Poznati holandski teoretičar i aktivist u oblasti novih medija analizira nastanak i razvoj koncepta “Taktičkih medija” od početka devedesetih do danas.

Mnoštvo: Ostavština taktičkih medija
Ne pravi jedno, tamo gdje je mnoštvo

Termin “Taktički mediji” (Tactical Media) pojavio se sredinom devedesetih da bi označio rastuću oblast medijske produkcije koja nije bila niti mainstream, niti fringe, ali ni umjetnost, niti je željela sebe ograničiti na jedino nove medije ili već etablirane medijske forme.

Klasična definicija “Taktičkih medija” dolazi od Davida Garcia-e i Geerta Lovink-a, koji u osvit drugog izdanja festivala “The Next 5 Minutes” početkom 1997 (1), pišu:

“Taktički mediji su ono što se desi kada jeftini ili d.i.y. (“do it yourself”) mediji, nastali kao posljedica revolucije u kupovini elektronike i ekspanzije različitih formi distribucije (od javno dostupnog kabla do interneta) budu iskorišteni od strane grupa ili pojedinaca koji se osjećaju marginaliziranima ili isključenim iz zvanične kulture. Taktički mediji nisu samo puko izvještavanje o događajima- oni uvijek i sami učestvuju u kreiranju događaja i to je više od svega što ih odvaja od mainstream medija. (2)”

Navedena definicija stavlja veliki naglasak na d.i.y. (do it yourself- uradi sam) aspekt termina “Taktički mediji”. Taktički mediji su ovdje shvaćeni kao trenutak kada mnoštvo ljudi posjeduje kamere (klasični alat za medijsku produkciju) i ponekad ih i doslovno okrene u suprotnom smjeru, da bi ukazali na sebe, da bi njihovoj specifičnoj priči omogućili da se čuje. Ova težnja ka demokratizaciji u oblasti medijske produkcije je uvijek centralna za projekat Taktičkih medija. Njihov cilj nije jednostavno da kritikuju dominantne centre moći ili da dovodi u pitanje dominantne kulturne forme i ideje, već da omogući glasovima koji su utišani da se čuju, ali pod njihovim vlastitim uslovima, bez posrednika- to je stvarni cilj kojeg su taktički mediji željeli postići.

Sredinom devedesetih, scena na kojoj su se pojavili Taktički mediji se i sama drastično mijenjala. Tehnološko eksperimentiranje koje je od početka bilo važna komponenta Taktičkih medija, postaje iznimno važno sa usponom interneta. David Garcia je često navodio primjer “Stereopositive Ball” (1990), ključnog medijskog i networking događaja koji se dešavao u Amsterdamu na kulturnoj sceni Paradiso kao momenta kada su se aktivizam (globalni pokret za svijest o AIDS-u), d.i.y. mediji i tehnološko eksperimentiranje sa novostvorenim komunikacijskim tehnologijama spojili s lakoćom.

Dok je još 1993. godine festival “Next 5 Minutes” djelovao pod sloganom “taktička televizija”, do 1996. kada se desilo drugo izdanje ovog festivala, slogan se promijenio u “taktički mediji” ne samo da bi obuhvatio radio kao važan taktički medij, već da bi se priznala rastuća važnost interneta i world wide web-a. Dok je u svojim počecima, internet bio primarno komunikacijski medij (e-mail, newsgroups, on-line diskusije, itd.), sa razvojem world wide web-a kao grafičkog interface-a, naglasak je prebačen na nove forme publikacija/objavljivanja, teoretski dostupnih neograničenoj globalnoj publici (naravno, u to doba, pristup internetu bio veoma ograničen, ali znamo kaoliko se stvari od tada do danas promijenilo).

Galopirajuće promjene 

Paralelno sa eksplozivnim rastom interneta od sredine devedesetih na ovamo, pozicija onog što je nekada predstavljano opskurnu formu medijske prakse- do it yourself (uradi sam) media- se potpuno promijenila. Pozvan sam 2001. da napišem kratki esej za knjigu posvećenu liverpulskom “Superchannel-u”, community web-tv projektu kreiranom od strane media arts organizacije FACT iz Liverpoola i sjajnog umjetničkog kolektiva iz Copenhagena. U tom tekstu sam njihov rad okarakterisao sintagmom “mediate yourself” potencirajući upravo tu do-it-yourself  dimenziju projekta- u njihovom slučaju web prijenosa (webcast) produciranog od strane stanara jednog od najstarijih liverpulskih stambenih blokova- Coronation Court-a, dok je išao u renoviranje. Isticanje ovog projekta bilo je krucijalno za uspostavljenje razlike u odnosu na ono  što je asociralo na mainstream medijsku praksu, najčešće povezanu sa profesionalnim medijskim formama  tog vremena.

Prijelaz kojem smo od tada svjedočili kretao se od “mediate yourself” prema “broadcast yourself”. Ono što je nekada predstavljao opskurni kutak medijskog univerzuma sada je postala jedna od najvažnijih i najvidljivijih javnih avenija. Do it yourself mediji rapidno postaju norma, a ne čudnovato odstupanje od uobičajene medijske prakse. Ove poruke, producirane u kućnom ambijentu operiraju na istom komunikacijskom kanalu (youtube) kao i npr. poruke iz predsjedničke kampanje Barracka Obame koji su dostigle veći broj gledalaca on-line nego kroz tradicionalne TV kanale, čak i u apsolutnim ciframa.

