Da bi ispričale svoje potresne priče, žrtve traže suosjećanje. Ponekad novinaru ispričaju ono što se prije toga nikome nisu usudile reći. Dijele s nama svoju traumu, i tako i nas čine dijelom nje. Mora li novinar suosjećati sa žrtvom? Gdje je granica ukusa i profesionalnosti u iskazivanju suosjećanja?

"Pričala mi je kako je sa pet godina ostala bez oba roditelja, stariji brat je satima ležao u šumi namazan krvlju pretvarajući se da je mrtav. Bila je mirna, mnogo puta je to već ispričala novinarima, ali meni je bilo jako loše. Sutradan smo zajedno otišle na grob njezine majke. I njoj je to bilo prvi put. Pored majčinog groba prazno je mjesto za oca - našli su samo manji dio njegovih ostataka, nedovoljno da bi bio pokopan. Potpuno se raspala, pala je na zemlju ridajući", prepričala je Kristina svoj prvi posjet Potočarima i Srebrenici.

Kristina je i prije odlaska u Srebrenicu bila svjesna da je čeka emocionalno teško iskustvo i htjela se pripremiti za to. Teške, mučne priče njezina su specijalnost -  Kristina Turčin u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ već sedam godina piše o zlostavljanoj djeci i ženama. Ali se sa ratnom pričom susrela prvi put. Već na prvom razgovoru s Edisom u Tuzli, uoči nedavne dvanaeste godišnjice genocida u Srebrenici, shvatila je da se nije uspjela pripremiti. Bol je bila prejaka.

Nesvakidašnji novinarski zadatak

Izvještavanje sa suđenja za ratne zločine, istraživanje zločina ili razgovori sa žrtvama u redakcijama se tretiraju kao bilo koji drugi novinarski zadatak. Svejedno da li novinar prati rad parlamenta, školstvo ili ratne zločine, podrazumijeva se da u svoj posao ulaže istu količinu profesionalizma, truda i energije. Ali to nije tako - pisanje o ratnim zločinima i prenošenje svjedočenja žrtava, uz sve ostalo što traži bilo koje drugo područje novinarskog interesa, uključuje neusporedivo veći emocionalni angažman, a na to novinare u redakcijama nitko ne priprema. Upravo zato važna je pomoć drugih, iskusnijih kolega koji rade na sličnim temama, razmjena iskustva s njima, ili tekstovi kakvi se mogu pronaći na web stranicama NetNovinara i Dartcentra za novinarstvo i traumu.

Kad su žene žrtve silovanja u listopadu 2006. prosvjedovale ispred sjedišta UN-a u Sarajevu protiv skraćivanja haaške optužnice protiv Milana Lukića iz Višegrada, iz koje je izostavljena optužba za silovanja, za sve redakcije je to bio samo jedan od događaja toga dana kojeg treba zabilježiti. Kao što bi to bio, recimo, prosvjed proizvođača mlijeka pred vladom.

Za novinare i novinarke koji izvještavaju s takvog događaja to nije tako. U tekst ćete staviti rečenicu ili dvije koje je izgovorila jedna ili više tih žena koje tvrde da su silovane, i koje prosvjeduju protiv toga što će ostati nekažnjen strašan zločin koji je većini njih zauvijek oduzeo mogućnost normalnog života. Hoćete li joj prići i tražiti izjavu kao što biste je tražili od predsjednika strukovnog udruženja proizvođača mlijeka¹?

Žrtve ne daju "izjave". One pričaju svoje priče, onako kako ih žele ispričati. Obično dugo, teško i mučno. Da bi je ispričale, traže suosjećanje. Ponekad novinaru ispričaju ono što se prije toga nikome nisu usudile reći. Dijele s nama svoju traumu, i tako i nas čine dijelom nje. Novinar odlazi, piše svoj tekst u kojem uspijeva prenijeti samo mali dio onoga što je čuo.

Pisanje teksta je jedino što možemo učiniti – ne možemo drugačije pomoći toj osobi, ne možemo ispraviti strahotu koja joj se dogodila, ni promijeniti društvo koje ostavlja žrtve bez prave pomoći i suosjećanja. Na sličan način na koji se žrtva mora naučiti nositi sa svojom traumom, tako se i novinari koji pišu o tome moraju naučiti nositi sa svojom ograničenom ulogom. I poteškoćama koje proizlaze iz neposrednog suočavanja s tuđom traumom.

Suosjećati sa žrtvom – i raditi profesionalno

Mora li novinar suosjećati sa žrtvom? Gdje je granica ukusa i profesionalnosti u iskazivanju suosjećanja?

