Krivični zakoni

Za suđenja u Hrvatskoj povodom ratnih zločina počinjenih od 1991. do 1995. godine značajan je Opšti Kazneni zakon Republike Hrvatske¹, odnosno Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je primenjivan na teritoriji Hrvatske do kraja 1991. godine, a potom je preuzet u hrvatskom pravnom sistemu.

Ovaj zakon je kasnije menjan i u sadržaju i u nazivu - Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske. Imajući u vidu ustavne odredbe o zabrani retroaktivnosti i načelu zakonitosti², kao i načelo primene blažeg zakona, jasno je da se na suđenja za ratne zločine, počinjene u periodu od 1991. do 1995. godine, primenjuje Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, u kojem se u glavi XV “Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava”, nalaze krivična dela ratnih zločina.

Krivični postupak

U oblasti krivičnog procesnog prava, za suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj su bitne odredbe Zakona o kaznenom postupku ³, Zakona o zaštiti svjedoka ⁴, Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala⁵, kao i Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava iz 2003. godine ⁶.

Prva specifičnost zakonskih odredbi koje se tiču predmeta ratnih zločina odnosi se na pitanje nadležnosti u predistražnom postupku. Naime, na osnovu člana 15 (1) Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, u policiji je formiran poseban odjel za ratne zločine koji čine policijski službenici s iskustvom u otkrivanju najtežih krivičnih dela.

Takođe, na osnovu člana 14 ovog Zakona, u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske je postavljen Državni odvjetnik za progon ratnih zločina, koji koordinira i usmerava progon počinilaca ratnih zločina, te koordinira rad državnih odvjetništava koja rade na progonu ratnih zločina i odjela za ratne zločine u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Državni odvjetnik za progon ratnih zločina može neposredno preduzeti sve radnje u postupcima za ratne zločine koje prema Zakonu o kaznenom postupku može preduzeti državni odvjetnik. Pored toga, prema članu 16 Zakona o primjeni Statuta MKS, državni odvjetnik u postupku za ratne zločine ima ista ovlašćenja koja ima i državni odvjetnik prema Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, u pogledu pozivanja i saslušavanja građana.

U pogledu istrage u predmetima ratnih zločina, značajne su i posebne odredbe o nadležnosti, koje se nalaze u Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava⁷. Naime, ovim zakonom propisano je da je za suđenja za ratne zločine uvek mesno nadležan jedan od četiri županijska suda: u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu. Za pokretanje postupka pred jednim od ta četiri suda, osim u situaciji kada je taj sud već nadležan, državni odvjetnik treba da dobije saglasnost predsednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji će to učiniti “kada je to primjereno okolnostima kaznenog djela i potrebama vođenja kaznenog postupka.” Isto tako, u situaciji kada je postupak već otpočeo, predsednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na obrazloženi predlog Glavnog državnog odvjetnika, može isti premestiti iz jednog u drugi nadležni sud.

Inače, u četiri navedena županijska suda istrage ratnih zločina sprovode posebni istražni odjeli koje čine sudije “koje se odlikuju iskustvom i izraženim sposobnostima za istraživanje najtežih i najsloženijih kaznenih djela.”⁸

Određene specifičnosti suđenja za ratne zločine proizilaze i iz saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Naime, u predmetima koje je MKSJ ustupio hrvatskom pravosuđu moguće je podizanje neposredne optužnice, odnosno “državni odvjetnik na temelju dokaza pribavljenih od MKSJ može pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj podići optužnicu bez provođenja istrage i suglasnosti istražnog suca”.⁹

Kada se radi o predmetu kojeg je MKSJ ustupio, državni odvjetnik podiže optužnicu prema domaćem pravu, uzimajući kao temelj optužbe činjenice na kojima se temeljila optužnica pred Tribunalom u Hagu.¹⁰ Inače, dokazi koji su izvedeni pred MKSJ, ili prikupljeni od strane MKSJ, mogu se koristiti u domaćem postupku “pod uvjetima da su ti dokazi izvedeni na način predviđen Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ i da se mogu koristiti pred tim sudom”, uz dodatak da će postojanje ili nepostojanje činjenica na koje koje se ti dokazi odnose domaći sud ocenjivati slobodno.¹¹ Na kraju, još jedna značajna specifičnost suđenja za ratne zločine leži u činjenici da se ona vode pred sudskim većima koja se sastoje od troje sudija profesionalaca.

