1902. godine veliki je Tolstoj napisao i porodici predočio ‘’Moje zavještanje’’. Sastojalo se iz pet tačaka a najkraća i najizričitija jeste bila ona pod rednim brojem 2. Glasi: ‘’U novinama  o smrti ne objavljivati i nekrologe ne pisati’’.

 

Kada je 1910. umro  bilo je, naravno  i pisanja i objavljivanja što je mudri Tolstoj unaprijed  sigurno znao. Ali, nad svim tim nekrolozima  kao konačni i suštinski eho lebdi ono ‘’ne objavljivati i ne pisati’’.

 

Evo je 2014. godina i umro je Marquez. Jedan je od onih koje su, što bi se riječnikom ovdašnjim reklo, već nekoliko puta sahranjivali.  Ništa  neobično ima li se u vidu da je bolovao od teške bolesti. Od 1999.  nad Marquezom lebdi  ona vrsta upitnika zbog kojeg, znaju upućeniji, oni što vrijeme ne gube već imaju spremne nekrologe (pola stupca za Peru Zubca).

 

Mrtvom Marquezu i njegovom živom djelu nekrolozi ne mogu naškoditi. Ali… šta da radimo sa onim što se zove ‘’Final Farewell’’. Pod Marquezovim je imenom objavljen još 2000. godine . Ubrzo je bilo jasno da to nije njegov tekst. Zaboga, zar neko ko je ikada i jednu Marquezovu knjigu pročitao, u takvo nešto može povjerovati!!! No, dugo se povlačio po ubuđalim pretincima ‘’forvardaša’’ i ‘’forvardašica’’…. začinio i ‘’tviterašku’’ teritoriju… itd… itd… e da bi, evo, dan poslije objave Marquezove smrti opet osvanuo.

 

Ne vidim u ovome zlu namjeru.  Dao Bog da je najveći falsifikat od kojeg nam život na ovim prostorima i na ovoj planeti zavisi, ovaj sa Marquezom. Ipak ! Studij književnosti još  uvijek postoji, književnost i nauka o književnosti još uvijek nisu zabranjeni. Ne treba olako prelaziti preko toga da se brkaju Marquez i recimo…Coelho.