Mojoj kolegici i meni to se činilo kao dobra ideja. Nitko iz našeg sedmočlanog reporterskog tima nije bio u noćnom baru, iako je naše dvotjedno istraživanje uključivalo trgovinu ženama u sjeveroistočnoj BiH.

Naša priča puna je činjenica i razgovora sa stručnjacima, ali i sa žrtvama trgovine. Ipak, naši urednici su timu zabranili da uđe u bar. Urednici su reporteri koji su se naučili oprezu.

Odlučili smo se da posjetimo bar u dijelu Banja Luke zvanom Rosulje. Bar se nalazi u prizemlju kuće u kojoj gazda i njegova obitelj žive i gdje susjedi svakodnevno dolaze na kavu. Ne morate znati niti im bara, svaki taksist će vas odvesti do tamo.

Ulazna vrata su zatvorena, te osigurana lancem i katancem. Mora se pozvoniti.

Mladić poslovnog izgleda, obučen u crno, otvara vrata. Čini se da je on ujedno i tjelohranitelj i vratar i konobar. Lokal očigledno smanjuje troškove.

«Nema gužve kao nekada.», kaže «čovjek za sve». «Do prošle godine imali smo deset djevojaka i posao je dobro išao. Sada imamo smo tri, tako da je i gostiju manje.»

Konobar je potvrdio naše sumnje. Dvogodišnja akcija IPTF-a i lokalne policije završena prošlog mjeseca otežala je poslovanje noćnim barovima.

Kada smo ga pitali da li policija dolazi u bar samo je slegnuo ramenima.

«Ne znam da li će policija zatvoriti ovaj bar», kaže on, «ali sve je moguće.»

Ima još puno barova koji rade u okolini Banje Luke, dodaje on. Međutim, nema više novih zaliha žena iz istočne Evrope.

Reporterski tim je pronašao dokaze da su u toku policijske akcije mnoge prostitutke koje su prešle granicu BiH samo prošle kroz Banja Luku i Distrikt Brčko i nastavile ka središnjim dijelovima BiH. Neke su još tu, ali se do njih može doći samo telefonom.

Noćni barovi su spali na lokalne djevojke do kojih mogu doći.

«Radiš sa onim što imaš», kaže konobar.

Bar se sastoji od dvije prostorije i ima oko 40 četvornih metara. Tu su stolovi, šank i podij za igru sa šipkom i pojasom koji visi na sredini. Umjesto zida iza podija je veliko ogledalo i puno svjetla u boji.

Ostatak bara je u separeima od kojih stepenice vode ka zasebnim sobama na katu.

Zrak je ustajao i vlažan. Sve to izaziva neku čudnu deprimiranost.

Jedan od gostiju sjedi sa djevojkom u separeu obasjanom neonskim svjetlom. Druge dvije radnice besposleno sjede za šankom.

Zaintrigirani i pomalo uplašeni uzimamo stol blizu podija i naručujemo piće. Imajući u vidu da smo se moja kolegica i ja tek upoznali pridruživši se ovom reporterskom timu, imali smo još jedan razlog da se osjećamo nelagodno. Ovo zaista nije bilo mjesto za bolje upoznavanje.

«Zaista ne znam kako ljudi mogu dolaziti na ovakva mjesta.», kaže moja kolegica, zapravo misleći na muškarce. «Sve je tako jadno.»

Ona je u pravu. U tom trenutku, kao da želi potvrditi njene riječi, jedna od djevojaka od šanka dolazi ka podiju i počinje svoj «nastup».

Gledano iz svakog ugla, pa i iz muškog, nema ničeg erotičnog u njenom plesu.

Pokreti su joj spori na pogrešan način, a njeno tijelo odiše dosadom. Iako je našminkana vidi se da joj se lice znoji. Okreće se oko šipke, priljubljujući se povremeno uz ogledalo i pokazujući po malo od svega što ima.

Naš konobar i vratar prigušuje svijetlo, a moja kolegica sada već pomalo nervozno pita šta ćemo učiniti u slučaju da jedna od njih priđe našem stolu. Kažem da smo mi već bili dovoljno temeljiti u našoj istrazi i da nećemo tražiti dodatne usluge.

U međuvremenu je igračica pomalo nezainteresirano skinula suknju, a potom i majicu, pričajući istovremeno sa djevojkom iza šanku. Kad je ostala bez odjeće loše stanje njenog izmučenog tijela pokazalo se u punom svijetlu, čineći bijednu atmosferu tog mjesta još bjednijom.

Konobar briše čaše za šankom i ne gleda ni nju ni nas.

Jasno je da nam djevojke neće ponuditi nikakve «dodatne usluge». Naše tijelo govori isto kao i njihovo: Mi nismo od onih koji uživaju u prikazivanju nečijih opuštenih grudi i celulita.

Pitam se kako ćemo ove razočaravajuće rezultate predočiti svojim urednicima.