Zagrepčanka Ivana je imala 17 godina početkom rata u BiH kad je radila kao prevoditeljica za francuske novinare. Danas se bavi sasvim drugim poslom. Kad je saznala da sam i ja novinar, jako joj je bilo važno da sa mnom podijeli svoja iskustva, koja je i danas muče.

Veoma je ogorčena na neosjetljivost novinara s kojima je radila, govori da su samo tražili priču iskorištavajući ljude s kojima razgovaraju i koristeći njihovu nesreću isključivo za vlastiti profesionalni probitak. Kad novinar mora imati prevoditelja, glavni kontakt sa sugovornikom ostvaruje prevoditelj. Zato me Ivana pitala mogu li joj objasniti zbog čega su ljudi normalno govorili onda kad bi njoj lice bilo ledeno i bez ikakve empatije, a kad bi pokazala makar malo osjećaja, lako bi, nerijetko sa suzama, otvoreno pokazali svoju bol.

Razlika je u tome što, kad uopće ne pokazujete emocije, ljudi vam ispričaju dvije ili tri rečenice, ako uopće pristanu razgovarati s vama.

Ako prenosite iskaz žrtve iz sudnice, odvojeni od nje debelim staklom, kao u Haaškom sudu, ili preko ekrana u novinarskoj sobi kao na Sudu BiH u Sarajevuili u zagrebačkom Županijskom sudu, od vas se ne traži nikakvo suosjećanje, već samo to da prenesete što je osoba svjedočila pred sudom.

Uoči desete obljetnice Srebrenice morala sam napraviti reportažu u kojoj su se od mene očekivali i dijelovi svjedočenja preživjelih. Već sam ranije bila uSrebrenici, ali sam opet s velikim teretom u želucu došla na Spomen mezarje u Potočarima. Hodala sam između otvorenih raka, bez snage da se obratim ikome od ljudi koji su uređivali grobove svojih najbližih. Kad sam uočila kolegu iz Sarajeva koji je došao kao prevoditelj jednom stranom novinaru, laknulo mi je. Olakšala sam sebi time što sam preuzela ulogu njihovog pomagača: obojica su prvi put bili u Srebrenici, mogla sam ih uputiti na druge zanimljive sugovornike, političare i povratnike voljne za razgovor za novine.

Ohrabrena samim prisustvom drugih kolega, već sam i sama mogla tržiti sugovornike. Jednostavno sam hodala grobljem s bilježnicom u ruci i fotoaparatom oko vrata, i čekala da mi se netko sam obrati. U takvim situacijama lakše je raditi u grupi s kolegama iz drugih redakcija. Kad sam se tek počela baviti novinarstvom, u riječkom „Novom listu“  u kojem sam tada radila bio je običaj da se na zadatke ovakve zahtjevnosti šalje po dvoje novinara, pa sam naprimjer s kolegicom Gabrijelom Galić u Varždinskim toplicama razgovarala u jesen 1993. s paraliziranim vukovarskim invalidima. Kao što sam to učinila u Potočarima, u srpnju 2003.

S druge strane, uvijek možete sačekati da vam se sami obrate oni koji žele razgovarati s novinarima. To su osobe koje obično imaju već spremnu priču koju žele podijeliti, i neće ih dodatno traumatizirati razgovor s novinarem.

Krajem ljeta 1995. redakcija me poslala da napravim reportažu iz Davora, mjesta na Savi gdje su čamcima dolazili Hrvati iz Banjaluke koji su izbacivani iz stanova da bi napravili mjesta izbjeglim hrvatskim Srbima nakon Oluje. Većinom starci, prelazili su Savu sa torbom ili dvije, u tišini. Kako se obratiti nekome tko upravo napušta čitav svoj život i odlazi u izbjeglištvo, gdje ga očito nitko blizak ne čeka? Koje im pitanje postaviti, a da se ne osjećam kao čudovište? Sati su prolazili, i nisam uspijevala. Kasnije sam ušla u jedno dvorište gdje su izbjeglima dijelili sendviče i sokove, i sjela u kut sa bilježnicom na koljenima. Za pola sata mi se obratila jedna baka, zatim druga...fotoreporter ni jednu od njih nije snimio. Rekao je, mislio sam da razgovaraš s njima privatno.

Osim u slučaju da radite u timu s kolegama, ono sto najviše pomaže u situacijama kada morate da razgovarate sa žrtvama je da vas do nje dovede osoba u koju žrtva ima poverenje i da i ona prisustvuje razgovoru. Tako sam u Gospiću razgovarala sa žrtvama uvijek u kući Milana Levara, haaškog svjedoka o zločinima HV-a u Gospiću 1991, i molila ga da i on bude prisutan razgovoru. Levar je ubijen nekoliko mjeseci kasnije, 28. kolovoza 2000.

