Djeca koja su ostala bez roditelja tokom dugogodišnjeg građanskog rata u El Salvadoru su izgubila mnogo više od roditelja koje je ubila vojska zbog njihove pripadnosti ljevičarskim pobunjenicima, zbog simpatizerstva ili jednostavno zbog toga što su se u pogrešno vrijeme našli na pogrešnom mjestu. U mnogim slučajevima ova djeca su izgubila i svoja imena i identitet.

Vojni zvaničnici su uzeli djecu ljudi koje su pobili i prodali ih na usvajanje u SAD i Evropi. U nekim slučajevima su vojni komandanti čak usvojili djecu koju su lišili roditelja.

Mnogo godina po završetku rata, novinar Orsi Kampos Rivas (Orsy Campos Rivas) je dobio dokaze o tome šta se dešavalo. Našao se pred stravičnom dilemom. Da li da otkrije imena komandanata i djece koju su usvojili i na taj način zauvijek izmijeni živote tih mladića koji ništa nisu znali o svom porijeklu? Ili, da zaštiti identitet žrtava i tako dopusti da grijesi njihovih staratelja ostanu neotkriveni i prođu nekažnjeno?

Kampos je radio za časopis Hablemos (Da popričamo), publikaciju novina El Diario de Hoy. Imao je sve činjenice koje su mu bile potrebne, a koje mu je dostavio jedan katolički sveštenik koje je vodio jednu organizaciju koja je željela da vrati djecu ukradenu tokom rata njihovim biološkim porodicama. Sveštenikova organizacija je imala dokumentaciju o hiljadama djece koja su dobila lažne papire kako bi mogla biti usvojena u inostranstvu, kao i mnogim drugim koje su usvojili vojni komandanti a da im nikada nisu rekli odakle potiču.

Kampos Rivas i njegovi urednici su se borili sa dilemom. Koliko im je bilo poznato, djeca su srećno živjela sa roditeljima koji su ih usvojili. Otkriti im njihovo porijeklo  bi nesumnjivo uzbrukalo te porodice i čak bi moglo dovesti i do katastrofalnih posljedica.  Ali, ne objaviti priču - ili je objaviti, ali bez navođenja imena - bi značilo da vojni komandanti vjerovatno nikada neće biti kažnjeni za svoje zločine. A zar nisu djeca imala pravo da saznaju svoj pravi identitet? Zar nisu njihove biološke porodice imale pravo da znaju šta im se desilo? Još o čemu se razmišljalo, kao što zna svaki novinar, je da će takva priča dosta izgubiti na odjeku ako se ne pokažu lica i ne čuje šta ta djeca imaju da kažu.

Izvor informacija Kamposa Rivasa, katolički sveštenik, je od njega tražio da objavi priču bez ikakvih imena. Sveštenikova organizacija bi van očiju javnosti mogla da obavještava djecu o njihovom stvarnom porijeklu. Na kraju, urednik novina, Jolanda Menjikar (Yolanda Menjicar) je odlučila da se uradi kako je tražio sveštenik, "u duhu nacionalnog pomirenja".

Međutim, sam novinar još uvijek nije ubijeđen da je to bila prava odluka.

"Još uvijek osjećam istu dilemu," kaže Kampos Rivas pet godina nakon objavljivanja priče. "Ponekad mislim da bi objavljivanje imena pomoglo ponovnom spajanju (ilegalno usvojene djece sa njihovim biološkim porodicama). Ili bi možda otvorilo rane društva i učinilo veliku štetu".

Sveštenikova organizacija i dalje radi na spajanju djevojaka i mladića, u El Salvadoru i u inostranstvu, sa porodicama u kojima su rođeni.

Pitanja za diskusiju

Da li je Kampos Rivas trebao objaviti priču? Da li je trebao imanovati vojne komandante koji su usvojili djecu? Da li je trebao imenovati djecu?

Da li je Kampos Rivas trebao pokušati da intervjuiše vojne komandante? Da li je trebao pokušati da intervjuiše djecu? Da li starost djece ima neke veze? Koliko godina bi trebalo da imaju da bi intervju s njima bio prihvatljiv?

Navedite sve "sudionike" ovog slučaja - odnosno, ljude na koje bi uticale odluke koje su donijeli Kampos Rivas i negove kolege. Koje su posljedice objavljivanja (korištenja imena) za svaku od strana? Koje su posljedice neobjavljivanja?

Kada bi novinar objavio priču bez imena i lica žrtava, čitaoci bi manje marili za priču - a vjerovatno i manje bili spremni da povjeruju u njenu istinitost. Da li ovo može biti opravdanje za objavljivanje imena i lica žrtava?

Neobjavljivanje priče - ili njeno objavljivanje bez imena - bi moglo značiti da vojni komandanti koji su uzeli djecu neće nikada biti kažnjeni. Da li je to dovoljno dobar razlog za objavljivanje imena? 

Sveštenik koji je pomagao novinarima da dođu do podataka tražio je da se priča objavi bez imena. Da li biste ispoštovali sveštenikov zahtjev samo zbog toga što ne biste ni imali priču da nije bilo njegove pomoći?

Da li vaša medijska kuća ima smjernice o korištenju imena i slika djece? A smjernice za korištenje imena i lica žrtava zločina? Ukoliko takve smjernice postoje, šta se bi se u njima reklo za ovakav slučaj? Ako ne postoje, kakve smjernice bi trebalo da vaša organizacija ima, ukoliko bi uopšte trebalo da ih ima?