U medijima u BiH ne postoji dovoljno prostora za nezavisne glasove, a unutar same profesije nedovoljno je solidarnosti što dovodi do kršenja prava i izloženosti kolega svakoj vrsti pritiska.

foto: Heinrich Boll Stiftung

Njemački novinar Manfred Ertel i novinari i medijski aktivisti iz BiH razgovarali su o procesu demokratizacije i medijima u Bosni i Hercegovini, na radionici u organizaciji Fondacije Heinrich Boll. Ertel je pričao o procesu demokratizacije i ulozi medija u Njemačkoj nakon Drugog svetskog rata. Diskusije o političkoj i medijskoj situaciji u BiH i usporedbe sa Njemačkom, rezultovale su sa nekoliko zaključaka.

Jedan od glavnih zaključaka je da je vezano za proces demokratizacije BiH, koji traje više od 20 godina i u čijem se fokusu nalaze i mediji, sve teže uočiti efekte tog procesa. Teško je utvrditi koliko novca je uloženo u medije u BiH, a istovremeno je evidentno da u BiH svaki dan ima sve manje slobodnih medija, ali i novinara koji svoj posao obavljaju profesionalno, bez da su podložni interesima različitih grupa, bilo političkih ili ekonomskih.

Novinari u BiH nemaju dovoljno prilika da pričaju o uslovima u kojima rade, problemima sa kojima se suočavaju, niti da pokušaju zajedno, kroz diskusiju, doći do rješenja ili bar otvoriti proces kroz koji bi došli do nekih pomaka.

Tokom radionice “Mediji i demokratizacija” Fondacije Heinrich Boll, koja je prepoznala potrebu za dijalogom, učesnici su ukazali na niz problema sa kojima se svakodnevno suočavaju, uključujući i nedostatak dijaloga među kolegama, ali i činjenicu da i dalje ne postoji sindikat koji bi se brinuo o pravima radnika u medijima. Konstatovano je kako postojeća udruženja novinara često ne rade za direktni interes novinara, niti stvaraju prostor u kojem bi medijski radnici mogli razgovarati o problemima.

Ipak, ono što je istaknuto kao akutni problem je činjenica da u medijima u BiH ne postoji dovoljno prostora za nezavisne glasove. Također je konstatovano da mediji ne pomažu u kreiranju javne debate, što dovodi do toga da građani imaju malo informacija o onom što je u sferi javnog interesa. Mediji predstavljaju ono što je interesanto publici, a ne ono što je od javnog interesa. Posljedica je da veliki broj građana i ne zna šta je to javni interes. Krivaca za takvo stanje je puno, ali mediji snose svakako veliki dio odgovorosti.

Također je ukazano na sveprisustnu instrumentalizaciju medijima, te nizak nivo profesionalizma, koji omogućava tu instrumentalizaciju. Jedan od uzroka niskog nivoa profesionalizma je loš obrazovni sistem na svim nivoima, a naročito na univerzitetskom. Postojeći fakulteti na kojima se izučava novinarstvo i komunikacije, pružaju malo mogućnosti za praktičnom obukom, a među onima koji uče buduće novinare tek rijetko se nalaze profesionalci.

Učesnici radionice govorili su i o stranim donatorima koji su se ponovo uključili u rad sa medijima u BiH. I dalje nije jasno koji su kriteriji donatora za pomoć medijima, ili koji su ciljevi. Takav pristup je u prošlosti doveo do vrlo slabih rezultata u reformisanju medija. Bez saradnje i konsultacija sa širokom novinarskom zajednicom, teško da proces vođen izvana može imati uspjeha.

Izuzetno važno pitanje ostaje vlasništvo nad medijima. I dalje ne postoji zakon koji bi regulisao to pitanje niti postoji dovoljno rasprava o tome u javnosti, a najveće “žrtve” su sami građani.

Na kraju, činjenica na koju se ukazuje godinama, jedan od najvećih problema za novinare u BiH je nedostatak solidarnosti kako unutar profesije, tako i široke javnosti koja se rijetko uključuje u zaštitu slobode medija i govora. Još jednom, ovo ukazuje na nedostatak svijesti o javnom interesu. No, unutar same profesije nedostatak solidarnosti dovodi do kršenja prava i izloženost kolega svakoj vrsti pritiska.