premda su zakonski obvezani na to. Primjer su vojne institucije ili institucije koje imaju veze sa nekom vrstom obavještajne djelatnosti, zatim institucije koje čuvaju arhivsku dokumentaciju ili koje imaju veze sa bankarskim djelatnostima. Takve institucije se gotovo u pravilu pozivaju na nekakvu tajnost i zaštitu osobnih podataka. Međutim, dok to čine, nerijetko pogrešno čitaju Zakon o pravu na pristup informacijama, ne provode test javnog interesa kako bi utvrdili prevladava li tajnost informacije nad pravom javnosti da je zna, a gdjekad  donose i zakonski nepismena rješenja. To dovodi do iscrpnih i višemjesečnih procedura dobivanja podataka putem upravnih sudskih tijela. Prema mojim iskustvima, tijela koja šalju informacije obično nisu sklona slanju lažnih podataka, izuzmemo li povremenu praksu da se dostavljeni podaci dijelom uskrate, zacrne ili zanemare, nerijetko bez ikakvog zakonskog uporišta.

 

Ne samo da će dovesti, već je prema osobnom iskustvu dovelo do transparentnosti. Tijela javne vlasti itekako su svjesna da umjesto dosadašnje Agencije za zaštitu osobnih podataka, koja je, da tako kažem, bila polivalentna i disperzirana u ovlasti, sada imaju posla s Povjerenicom za informiranje, kojoj je jedini posao da se bavi građanima, novinarima i ostalom zainteresiranom javnošću. Problem je u tome što izvršna vlast pod izgovorom rezova i štednje u svim sektorima dobrano utječe na uništavanju ove institucije, prije nego što je ona faktički započela sa sveobuhvatnim radom. Povjerenici je srezan budžet, radi faktički bez suradnika, dok primjerice u Sloveniji ured tamošnjeg povjerenika ima više desetaka stručnih zaposlenika.

 

 

 

Glavni urednik H-Altera Toni Gabrić je tražio sadržaj natječajne dokumentacije temeljem koje su komercijalne televizije dobile nacionalne koncesije za emitiranje programa u Hrvatskoj. Budući da su koncesije javno dobro, željeli smo vidjeti temeljem kojih parametara nadležna Agencija za elektroničke medije dodjeljuje koncesije, i imaju li njihove dodjele ikakve veze s javnim interesom. Agencija je, međutim, mjesecima odbijala predati spornu dokumentaciju, pozivajući se na poslovnu tajnu. Nije pomogla ni činjenica da su sve sudske instance u postupku presudile u našu korist. Tek kada je došlo do prijetnji novčanim kaznama i do nekih promjena u strukturi rukovodećeg tijela u ovoj agenciji, poslali su nam dokumente. Sadržaj natječajne dokumentacije temeljem kojeg su neke televizije dobile koncesiju, poput njemačkog RTL-a, bio je blago rečeno skandalozan, jer je pokazao kako ne odgovara stvarnom sadržaju emitiranog programa, koji nema nikakve veze s javnim interesom ili informiranjem javnosti.

 

 

Još u 8. mjesecu prošle godine poslao sam zahtjev Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) za popis svih pojedinaca koji primaju povlaštene vojne mirovine, koje diskrecijskom odlukom može donijeti samo predsjednik Republike Hrvatske.  Riječ je o oko šestotinjak imena koji su temeljem posebnih zasluga u ratu dobili ove iznadprosječne mirovine. Neki dosadašnji medijski napisi sugeriraju, međutim, kako na ovom popisu ima i individua koje su zbog svojih ratnih zasluga završili na sudu za ratne zločine. Nakon što su mi iz HZMO-a poslali odbijenicu žalio sam se Povjerenici, koja je presudila u moju korist i zatražila da mi se podaci dostave. Podaci, međutim, i dalje nisu dostavljeni, jer je HZMO podnio tužbu na Visokom upravnom sudu, tražeći poništenje odluke Povjerenice.

 

 

 

Kao pozitivan primjer može se navesti izmjena odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama 2013. godine i to zahvaljujući sudjelovanju nevladinih organizacija. Zasad se, međutim, za takve inicijative može kazati kako je riječ o naramku lijepih želja koje se dobrim dijelom ne provode. Već prve godine predloženo je niz rješenja koja bi omogućili otvorenije i transparentnije ponašanje tijela javne vlasti, među ostalim javna kontrola proračunskih trošenja i imovinskih kartica dužnosnika, otvoreniji rad Vlade, objedinjenje registra javne nabave na istom mjestu i transparentniju lokalnu samoupravu kada je riječ o objavi materijala od interesa javnosti na internetskim stranicama... Međutim, većina predloženih mjera je djelomično usvojeno ili je, suprotno istini, prikazano kao da je u potpunosti provedeno. Primjer su spomenuti koncesijski ugovori komercijalnih televizija, koji su prema godišnjem izvješću Partnerstva bili objavljeni na internetskoj stranici. Međutim, tek je H-Alterovo istraživanje pokazalo kako je to daleko od istine, i kako su novinski „najsočniji“ dijelovi bili skrivani od javnosti. 

 

 

Riječ je o jednoj od skandaloznijih zakonskih odredbi kakve novinari stariji od mene ne pamte ni u vremenima Franje Tuđmana i znatno represivnijih političkih okolnosti u Hrvatskoj. Odredba o „sramoćenju“ propisuje mogućnost da se novinar osudi čak i kad je napisao potpunu istinu! To je na svojoj koži osjetila Slavica Lukić, koja je osuđena jer je izvještavala o milijunskim poslovima između privatne korporacije Medikol i Republike Hrvatske, i jer je napisala da se rečena tvrtka nalazi u financijskim problemima. Premda su se ovi navodi pokazali istinitima, nadležni sudac osudio ju je jer osobno nije vidio nikakav javni interes (!) u njezinom izvještavanju. To u prijevodu znači da je pitanje javnog interesa u Hrvatskoj predano na arbitrarno prosuđivanje nadležnom sudskom tijelu, odnosno sucu kao individui, što otvara enorman prostor za opasne manipulacije i faktično otvaranje lova na novinare koji zadnja dva desetljeća (istinito) pišu o pretvorbi i privatizacijskoj pljački, ratnim zločinima ili državnoj korupciji. Samo je pitanje vremena kad će subjekti njihovog novinskog izvještavanja, koji su možebitno osuđeni za navedene ili neke druge krimene, podizati tužbe zbog „sramoćenja“. Trenutno se u Hrvatskoj vodi 130 sličnih postupaka. Ne poduzme li nešto aktualna vlada po ovom pitanju, istina će doslovno ubiti novinarstvo u Hrvatskoj.