Nekoliko domaćih bendova ozvučilo je u posebnom raspoloženju  jedan od zadnjih protesta «bebolucije» ispred Parlamenta BiH. Bar na televiziji sve je izgledalo drugačije od već pomalo kliširanih svjedočenja o ranijim događajima. Nemam ništa protiv reakcija građana koje mogu biti žestoke, pa i sa uzgrednim ili nepredviđenim teškim  posljedicama ili sa kolateralnom  štetom koju mogu proizvesti, ali me je fascinirao poziv građanima upućen sa internet mreža kako da se ponašaju na ovom skupu i ne ugroze njegov osnovni cilj.  Ne znam  ko je pisao «molbu građanima», kako je nastao taj poziv i da li je baš svako ko je došao na ovaj protest znao unaprijed za pravila ponašanja.

                  

 

Jasno i precizno, bez ikakve dvosmislenosti,  sačinjen  je dokument,  prava pravcata samoregulacija ponašanja ljudi koji zbog važnog cilja izlaze na zajednički skup, a koji bi inače bio regulisan spontanim ili doziranim raspoloženjem mase i policijskim nadzorom. Dogovorili su se jednostavnim i svima razumljivim jezikom: protestovati mirno i dostojanstveno, bez bilo kakvih obilježja, bez stranačkih parola, ne nasjedati na provokacije, pratiti upozorenja redara, ograditi se i udaljiti od izgrednika...

 

 

Ne želim analizirati  tok i posljedice spontanih izlazaka na ulicu koji mogu izići i izvan spontanosti ili učiniti netransparentnom ulogu organizatora. Često je  neprimjetna linija razgraničenja između želja, pa i strogoće  protestanata i svih mogućih  manipulacija, različitih formalnih i underground  pritisaka, pa i huliganskih nasrtaja. Ne znam ni koliko je taj posebni ambijent, mimo pištaljki i bubnjeva, doprinijeo ili će doprinijeti ostvarivanju zahtjeva demonstranata. No sasvim  je sigurno da je ta transparentnost objave kako će se ponašati demonstranti nešto novo u metodu građanskog aktivizma. To je dobra pouka za sve, a naročito za medije, koji su se, prateći ove događaje, i sami našli pred izazovnom obavezom da svoje viđenje potkrepljuju saznanjima iz netransparentnih ili licemjernih izvora,  da  istinu o događajima prenose na osnovu činjenica, zaključke na osnovu argumenata, a «presude» na osnovu svoje savjesti i pravila profesionalnog ponašanja.

 

 

I sada sam na temi samoregulacije  i regulacije u sferi medija, potencirane jednom nesvakidašnjom odlukom samih građana da svoje ponašanje SAMOREGULIŠU. 

 

U BiH postoje dva tijela koja se brinu o etičkom dignitetu medija - Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), koja svoja ovlaštenja crpi iz prava države da nadzire  upotrebu frekvencija, i Vijeće za štampu, koje članstvom  medija u njemu samo utvrđuje pravila ponašanja odnosno etičke standarde u novinarstvu.  RAK se od vremena svog osnivanja (prvo je to bila Nezavisna komisija za medije) razvio u  državnu i glomaznu strukturu, ali je stalno u procjepu političkih igara koje sustežu ili atakuju njegovu samostalnost i nezavisnost. Ne samo jedanput neki njegovi stavovi o (ne)poštovanju pravila o uređivanju rtv programa su bili na granici principijelnosti kojom bi takvo tijelo moralo da reaguje u kontroverznom ponašanju nekih medija.Vijeće za štampu okuplja većinu najuticajnijih novina i časopisa, ali u njegovon članstvu nisu još desetine drugih štampanih glasila, Neki  mediji, ako su saopštenja Vijeća kritična prema njima, i ne objavljuju ih.   

 

 

Bosna u Hercegovina je neuređena zemlja. U intervalima se smjenjuju ozbiljni sistemski problemi i krize. Zato jednom za svagda usvojena zakonska i druga rješenja u domenu medija moraju se stalno provjeravati  u kontekstu novih okolnosti. Država i entiteti imaju formalno zadovoljavajuću  zakonsku regulativu i sistem samoregulacije u oblasti medija. Za pohvalu je da je Vijeće za štampu pokušalo da odgovori na pitanje kako online mediji bar u minimumu treba da imaju i svoja etička pravila, ali  kompleksnost izgradnje virtuelnog svijeta i informacijskog društva daleko prevazilaze snagu  i odgovornost Vijeća za štampu u domenu pozicije online medija. 

 

 

Pred regulatorima i samoregulatorima je mnoštvo novih izazova, kao što je npr. mutiranje govora mržnje i njegovi novi i skriveni pojavni oblici, pa sve do pitanja da li mogu opstati neka pravila zasnovana samo na tehnologijama i komunikacijskim metodama klasičnih medija.

 

Medijska zajednica, ukoliko nije toliko mnogo uzurpirana od političkih centara moći, trebalo bi da otvori profesionalne i institucionalne razgovore o tome kako unaprijediti rad i razvoj regulacionih i samoregulacionih tijela, kako kodeksima dati novi duh i pravila saglasna novom vremenu. Svaka čast inostranim ekspertima, ali sad se možemo osloniti i na domaće. Zaboravimo na prepisivačko – prevodilačku aktivnost i evropsku stečevinu, bogatimo se sopstvenim iskustvom i potrebama.