Zbog mnoštva razloga ovakva zamjena je bila nepojmljiva sredinom devedesetih. Naravno, kućna, nerijetko amaterska i ponekad opskurna self-made videa nikada ne dostignu ni približnu brojku očnih duplji koje su gledale Obamin istorijski govor o rasnom pitanju u Americu. No ipak, činjenica da je samo-objavljivanje i samo-medijacija postigla tako masovnu prisutnost mora značiti nešto za status samih poruka. Stara ideja hermetičkih medijskih kula u kojima svemoćni čuvari čuvaju izvan kapija sve neželjene glasove ili razmišljanja, zamijenjena je okeanom signala, mnoštvom glasova, mnoštvom u kojem je svako pojedinačno mišljenje izrečeno i može da se pronađe, ali s opasnošću utapanja u zaborav mnoštva. “Do it yourself” mediji od nekadašnje radikalne intervencije unutar specifičnih zajednica, sada postaju svakodnevni žargon, preplavljujući radikalnu praksu unutar svakodnevnog života, toliko ne-partikularnu da jedva može da se svjesno izdvoji kao nešto različito od ordinarnog. To je uistinu značajan pomak.

Tehnološka evolucija

Tehnološka eksperimentiranja nisu zaustavila dostupnost interneta za prosječne građane. Suprotno od toga. Jedan od najznačajnijih socijalnih eksperimenata, većinom samo-organizovan, je pojava open source i free software pokreta. Eksploatirajući distributivni karakter interneta i njegove “mnogi-prema-mnogima” mogućnosti razmjene, koderi širom planete su počeli raditi zajedno na kreiranju open software platformi koje su otjelovljivale mnoge političke aspiracije Taktičkih medija. Open source i free software alatke omogućile su stvaranje ogromne raznolikosti grupa, organizacija i pojedinaca spremnih da organizuju i stvore svoje vlastite publikacijske i komunikacijske prostore na internetu, realizirajući, na mnogo načina i puno efikasnije princip “making unheard voices be heard”. Pojavili su se nebrojeni eksperimenti unutar različitih zajednica, ali takođe i mainstream tehnologije koje danas koriste milioni ljudi širom planete.

Iako su radikalne free software i open source grupe i inicijative postajele sve više važan fokus Taktičkih medija, ove se dvije pojave nikako ne mogu izjednačavati. Starije i nove medijske forme opstaju jedne pored drugih unutar univerzuma Taktičkih medija, dok se free stoftware i open source fenomen zahvaća i šira polja djelovanja. Međutim, primjećujemo da čak i danas neke radikalnije coding zajednice i grupe osjećaju da nihove aktivnosti predstavljaju dio neke proširene ideje taktičkih medija.

Između i unutar ovih coding kultura bjesni intenzivna debata i formira se mnoštvo različitih plemena. Debate se tipično vode oko pitanja da li bi kod trebao biti slobodan od bilo koje forme aproprijacije, uključujući i njegovu komercijalnu upotrebu, ali takođe i političke upotrebe koja bi bila degradirajuća za originalnog tvorca software-a. Ovaj radikalni free model odbacuje bilo kakvu debatu kao neutemeljenu. Tehnologija sama po sebi treba da bude slobodna za upotrebu, kao i u svom izvornom kodu, tako da može biti prisvojena za svaki i bilo koji cilj. Odluka o tome koja upotreba je odgovarajuća a koja ne, ostavljena je da bude rezultat deliberacije cjelokupnog društva.

Drugi bi radije specificirali za koje potrebe bi njihov kod mogao, a za koje ne bi mogao biti korišten. Ova grupa nerijetko ismijava pozicije zastupnika “radikalne slobode” kao istovremeno politički i ekonomski naivne, pa čak i neodgovorne. Govor mržnje, kriminal, pornografska eksploatacija su samo neke od nepriličnih mogućnosti upotrebe radikalno slobodnog softwarskog alata (kao uostalom i svakog drugog). Ukratko, bilo bi pogrešno oslikati open source i free software krajolike samo jednom jedinom slikom. Njihova preklapanja sa Taktičkim medijima su samo djelimična, no u svakom slučaju postoje ovdje konačne i istrajne ostavštine.

Od open source-a do open content-a 

Pitanje slobodne infrastrukture i produkcijskih alata, slobodnih kanala za glasove razlike i promociju radikalnih singulariteta dobilo je nedavno i svoj novi obrat, nastavljajući pojavu kulture slobodnog software na sceni. Obrat se može definisati kao prelaz od slobodnog software-a (open software) prema slobodnom sadržaju (open content). U ovom slučaju tehnološka su pitanja gurnuta u stranu, dok je sasvim nova figura došla u fokus: bauk Prava na intelektualnu svojinu (Intellectual Property Rights), okarakteriziranih od nekih “naftom 21. stoljeća”. Ideja slobodnog sadržaja želi iskoristiti kapacitet digitalnih tehnologija da bi napravila informacijske resurse, uključujući tu i medijske resurse, jednostavnijim za kopiranje, vidljivim za sve, s mogućnošću širokog objavljivanja uz minimalne troškove- po mogućnosti na globalnom i neograničenom nivou.

