Medijska zajednica u BiH, kako tvrdi Budo Vukobrat odgovarajući na pitanja u anketi povodom Svjetskog dana slobode medija, iako ostavljena i prepuštena sama sebi, mora samostalno djelovati i djelotvornije od svih sudova javnosti, izgnati primitivce i drznike javne sfere.

1.    Šta danas predstavlja najveću prijetnju slobodi medija u BiH?

Vukobrat: Čini se kako je definisati pojam slobode medija jednako rizično kao i pojam slobode same. Pretpostavljam da nikad, na ovim prostorima, a s obzirom na političke turbulencije kroz koje prolazimo, nije do te mjere zanemarivana činjenica kako se radi tek o procesu čiji je sloboda krajnji, a nikad dostignuti, cilj. Drugačije, da se radi o neprestalnom traganju, sveukupnoj demokratizaciji društvenog i  političkog ambijenta. Zato ovom pitanju valja prilaziti sa svim ograničenjima koje podrazumijevaju pojmovi traganje, oslobađanje, dosezanje, osvajanje… Tako se, s jedne strane pojavljuju najbrutalniji nasrtaji na ono što je već osvojeno, a sa druge, to što je osvojeno konzumira se do mjere u kojoj, ponekad naravno, ugrožavajući slobodu drugoga postaje sama svoja suprotnost.

Elem, nadmena elita i politička i privredna i vjerska, prije hoteći sačuvati stečevinu nego li se dočepati nove, ne preza od nabrutalnijih pritisaka, sudanija, ekonomskih sankcija, fizičkih obračuna, retrogradnih političkih akcija i, ko bi ga znao, čega sve ne. To se, s jedne strane, pokazuje kao primitivna verbalna egzibicija u vidu psovke ili lascivne primjedbe neke ofucane političke mješine, ali i kao šamar, razbijena glava, kamera ili šoferšajbna. Sa druge strane, onako iz pozadine, pokušava se dezavuisati čitav zakonodavni ambijent koji, uzgred, i nije naših ruku djelo, nego se radi o jednom ogromnom poklon- paketu onoga što tituliramo kao međunarodna zajednica. Radi se naravno o stavljanju pod upit zakonskih akata koji dekriminaliziraju novinarsku riječ, o pokušaju kontrole RAK-a, uticaju na izbor Upravnih odbora javnih emitera, devalvacije dometa Vijeća za štampu itd, itd. U krajnjem, radi se o pokušaju preuzimanja kontrole nad medijima i suzbijanju slobode mišljenja, a sve u cilju zaustavljanja demokratskih procesa.

Pomalo frustrirajuće za medijsku zajednicu je to što se jedan njezin dio naglavce ugurao u razapetu mrežu. Neodgovornim političarima, ponekad istom mjerom neodgovornosti, uzvrate i novinari. Zaboravljajuci pri tome civilizacijske standarde i principe iz Kodeksa, počinju se takmičiti u količini izlučevina sa onom koju emituje besprizorna elita. Mada, dakle, držim kako se radi o bačenoj rukavici, pojedinci iz medijske zajednice prenebregavaju civilizirajuću i edukativnu funkciju, a zanesu se političkim aktivizmom, svojevrsnim mesijanstvom i mogućim partnerstvom. Istina je da se tako zadovoljavaju potrebe jednog dijela javnosti, ali se prenebregava legitimno pravo ukupne javnosti na objektivnu i nepristrasnu informaciju.

Tu smo kod još jednog, valjda samo ovoj sredini svojstvenog, paradoksa koji dalje generira čitavu priču. U BiH, zapravo, ne postoji javnost nego najmanje tri javnosti koje su, ponekad militantno, suprotstavljene, pa je zadovoljavanje potreba jedne od njih ustvari crvena marama za neku drugu.  Psujući `onoga drugog` političari zapravo skupljaju poene kod vlastitih birača, a odgovarajući im `opsovani`  podižu rejting u vlastitoj sredini. Spirala vodi u propast.

2.  Ko su ključni akteri ugrožavanja medijskih sloboda?

Vukobrat: Ovo je klasična zamka za sve one koji misle kako je teže postaviti pitanje nego dati odgovor. Na prvi pogled, znači, ništa lakše. Problem je samo u redosljedu, u rejtingu koji će se uspostaviti među evidentnim `ključnim krivcima`, a shodno vlastitom poimanju stvari ili nekom drugom odredjenju, računajuci i to kojem dijelu podijeljene javnosti pripadaš. Jer, imam utisak da su se kandidati s jednakim entuzijazmom zauzimali da se plasiraju što bolje.  Nekom će, naravno, medijski neprijatelj broj jedan biti onaj groteskni premijer što pljuje i psuje odreda, ponekad stisne pesnicu i zaprijeti batinama. Neko, pak, preferira dijaboličnog ombudsmena koji bi `metkom u čelo`, nekom je favorit visoki crkovni dostojansvenik sto šalje fetve, a nekom onaj koji oduzima sakramente i ekskomunicira, ponekom ne zaostaje onaj veseli deputat što lupa šamare i kamere itd, itd. Ali, ko zna kolika je nevinost pojedinaca i grupa koji iz potaje, a zarad vlastitog ideološkog ili grupnosvojinskog interesa, huškaju i navode na pogrešne tragove, koji ispod ruke, ponekad i protivno zakonu, dodaju kompromitantne materijale i okreću medijske poslenike jednog protiv drugog.  Same protiv sebe i protiv svega onoga što se krije iza kompletne ove priče.

3.  Kako ojačati slobodu medija u BiH?

Vukobrat: Ako je ikad medijska zajednica bila ostavljena sama sebi onda je to ovaj trenutak. Medjunarodna zajednica (`njojzi hvala`) uradila je što je uraditi mogla. Sumnjam kako su visoki i niski njeni predstavnici više spremni prljati ruke kad je ova djelatnost u pitanju. Domaci političari, bez obzira na ideologiju, vjeru i naciju, entitetsku ili evropsku orijentaciju, ako već budu prstom mrdali, uvijek će palac okrenuti nadolje. I najavljena promjena federalnog zakona u vezi sa krivičnim gonjenjem  napadača na novinare, ne čini mi se dovoljnim osnovom za optimizam. I ranije su pozitivni propisi omogućavali kaznene mjere za napade na osobe pri vršenju djelatnosti, pa ništa. Znači, ostala je tek vjera u vlastite potencijale i konkretan rad na tome. Unatoč činjenici da postoji nekoliko profesionalnih udruženja, moglo bi se formirati neko tijelo koje bi koordiniralo zajedničku reakciju na svaki mogući napad na medijske slobode, od reketarenja sa reklamama do  neposrednih fizičkih ili verbalnih nasrtaja. Ovako, nasilnici ponekad dobiju čak i aplauz u dijelu lojalnih ili potčinjenih medija. Tužna je činjenica da se mediji koji su u bilateralnim sukobima, zbog tiraža, rejtinga ili naprosto njima poznatih animoziteta izmedju vlasničkih, menadžerskih i uređivačkih timova, jedan drugom podsmijevaju kad budu napadnuti ili se, pak, naslađuju mogućim mukama navodnih konkurenata. Zajednička osuda ili, eventualno, dogovrena sankcija privremenog ili trajnog izopćavanja nasilnika iz svih medija u BiH bila bi djelotovrnija od svih sudova javnosti, jer za političara je, makar i negativan sud javnosti, ubjedljivo prihvatljiviji nego njegovo odsustvo. Elem, potpuno amputiranje primitivaca i drznika,  jer na ljutu ranu se može samo ljutom travom.