Jelena Berković je zamjenica izvršnog direktora organizacije GONG iz Hrvatske. Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i magistrirala Globalne politike na London School of Economics and Political Science. Od 1998. do 2010. godine radila je kao novinarka i urednica na Radiju 101 te je bila vanjska članica saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije te Zbora istraživačkih novinara Hrvatske.

GONG se obično povezuje sa provođenjem izbora ali vaše djelovanje je mnogo šire. Na koji način pomažete novinarima i pokušavate olakšati pristup informacijama?

GONG je počeo sa radom 1997. prvenstveno kao organizacija za promatranje izbora. Kako je Hrvatska napredovala na svom demokratskom putu tako se GONG počeo okretati drugim problemima i izazovima koje demokracija nosi, od kvalitete vladavine: antikorupcijske politike, pristup informacijama, upravljanje sukobom interesa, financiranje stranaka - do samog demokratskog potencijala građana i organizacija civilnog društva. GONG sustavno surađuje sa istraživačkim novinarima kojima pomaže u praćenju procedure Zakona o pravu na pristup informacijama. Primjerice, ponosni smo što smo pomogli Slavici Lukić da dođe do informacija o ugovorima između Zavoda za zdravstveno osiguranje i tvrtke Medikol, što je bila afera u mandatu prošle vlasti. Pomažemo sa sličnim slučajevima kada novinari nalete na zatvorena vrata u institucijama.

Slavica Lukić je ovih dana osuđena upravo zbog tog slučaja. Presuda za sramoćenje je nova u sudskoj praksi?

To je sramota nova. Nažalost, tijekom pregovora između Hrvatske i EU, kada se uređivalo kazneno zakonodavstvo, nekako je bez previše galame usvojena ta sramotna odredba kaznenog zakona prema kojoj je ovih dana nepravomoćno kažnjena Slavica Lukić. I još oko 130 takvih slučajeva stoji na sudu. Ovdje je ispalo da je upravo zbog pisanja o slučaju Medikol Slavica Lukić proglašena krivom zbog sramoćenja te tvrtke, što je poprilično apsurdna situacija, s obzirom da je ta tvrtka imala vrlo specifičan ugovor sa Zavodom za zdravstveno osiguranje i koja je djelovanje financirala isključivo iz sredstava poreznih obveznika. Nadamo se da ćemo zajedničkim pritiskom organizacija civilnog društva i novinara na Ministarstvo pravosuđa, Vladu i Sabor uspjeti potaknuti da se ovakvi oblici kaznenog djela sramoćenja i klevete izbace iz kaznenog zakona i da se obustave procesi koji su pokrenuti.

Uvođenje instituta povjerenice

Kako biste ocijenili poštivanje Zakona o pravu na pristup informacijama u Hrvatskoj?

Nažalost, većina ovog zadnjeg desetljeća je prošla sa poražavajućim podacima o provedbi zakona. GONG je svake godine istraživao i zaključio da se otprilike pola tijela javne vlasti uopće ne drži Zakona. Bilo je jako puno slučajeva koje je GONG davao na Upravni sud kako bi se moralo natjerati tijela da otvaraju svoje informacije. Dobra je stvar što su se procesi morali provoditi u brzoj proceduri - u prosjeku je oko šest mjeseci bilo potrebno. Ja imam podijeljeno iskustvo. Još je na Ustavnom sudu zahtjev za ocjenom ustavnosti presude Upravnog suda prema kojoj Vlada ima pravo zadržati tajnom informaciju o tome tko je sve ušao u zgradu Vlade na dan kad je tamo održan tajni sastanak tadašnjeg premijera Sanadera, tadašnjeg šefa carinske uprave Barišića i predstavnika državnih firmi oko afere Fimi Media. Takođe na Ustavnom sudu čekam odluku o ustavnosti odluke Upravnog suda o tome trebaju li biti zatvoreni dnevni redovi svih zatvorenih sjednica. Međutim, drugu presudu sam dobila u moju korist a to se odnosilo na zahtjev da mi Vlada dostavi izvještaje svog ureda za unutarnju reviziju.

Uvođenjem instituta povjerenice za informiranje pristup informacijama bi trebao biti olakšan?

U mandatu Vlade od 2000. do 2003. na zadnjoj sjednici Sabora jedva je izglasan Zakon o pravu na pristup informacijama i to je tada bila velika pobjeda. Međutim, mi smo idućih godina imali Zakon kojemu je kao nadzorno bilo vladino tijelo, prvo Središnji državni ured za upravu a nakon toga Agencija za zaštitu osobnih podataka. Tek prošle godine je nakon dugogodišnjeg zagovaranja organizacija civilnog društva ali i značajnog uticaja iz EU istaknuto da pravo na pristup informacijama treba imati puno jaču instituciju koja će nadzirati da li se ono provodi ili ne. Očekujemo od povjerenice da bude glavna zastupnica prava na informaciju kao temeljnog prava koje je jače od želje nekih lokalnih šerifa ili šefova javnih preduzeća da sakrivaju informacije o svom radu. Povjerenica ima certifikat koji joj omogućava pristup podacima koji su zaštićeni nekom razinom tajnosti, tako da sama može provesti test javnog interesa na konkretnom dokumentu i to joj daje mogućnost da direktno vidi da li je točan razlog zbog kojeg neko želi sakriti informaciju. Ona čak može administrativnim sankcijama kazniti službenike za informiranje. A u konačnici - obzirom da Upravni sud sada o tim slučajevima mora odlučivati u roku od 90 dana - i on je ta dodatna karika koja može natjerati tijelo da dostavi informacije.

