Kada je 3. oktobra 2011. godine Akcija građana inicirala formiranje Alternativnog vijeća ministara te zauzimanje zgrade Parlamenta i ministarskih fotelja, korištenje društvenih medija u Bosni i Hercegovini uglavnom se svodilo na lajkanje po Fejsbuku. Akcija „Sam svoj ministar“ pred Parlamentarnom skupštinom organizirana je na 365-i dan godine u kojoj je Bosna i Hercegovina bila bez vlade, nijedan ministar Vijeća ministara nije bio na svim sjednicama a usvojena su samo tri zakona. Ali su zato nerad ministri naplatili 860.000 KM, a Parlamentarna skupština, Služba za zajedničke poslove institucija BiH te Generalno tajništvo Vijeća ministara zajedno 34 miliona KM.

 

Dvadesetak građanki i građana okupljenih na konstituirajućoj sjednici Alternativnog vijeća ministara, tada je u zatvorenoj Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine zadužilo ministarske resore i krenulo prema Trgu Bosne i Hercegovine. Šačicu demonstranata i novinara prolaznici su gledali s podsmijehom, a policajci su im objasnili da mogu stajati na trotoaru, jer je to nadležnost općine, eventualno na stepenice jer je to nadležnost kantona, a da na Trg ne mogu nikako, jer se tu pita država, a ona im zakonom uskraćuje  pravo da svoje nezadovoljstvo izraze na njenom trgu. Dogovoreno je da zahtjeve na protokol Vijeća ministara preda jedan predstavnik demonstranata. Ubrzo se vratio neobavljena posla – zaboravio ponijeti ličnu kartu pa nije mogao proći ni recepciju. Slikali se na stepenicama, pa se razišli, lajkalo se po internetu još nekoliko dana i zaboravilo. 

 

 

Šemsudin Maljević, učesnik akcije „Svi u ministre“ i jedan od organizatora JMBG inicijative kaže da je bh. aktivizam u odnosu na prve akcije i početničke greške sada u tinejdžerskoj fazi: „Jesmo, odrasli smo, naučili šta treba raditi a šta ne treba da bi se napravila uspješna akcija pritiska na vlasti, konkretna demonstracija sile ali dostojanstveno i bez ijednog incidenta. Ipak, još smo u fazi tinejdžera i ima još puno da se uči.“ 

 

 

Kada je riječ o korištenju društvenih medija za JMBG, Maljević kaže da su Fejsbuk i Tviter prvenstveno poslužili kao odličan alat za organiziranje i širenje informacija, sve je manje podsmijeha i rjeđe se čuje „nema od toga što vi radite ništa,“ pa sad i svaka nana u Vogošći zna za JMBG. Ipak, smatra da ljude i neposrednu komunikaciju ništa ne može zamijeniti: „Mreže su nam poslužile kao dobra platforma za komunikaciju, prvih dana nam se tako bilo najjednostavnije organizirati ali sam se u neka doba i ja počeo isključivati iz raznih online grupa, jer je previše informacija stizalo za svih strana, pa bih radije isključio kompjuter, našao se sa ljudima i razgovarao.“

 

 

Onda se na Dan bijelih traka, u maju 2012. desio Emir Hodžić. Sam u sred prijedorskog trga, uprkos policijskoj zabrani, stoji mirno u znak sjećanja da ubijene Prijedorčanke i Prijedorčane 1992. godine. Količina zla koje se prije dvadeset godina manifestiralo u ovom gradu zapanjila je cijeli svijet, inicirala osnivanje Haškog tribunala, ali nije bila dovoljna da lokalne vlasti prestanu zločine ignorisati a građanima i građankama Prijedora da prekinu ćutnju i oslobode se straha. Zahvaljujući društvenim mrežama, ovoga puta Fejsbuku i Tviteru, moćna Fotografija je u danu obišla cijelu planetu, s ličnom porukom da zločin ne smije proći nekažnjen i ignorisan. 

 

 

Koliko je Emirov performans bio i jeste važan, pokazalo se sedam mjeseci kasnije, kad je sedmoro ljudi opet u Prijedoru, uprkos zabrani, izašlo na ulicu sa transparentima „Gdje se krše ljudska prava, građanska neposlušnost postaje dužnost.“ Za akciju je preko društvenih medija u nekoliko sati saznao cijeli svijet, pa je do kraja dana reagovao i Amnesty International, a na Fejsbuk stranici Europeans against the political system objavljena poruka podrške Prijedoru od aktivista sa cijelog kontinenta. 

 

Dirljivo je bilo čitati komentare koji brišu granice a u komunikaciju vraćaju riječi nada, ljubav i solidarnost. Stizali su od Prijedorčanki i Prijedorčana raseljenih po cijelom svijetu koji već godinama koriste društvene medije kako bi preko online zajednice Kozarca ostali u kontaktu sa životom u Prijedoru. 