Najveća prepreka kreiranju ovakvih globalno dostupnih, otvorenih i slobodnih resursa znanja, informacija i medijskih dokumenata, nije trenutno striktno tehnološki problem, već je primarno vezan za pravna pitanja oko intelektualnog vlasništva, te ekonomije stvaranja otvorenih resursa i njihovog održavanja. Većina najvrijednijeg svjetskog znanja je vezana za komercijalne i strateške interese strateških institucionalnih “igrača” koji su strastveno protiv otvorenom i slobodnom pristupu znanju zbog očiglednih razloga. Bilo da su to komercijalni interesi (naučnih) izdavačkih kompanija i informacijskih brokera, ili strateški imperativi vladinih agencija. Ovdje je jasno iscrtano novo bojno polje koje obuhvata rastuće oblasti ljudskih aktivnosti i proizvodnje znanja. Ovo uključuje tako vitalne domene poput intervencija na DNK, te činjenicu da se farmakološko znanje sve više “zaključava” privatnim patentima i drugim pravnim konstruktima.

Korisnost globalno dostupnih informacija i resursa znanja za ljudski razvoj, samo npr. za kontinuirane napore u borbi protiv gladi i bolesti je evidentna. Velike inicijative i organizacije su trenutno aktivne na ovom polju, stvarajući ono što se obično naziva “global information commons”, od kojih je vjerovatno najpoznatiji Creative Commons projekat i njegov nasljednik Science Commons, no danas postoje i mnoge druge inicijative.

U procesu kreiranja novih javnih on-line resursa, ove inicijative preuzimaju neke od funkcija obezbjeđivanja javnih informacija koje su tradicionalno pripadale bibliotekama, muzejima i arhivima, prevodeći ih ovoga puta u digitalni domen.

Borba oko vlasništva i javnog pristupa informacijama i znanju, kako je potvrđeno u ovom, kao i mnogim drugim open content projektima (ima li iko ko nikad nije čuo za wikipediju?) je intenzivna i čak široko zastupljena u mainstream medijima. Iako referenca prema Taktičkim medijima nije automatski vidljiva čak ni većini onih uključenih u ove projekte i inicijative, njihove demokratske aspiracije za slobodnim informacijama u medijsko doba su neprikosnoveno u skladu sa aspiracijama Taktičkih medija. Mnoge od ovih open content inicijativa naslijedile su do-it yourself pristup iz Taktičkih medija i njihovih predhodnika.

Imajući u vidu ovu proliferaciju aktivnosti, raznolikost praksi i mnoštvo medija i tehnoloških kultura kojima se može svjedočiti danas, s pravom se postavilo pitanje šta je važnost ili zapravo- šta je danas značenje termina “Taktički mediji”. Bila bi historijska pogreška pokušati stisnuti sva ova mnoštva značenja u jedan jedini koncept.  Trebamo shvatiti razvojnu liniju medijske i tehnološke kulture mnogo više kao proces u konstantnom nastajanju, bez čvrstog porijekla ili precizne destinacije. Taktički mediji su uvijek bili nomadski koncept, u skladu sa koncepcijom “taktičkog” Michel de Certeau-a kao privremene nomadske operacije na strateškom terenu determiniranom strateškom moći. Fiksiranje bi naprosto značilo smrt Taktičkih medija.

Naš odgovor, kao ljudi uključenih u “Next 5 Minutes” (1993-2003), festival koji je imenovao i titulirao koncept Taktičkih medija, bio je da sačuvamo ovu raznolikost ostavština. Radije nego da namećemo singularno čitanje, odlučili smo da stvorimo memoriju za ove privremene, promjenjive i nepermanentne taktičke operacije (još uvijek je u izgradnji). Nazvali smo je  “The Tactical Media Files”- živa arhiva za Taktičke medije. Živa arhiva zato što se nadamo da ćemo je ustupiti kao aktivno dokumentacijsko oruđe za mnoštvo praksi koje s vremena na vrijeme još uvijek vole da se identificiraju kao “Taktički mediji”.

Eric Kluitenberg

Amsterdam, maj 2009.

--------------------------------------------------

(1) www.n5m.org

(2) David Garcia & Geert Lovink, "The ABC of Tactical Media", postirano nameđunarodnu nettime mailing listu, 16.maja 1997. Arhiva na: www.nettime.org

(3) Projekat je kasnije preimenovan u "Tenant Spin" i još uvijek je on-line: www.tenantspin.org

(4) Vidi: "The Oil of the 21st Century- Perspectives on Intellectual Property"- http://oil21.org

(5) Za pregled commons inicijativa, blog-website "On the Commons" je više nego informativan: www.onthecommons.org

(6) www.tacticalmediafiles.net