Prije nego što sam prvi put išla u Gospić, raspitala sam se kod kolega koje su tamo ranije dolazili da me upute na ljude kojima mogu vjerovati. Neki ljudi vole govoriti o ratnim zločinima prokazujući druge, no naknadno se ispostavi da za to imaju neki nepošten motiv, naprimjer da zaštite sebe lažući, ili najčešće, miješajući istinu i laž. Osim što je lakše razgovarati s ljudima koji su već navikli na kontakte s novinarima, vrlo je važno da se, dok još uvijek ne poznajete dovoljno materiju da biste mogli ispravno procjenjivati vjerodostojnost sugovornika, možete osloniti na upute i kontakte iskusnijih kolega.

Temeljita priprema za razgovor sa svjedocima i žrtvama

Za izvještavanje iz sudnice se prije svega treba dobro upoznati s optužnicom, kako biste znali što je u svjedočenju žrtve važno za sam postupak, i kako biste njezin iskaz mogli staviti u kontekst, sa činjenicama koje nisu izrečene na sudu, a bez kojih tekst možda ne bi imao smisla. Odvjetnici su tu najčešće skloni pomoći novinarima, no kod oslanjanja na njih novinar treba biti oprezan jer njihov je glavni posao ipak da obrane optuženog.

Prethodno prikupljanje informacija, s interneta ili iz novinske arhive, posebno je važno uoči razgovora sa žrtvama, kako ih ne biste opterećivali nepotrebnim propitivanjem o činjenicama koje ste mogli lako pronaći iz drugih dostupnih izvora. Sugovornici se lakše otvaraju ako vide da ste donekle već upućeni u događaje o kojima govore.

Uz to, pamćenje je varljivo, nekoliko mi se puta dogodilo da osoba kaže nešto što nikako ne može biti istina, pomiješa datume i mjesta. U takvim slučajevima još jednom to provjerim na drugom mjestu ako je moguće, i ako ustanovim da je sugovornik doista pobrkao činjenjice, taj dio izjave preskočim prilikom pisanja teksta.

Kako sam godinama pratila ratne zločine, prikupila sam veliku osobnu arhivu, i o mjestima i događajima o kojima nikad nisam pisala. To mi je bilo od velike koristi jeru dnevnim novinama obično nemate puno vremena da se pripremite, pa je vlastita arhiva neprocjenjiva. No nekad ni to ne pomaže.

U vrijeme godišnjice masakra u Ahmićima 2000. prvi put sam išla u to selo. Iako sam na put krenula par sati nakon što je urednik zatražio da napravim tu priču, nisam se osjećala nespremnom: o zločinu u Ahmićima prvi tekst sam bila napisala krajem 1995. kad je objavljena prva optužnica za taj zločin, ona protiv Tihomira Blaškića, i redovito čitala sve što je objavljivano o tome godinama kasnije.

Kolega iz Viteza uputio me je na moguće sugovornike - svoje poznanike za koje je smatrao da bi bili voljni razgovarati s novinarima. No nikoga od tih ljudi nisam zatekla u Ahmićima. Nakon što me je nekih desetak ljudi odbilo, jedna me je žena pozvala u kuću na kavu. To je bila obitelj jednog haaškog svjedoka (odmah sam ih prepoznala po imenu), pa sam očekivala da će mi relativno jednostavno ispričati priču po koju sam došla, koju su već desetke puta ispričali novinarima, istražiteljima i konačno u Haagu. Umjesto priče o zločinu, više od sat vremena su mi nabrajali suseljane Hrvate koji su spasili nekoga od mještana Ahmića, i dugo i ogorčeno pričali o UNPROFOR-u koji je došao nakon nekoliko sati u selo samo da preuzme ranjene.Iako su seljani molili i plakali, vojnici UNPROFOR-a, kako su tvrdili moji sugovornici, nisu htjeli povesti sa sobom nikoga, ni djecu ni starce, tvrdeći da to nije njihov mandat.

Ljudi s kojima sam razgovarala su tog 16. travnja 1993. navečer pobjegli prema Zenici, a u Ahmićima su ostali njihovi roditelji, prestari za dugo pješačenje. Iduće jutro su bili mrtvi. Kako sam očekivala i trebala samo priču o napadu HVO-a i zločinu koji je uslijedio, uopće nisam zapisivala ostalo što su pričali. Kasnije sam shvatila da sam pogriješila. Od onoga što su pričali mogla sam napraviti još dva, drugačija teksta. No, to nisam očekivala pa nisam bila spremna, i pogrešno sam se postavila.