Zaštita učesnika u krivičnom postupku

Zakonom o kaznenom postupku predviđene su posebne procesne mere zaštite i to:

a) pravo da ugroženi svedok ne odgovara na određena pitanja ili da uopšte ne da iskaz, ili da uskrati odgovor na pitanje o svojim ličnim podacima dok mu se ne osigura zaštita. Takvo pravo svedok ima ako bi svojim iskazom mogao sebe ili blisku osobu izložiti ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, telesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega¹².

b) poseban način ispitivanja i učestvovanja u postupku, te mere zaštite ugroženog svedoka i njemu bliskih osoba izvan samog postupka. Poseban način ispitivanja i učestvovanja u postupku može se sastojati u ispitivanju svedoka pod pseudonimom¹³, ili posredstvom tehničkih uređaja kojima se skriva lik i boja glasa svedoka¹⁴, ili uz isključenje javnosti s glavne rasprave.

Sa druge strane, Zakonom o zaštiti svedoka¹⁵ predviđene su mere zaštite izvan samog postupka i to u slučajevima kada bi dokazivanje teških krivičnih dela bilo nemoguće bez iskaza ugrožene osobe. Za primenu mera zaštite potrebna je saglasnost ugrožene osobe, a odluku o primeni mera, odnosno uključivanju u program zaštite donosi Povjerenstvo koje čine sudija Vrhovnog suda, zamenik glavnog državnog odvjetnika, predstavnik Ministarstva pravosuđa, predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova i šef Jedinice za zaštitu MUP.

Mere zaštite predviđene Zakonom su:

- telesna i tehnička zaštita;

- premeštanje osobe;

- mere prikrivanja identiteta i vlasništva i

- promena identiteta.

Krunski svedok - pokajnik

Krunski svedok ima poseban status u krivičnom postupku i uživa specifičnu zaštitu. Istitut svedoka-pokajnika predviđen je Zakonom o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta,¹⁶ ali se na osnovu člana 16 Zakona o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava primjenjuje i u postupcima za ratne zločine.¹⁷

Naime, prema navedenim odredbama, predviđeno je da se može dodeliti status krunskog svedoka na predlog Glavnog državnog odvjetnika onom licu protiv koga je podneta krivična prijava ili se vodi krivični postupak za neko od ovih dela, pod uslovom da postoje olakšavajuće okolnosti na osnovu kojih se može osloboditi od kazne ili mu se kazna može ublažiti i ako je značaj njenog iskaza za otkrivanje, dokazivanje ili sprečavanje drugih krivičnih dela kriminalne organizacije pretežniji od štetnih posledica krivičnog dela koje je učinio.

Za razliku od „običnog svedoka“, krunski svedok se ne može pozivati na pogodnost oslobađanja od dužnosti svedočenja i dužnosti odgovaranja na pojedina pitanja. Sa druge strane, krunski svedok, koji je dao iskaz u skladu sa savojim obavezama, ne može biti krivično gonjen za ta dela. Državni odvjetnik će nastaviti krivično gonjenje ovog svedoka samo ukoliko:

1. nije izneo sve činjenice i okolnosti ili je dao lažni iskaz,

2. ako pre pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka počini novo krivično delo,

ili

3. ako je u roku od dve godine postao pripadnik zločinačke organizacije i u njenim okvirima počinio krivično delo.

FUSNOTE

¹ “Narodne novine”, br. 53/1991, izmene u “Narodnim novinama” 39/1992 i 91/1992. Poslednjim izmenama zakon menja ime u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske. Pročišćeni tekst objavljen je u “Narodnim novinama” 39/1993, a kasnije izmene i dopune u NN 108/1995, 16/1996 i 28/1996.

² „Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom”, član 31(1) Ustava Republike Hrvatske.

³ “Narodne novine”, br. 110/97; 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 162/03-pročišćeni tekst, 178/04

⁴ “Narodne novine”, br. 163/03.

⁵ “Narodne novine”, br. 88/01, 12/02, 33/05 i 48/05.

⁶ “Narodne novine”, 175/2003 i 29/2004.

⁷ Član 12 navedenog zakona

⁸ Vidi član 13 (1) Zakona o primjeni statuta MKS

⁹ Član 28 (3) Zakona o primjeni Statuta MKS

¹⁰ Član 28 (1) Zakona o primjeni Statuta MKS

¹¹ Član 28 (4) Zakona o primjeni Statuta MKS

¹² Član 238 a Zakona o kaznenom postupku

¹³ Član 238 c Zakona o kaznenom postupku

¹⁴ Član 238 d (2-4) Zakona o kaznenom postupku

¹⁵ “Narodne novine”, br.13/03.

¹⁶ “Narodne novine” ,br 88/01, 12/02, 33/05, 48/05.

¹⁷ Članovi 29-38 Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.