Međutim, budžet koji je Sabor izglasao za rad povjerenice je manji od potrebnog?

Sada je pred nama velika borba za njen proračun. Umjesto petnaestak ljudi koji bi trebali raditi u njenom uredu, tako da ima barem četvero inspektora koji bi mogli obilaziti razna tijela po Hrvatskoj sa svojim inspekcijskim ovlastima, mi sada imamo Ured povjerenice koji ima jedva pet zaposlenih. Nažalost nema još niti jednog inspektora.

Koliko su javne informacije u Hrvatskoj zapravo javne?

U prosjeku informacije jesu javne međutim one „škakljive“ je teško dobiti. Ono što je kod nas vrlo bitna činjenica je da je pravo na pristup informacijama 2010. uneseno u Ustav, pa ima višu razinu zaštite nego možda neka druga prava. Imamo trenutačno situaciju s kojom nismo zadovoljni da je popis poreznih dužnika objavljen, međutim nije pretraživ, zbog mišljenja Agencije za zaštitu osobnih podataka. Informacije su mogle biti objavljene u javnom interesu ali njihova pretraživost ne mora biti baš najlakša, tako da se pojedincima zaštiti njihovo pravo na privatnost.

Saradnja vlasti i civilnog društva

Je li se dostupnost informacija poboljšala otkako je Hrvatska 2012. godine pristupila Partnerstvu za otvorenu vlast (OGP)?

Hrvatski akcijski plan se u relativnim odnosima prema drugim zemljama smatra jako uspješnim. Ali unutar same Hrvatske nije donio neke velike promjene. Njegova glavna vrijednost je u tome što je otvorio prostor za suradnju između predstavnika ministarstava i civilnog društva. Odličan primjer za to su aktualne rasprave o akcijskom planu za iduće dvije godine: sa Ministarstvom uprave oko proaktivne objave informacija i baza podataka, sa Ministarstvom pravosuđa oko državne antikorupcijske politike, sa Ministarstvom kulture oko veće transparentnosti i prava novinara unutar državne medijske srategije. Kao najveći uspjeh dosadašnjeg rada OGP-a ja bih izdvojila promjenu poslovnika Vlade kojim je Vlada zapravo natjerala sebe da za svaki prijedlog zakona koji se šalje u parlamentarnu proceduru mora uključiti i obrazac o tome kako je prošlo savjetovanje sa zainteresiranom javnosti. To znači da se nijedan zakon ne bi mogao poslati iz Vlade u Sabor ukoliko ministarstvo koje ga predlaže nije provelo javnu raspravu i nakon rasprave svakom građaninu koji je sudjelovao u raspravi odgovorilo koji njegov prijedlog prihvaća a koji ne i zašto. Prošle godine su provedena ukupno 374 savjetovanja na razini ministarstava - to je bilo 160 posto više nego 2012. godine, dok je broj podnositelja komentara veći za 73 posto.

GONG planira pokretanje web stranice koja bi olakšala pristup informacijama, a web stranicu bi trebale uraditi i hrvatske institucije po uzoru na britanski Data.gov.uk?

GONG u suradnji sa civilnim hakerima i tvrtkom Alavateli radi na razvoju internetske platforme Pitaj.to koja bi omogućila građanima da vrlo jednostavno tijelima javne vlasti postavljaju pitanja, zahtjeve za informacijama, po uzoru na AsktheEU platformu. Nadamo se da ćemo do kraja godine imati popis svih tijela javne vlasti sa mail adresama njihovih službenika za informiranje, tako da nam samo to fali da ubacimo u softver da bi stranica mogla funkcionirati. Također, imamo jedan san - da građani mogu doći na jedno mjesto na internet, ukucati ime firme ili osobe i u javnom interesu dobiti sve informacije koje tijela vlasti imaju: poljoprivredni poticaji, koncesije, oprosti poreza ili povlašteni krediti u državnoj banci... Da bi se to moglo napraviti potrebno je sve te različite baze podataka međusobno uskladiti u njihovim formatima i objaviti na jednom mjestu. U nekim zemljama poput Slovačke takve portale su radile nevladine organizacije, ali mi smo u Hrvatskoj odlučili ići drugim putem a to je potaknuti državu da sama objavi takve baze. I to je svrha koju bi trebao ispuniti portal Data.gov.hr. Nama se čini da stvar poprilično kasni i s obzirom da je trenutačno za objavu spremno tek 68 baza podataka, a primjerice u Francuskoj ih ima objavljeno oko devet tisuća, dok samo New York ima između četiri i pet tisuća, mislim da imamo jako puno posla sa time.
 

Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta Public Data Now podržanog od strane Holandske ambasade u BiH. Tekstove vezane za pristup podacima i data novinarstvo možete čitati u našem serijalu ovdje.