Tek kad sam odlazila, kad su mi poručili "pazi što ćeš napisati, znaš, mi volimo piti kavu u Vitezu", shvatila sam da je tim ljudima sedam godina nakon zločina, nakon nekoliko haaških optužnica, važnije da mogu danas ponovo živjeti u svojoj kući i slobodno se kretati i među Hrvatima, nego inzistirati na zločinu u kojem su izgubili gotovo dvadeset članova šire obitelji.

Po mom iskustvu, u Bosni je danas taj stav čest. Nitko od povratnika u Srebrenicu, od Bošnjaka koji su se odlučili doista vratiti i živjeti tamo, nije mi htio ništa pričati o samom zločinu. Srebreničani koji danas žive u Tuzli ili Sarajevu a s kojima sam razgovarala bili su otvoreniji. Ogromna je bila razlika između mojih sugovornika (čini mi se u ljeto 2001.) u Kozarcu i u Trnopolju kod Prijedora. U Kozarac se dotad bilo vratilo već nekoliko tisuća Bošnjaka, i otvoreno su govorili o svemu. U samo nekoliko kilometara dalekom Trnopolju svi su šutjeli. Tek su se bili vratili, živjeli u ograđenom kampu, i obnavljali prvih par kuća u većinski srpskom mjestu. Za razliku od Trnopolja, mjesta jednog od najgorih logora u Krajini, u Kozarcu su Bošnjaci povratnici već bili u većini i nisu se bojali, pa su otvorenije razgovarali s novinarima.

Propitivanje smisla – i značaja – izvještavanja o ratnim zločinima

Svatko od nas novinara traži svoj optimalni omjer empatije i distance, kako ne povrijediti sugovornika a da istodobno i sebe povrijedimo što manje. Tražimo ga uvijek ispočetka, od priče do priče.

Sedmogodišnje iskustvo pisanja o obiteljskom nasilju Kristini Turčin nije pomoglo da bez snažnog emocionalnog potresa podnese Edisinu priču. Ono što joj pomaže je svijest da je ipak pomogla Edisi: već samim time što ju je saslušala, što joj je dala priliku da iznese svoju traumu. Edisi je taj razgovor poslužio kao svojevrsna psihoterapija: zahvalila je Kristini na tome. Već prvoga dana njihovog razgovora, kada je Kristina vidjela koliko sama teško podnosi Edisinu priču, predložila je da odustanu od prvotnog dogovora, i da ipak ne odu u Potočare na grob Edisine majke i oca. Edisa nikada nije bila tamo, i Kristina je znala da će to za nju biti teško iskustvo.

„Ne, radije bih išla prvi put s tobom, a ne sa sestrama,“ zamolila ju je Edisa.

I Kristini i meni pomaže što međusobno razgovaramo o takvim iskustvima, kao što volim razgovarati o tome s kolegama iz drugih redakcija koji rade slične teme.

Pomaže i to da stalno propitujemo zašto radimo ono što radimo, s kakvim motivima, s kakvim ciljem, da stalno iznova vraćamo smisao svom radu. Kristinina, odnosno Edisina priča o Srebrenici je puno uvjerljivija od pukog izvještaja s komemoracije u Potočarima, jer je predočila čitateljima „Jutarnjeg lista“ što se krije iza gole brojke od “8000 ubijenih u Srebrenici.“

Baš zbog toga što je pisanje o zločinima i stradavanju puno zahtjevnije od pisanja o strankama ili privatizaciji, traži od novinara da intenzivnije propituje smisao onoga što radi - da se zna, da se ne zaboravi, da se kazni.

¹ Haaški sud je Milana Lukića optužio 1998. za teške zločine u Višegradu, među ostalim za zatvaranje više od stotinu muškaraca, žena i djece u dvije kuće, koje su potom zapaljene. No žene iz Višegrada su tvrdile da je uz te zločine Lukić odgovoran i za to što su njih dvije stotine bile zatočene u hotelu Vilina vlas gdje su ih Lukić i njegova paravojna formacija"Beli orlovi" višestruko silovali. Haaško tužiteljstvo je najprije tvrdilo da nema dovoljno iskaza svjedoka da bi proširili optužnicu, a kad su žene iz udruženja "Žena žrtva rata" kojeg vodi Bakira Hasečić, iznijele svoje tvrdnje, već je bilo kasno: suci nisu više odobravali proširenje optužnica. Jedina mogućnost bila je da se Milanu Lukiću sudi u Sarajevu, gdje bi optužnica mogla biti proširena, poručila je lani glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte. Konačno je 20. srpnja ove godine Haaški sud donio definitivnu odluku da će se Milanu Lukiću i njegovom rođaku Sredoju Lukiću, protiv kojih je podignuta optužnica, suditi ipak u Haagu.