 

 

Bh. učešće u globalnoj akciji Jedna milijarda ustaje, posvećenoj skretanju pažnje na neprihvatljivost nasilja nad ženama, djevojkama i djevojčicama, prvo je ozbiljnije iskustvo građanske akcije u Bosni i Hercegovini i do tada najmasovnije. Tih dana UN-ov Ured za narkotike i kriminal objavio je podatke da su 2/3 roblja u svijetu žene, a 2/3 prodate djece djevojčice. Građankama i građanima zemlje koja se još nije suočila sa ratnim silovanjima, sa patrijarhalnim modelom u kojem žena, ako preživi nasilje, bude izmještena u Sigurnu kuću, a nasilnik ostane kod kuće, niti sa ratnim traumama koje se u vidu ptsp-a uglavnom prelamaju preko leđa slabijih, nije bilo teško prepoznati priliku u kojoj treba jasno pokazati na kojoj si strani. 

 

Na V-day, 14. februara 2013. akciju je povela CRVENA, udruženje za kulturu i umjetnost, a pridružilo se 210 organizacija i zaplesalo u 37 bh. gradova. Najvažniji dio kampanje odvijao se na društvenim mrežama, radio je fejsbuk, tviter, instagram, fotografije sa podignutim prstom podrške stizale su od građanki i građana, popularnih lica, medijskih redakcija, parlamentarnih klupa, a kao novina prostrujale su direktne videoporuke. 

 

Aktivisti na prijedorskom trgu 2013.

 

Tokom akcije koja je prethodila JMBG, na Dan bijelih traka u maju 2013., na prijedorski trg dolaze desetine aktivistica i aktivista iz cijele Bosne i Hercegovine, a što je jednako važno, pridružuju im se građanke i građani Prijedora, bez obzira kako im je ime. Zahvaljujući online kampanji Jer me se tiče, videoporuke podrške stižu iz cijele zemlje i cijelog svijeta. Njena vrijednost je i u tome što je javnosti ponudila individualne priče, ljudska lica koja iskazuju solidarnost sa drugim ljudima, tragično stradalim građankama i građanima, braneći prava svakog pojedinca i pojedinke, ne ističući nacionalni, stranački, vjerski kontekst iz kojeg poruka dolazi. Osobe sa imenom i prezimenom su kazale da su neke stvari iznad politike, da su neke vrijednosti univerzalne i da postoje prava koja zaslužuje svako ljudsko biće. „Jer me se tiče“ je tako dobar primjer akcije koja je društvene medije iskoristila kao alat u javnoj komunikaciji, u medijskom okruženju na čiju se profesionalnost i objektivnost ne može računati, a vrlo često je, pa i u slučaju javnih servisa, naklonjena manipulaciji činjenicama ili njihovom potpunom ignoriranju, služeći se terminima vijesti za odbranu političkih i ekonomskih interesa elita, a ne za dobrobiti javnosti. 

 

 

„Mi smo vrlo svjesni težine problema s kojim se suočavamo i zato je JMBG inicijativa maraton. Svima koji pozivaju na incidente i nasilje, kao jedinu opciju koja može rezultirati promjenom, kažem da radije nego o revoluciji, govorim o evoluciji. Svaka individua sada treba da iskoristi svoje kapacitete i doprinese pritisku na ljude koji odlučuju o našim životima da rade svoj posao. U tom smislu su se društveni mediji pokazali kao odličan alat“, kaže Hodžić.

 

Jeste Zoran Ivančić svojim postom na fejsbuku 5. juna kresnuo JMBG iskru koja je u sat-dva pred državni parlament dovela sedam ljudi, a za sedam dana preko deset hiljada ljudi, ali je teren već bio spreman, lekcije naučene, mreža uspostavljena a alati isprobani u prethodnim akcijama. 

 

 

Drugi važan segment upotrebe društvenih medija bilo je razbijanje medijske blokade i ukazivanje na dezinformacije koje su stižu iz javnih servisa i privatnih medija, tradicionalnih i tzv. novih. Pa čim bi Dodik upotrijebio RTRS kao svoj megafon i objavio da se u Sarajevu kao taoci drže Srbi, društvenim mrežama bi u sat-dva prostrujale fotografije transparenata iz Sarajeva – „Mi volim RS“ ili „Sarajevo + Banjaluka“. A na tvit zastupnice Pandurević iz parlamenta kako su demonstranti došli da linčuju Srbe, iz Banjaluke bi se ubrzo oglasio Srđan Puhalo sa svojim satiričnim vodičem za „preživljavanje Srba u Sarajevu“.

 

 

Upitan da prokomentira pisanje kolege Kemala Kurspahića, u kojem on JMBG demonstracije naziva „bosanskim proljećem“, uz opasku da bi volio da ne vidi ponavljanje grešaka njegovih 68-aša, Mladen Marić kaže: „Ne volim nazive poput „arapsko proljeće“, „bosansko proljeće“, šta to znači? Mislim da je sve to što se dešava od 2011. i naziva se „buđenje“ ranije planirano iz SAD-a, koju kao državu javno nazivam fašističkom tvorevinom zbog metoda koje koristi u svijetu.  Podržavam JMBG kao akciju, s tim da generalno nisam za revolucije jer se to na kraju uvijek radikalizira i ode u nekom neželjenom smjeru. Budite sigurni da na svim protestima u svijetu imate po nekoliko stotina agenata CIA, tako je i na Taksimu, tako je u Brazilu, da ne nabrajam dalje.“

 

Komentirajući ono što jedni nazivaju špijunskim a drugi žvizdačkim aferama – slučajeve Bredlija Menninga, kojem prijeti doživotni zatvor, Juliana Assangea koji ne može maknuti iz ambasade Ekvadora, te Edvarda Snowdena koji je zaglavljen između Rusije i SAD-a na moskovskom aerodromu, Marić kaže: „Teško je razlučiti gdje počinje a gdje prestaje CIA, pa i u slučaju ova tri čovjeka. Ja nisam ni na jednoj društvenoj mreži i odavno govorim da su Fejsbuk i Tviter najbolji alati CIA-a da prikuplja naše podatke. Nakon Snowdena, doduše, čini mi se da je NSA još gora.“

 

 

Leila Šeper, aktivna sudionica akcija „Sam svoj ministar“ i Milijarda ustaje, te medijska koordinatorica JMBG inicijative većinu svog posla uradi koristeći društvene medije. Smatra da se, u odnosu na vrijeme kada je organizirana akcija simboličnog zauzimanja zgrade državnog parlamenta, mnogo toga uradilo i naučilo, a višegodišnji trud i uspostavljanje veza direktnim kontaktima, te preko društvenih mreža, konačno je povezalo aktiviste cijele zemlje u mrežu otvorenih komunikacijskih kanala.

 

Prije godinu i po, ministri i ministrice Alternativnog vijeća ministara bili su ljudi iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Gradačca i Brčkog a za alternativnog premijera tada je izabran Dražen Crnomat iz Banjaluke. „Već tada su stege počele da pucaju. Podrška je stigla iz Tuzle, Orašja i dvije banjalučke organizacije. Onda se u akciju Milijarda ustaje uključilo se 210 bh. organizacija, te hiljade građanki i građana individualno.  Sve se to na kraju pokazalo kroz JMBG. Ono što je važno je da, iako nas ima svakakvih, jedno nam je zajedničko: zlo nam je od trome administracije i vlasti koje svojom bahatošću pokazuju da smo mi samo glasačko tijelo i postojimo zbog njih jer im garantujemo izborni legitimitet. U svim drugim situacijama nemamo pravo ni način da s njima komuniciramo,“ kaže Leila. 

 

 

Trenutak u kojem JMBG incijativa ulazi u novu fazu, isticanjem roka za usvajanje Zakona o JMB i pozivanjem na građansku neposlušnost, obilježio je i prvi FB hashmob, online događaj organiziran u okviru sarajevskog Social Media Day, s ciljem otvaranja međunarodnih kanala aktivističke podrške i solidarnosti. 

 

U prvoj fazi ostaju blokada zgrade, masovne demonstracije u Sarajevu, podrška iz cijele zemlje, od Trebinja do Bihaća, te podnevna kafa ispred parlamenta. Društveni mediji odlično su poslužili kao dostupna, jeftina komunikacijska i organizacijska platforma, te kao efektivno i brzo sredstvo kontrapropagande u korist saradnje i solidarnosti, a protiv laži, mržnje i straha koje propagiraju režimski mediji. 

 

 

Uključivanje akademske zajednice u inicijativu, da pomogne „tinejdžerima“ da odrastu jedan je od pravaca u kojem bi se JMBG inicijativa mogla nastaviti. Sudeći po tome da su se građanima i građankama pred parlamentom, preko društvenih mreža u prvim danima demonstracija pridružili pravnici i pravnice, eksperti i ekspertice, koji su podršku dali na svoj način – savjetovanjem o zakonskim propisima, pisanjem tužbi i animiranjem domaćeg pravosudnog sistema, sljedeća faza maratona mogla bi, uz malo sreće, poroditi novu, kompaktniju i efektivniju JMBG operativnu platformu, koja će otvorenima držati kanale za podršku, ljubav i solidarnost iz sekunde u sekundu, kao live stream žilu kucavicu, istovremeno fokusirano djelujući na izmjene sistema svim raspoloživim domaćim i međunarodnim sistemskim polugama. Jer, kakvi god nam tinejdžeri bili, naša su djeca i odgovornost svih segmenata društva.