Koja je razlika novinarstva u socijalizmu i ovoga danas? Nekada se nije smjelo napadati političare i sistem. Lopovi su bili dozvoljena meta. Danas novinari smiju napadati političare (one koje dozvoli vlasnik medija), ali ne smiju lopove. To je suštinska razlika.

Mogu svjedočiti o novinarstvu unazad 41 godinu. Niko nije dirao sistem, druga Tita, JNA, bratstvo-jedinstvo, nesvrstanu politiku i tekovine NOB-a. Novinari su bili djeca sistema. Međutim, među „društveno-političkim radnicima“, kako su se novinari nazivali u političkim govorima, bilo je specijalista za turizam, zdravstvo, ekomomiju, energetiku... i jednostavno rečeno kvalitetnog novinarstva.

Iako su novinari dobro znali šta se ne smije, i autocenzura je bila prilično razvijena, događali su se incidenti. Tada bi se dizala bura, sa puno galame, prijetnje i prijekora, izricale bi se kazne, ali od 1975. godine pa do kraja bivšeg sistema ne pamtim da je iko zbog toga dobio otkaz.

Kakvi su to bili slučajevi?

Rešad Hadrović (poznat kao pjesnik i autor teksta šansone Lidija s kojom je Kemal Monteno pobijedio na prvom Šlageru) vodio je 1977. godine čitanu i pitku rubriku kratkih razgovora u „Našim danima“ sa kulturnim radnicima. Razgovor sa književnikom Alijom Isakovićem započinje pitanjem šta misli o polemikama, koje su se u to vrijeme vodile u književnim časopisima u Beogradu i Zagrebu. Isaković je odgovorio kako su „neke neodmjerene kao ona Babićeva u 'Oku'“, a onda dodao kako je „šteta što mi nemamo nešto slično u BiH“, navodeći da je to „valjda što smo 350 kilometara udaljeni od Beograda i Zagreba“.

Prodajem kuću u Neumu

DB se razletila po redakciji u Nedžarićima. Vanredno stanje. Zasjeda kolegij, sazivaju se partijski sastanci. Na šalteru Malih oglasa ( danas je tu buregdžinica preko puta Pozorišta) neko je platio oglas da prodaje kuću u Neumu i ostavio broj telefona. Biće to privatni broj Munira Mesihovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SRBiH. Izbila je velika frka. „Šaljivdžija“ nije otkriven, a oglasi su se od tada predavali uz ličnu kartu.
 

Usred redakcijske pohvale tom razgovoru, tadašnji glavni urednik Đuro Kozar je nakon telefonskog razgovora s nekim „odozgo“ bio blijed ko krpa. Na drugoj strani bio je Hrvoje Ištuk. Tada smo saznali da je Babić predstavljao partijsku liniju (blizak Šuvaru) čime „Dani“ napadaju zvaničnu liniju CK SKJ te da se „BiH predstavlja kao tamni vilajet u odnosu na dva najveća politička centra“. Epilog: Rubrika je ukinuta i Rešadu Hadroviću je otkazana vanjska saradnja, a Miroslavu Prstojeviću, inače tehničkom uredniku, koji u tom broju zamjenjivao odsutnog urednika kulture Mileta Stojića, izrečena je jednomjesečna suspenzija.

Početkom avgusta 1978. godine, na stranicama „Ljeto“ u Oslobođenju izašao je tekst Željka Rodića pod naslovom „Zašto će Medekovi dogodine u Grčku“!? To je bila priča o jednoj čehoslovačkoj porodici koja godinama kampuje u Makarskoj i reporteru su se žalili na skupoću. Inflacija je tih godina u Jugoslaviji tek hvatala zamah. Međutim, drug Medek je primijetio da su cijene hljeba u Jugoslaviji skočile u odnosu na prošlu godinu „a kod se nisu mijenjale dvadeset godina“, brašno, ulje, šećer, gorivo su takodjer mnogo skuplji nego godinu ranije „a u Pragu je godinama ista cijena“! Pa je li Jugoslavija socijalistička država? Naravno da se takva rečenica nije pojavila u Oslobođenju, ali su drugovi u CK SKBiH upravo tako protumačili cijeli tekst uz ocjenu da se favorizira istočni blok. Tog jutra mlađi novinari su komentarisali kako“Rodić piše pitko i pronalazi zanimljive sagovornike“. U kafani kod Lutve (to je bio bife u zgradi redakcije) poznati novinar i urednik, Dragoš Bogdanović, koji se tog ljeta spremao za penziju, s iskustvom starog urednika prognozirao je: „Neće se ovo dobro završiti“. I nije: Željko Rodić suspendovan na šest mjeseci a ukinuta mu je i sportska rubrika u „Našim danima“, a Fahro Memić, kao urednik tih ljetnih stranica koji nije ni pročitao tekst prije objavljivanja, zaradio je tri mjeseca. Poslije te epizode i Željko i Fahro imali su uspješne novinarske i uredničke karijere.

Tefonski imenik

Džavid Husić pokreunuo je tabloid As 1981. godine, čiji je tiraž vrtoglavo rastao do preko 300.000 primjeraka. Da bi održao pažnju čitalaca, Džavid odluči da objavi reportažu iz Neuma, što je intrigiralo javnost zbog velike koncentracije bh.politačara. Neum je bio tabu tema. Reporter NT predade Džavidu tekst bez ijednog imena. Džavid, ne baš biranim riječima, zgromi na reportera i zatraži da mu sekretarica donose telefonski imenik. Kad tamo imenom i prezimenom oko dvije stotine političara. Piši – vrisnu Džavid. Epilog: Džavid Husić koji je izmislio i vodio dvije najtiražnije novine u predratnoj BiH umro je krajem 90-tih sa penzijom koja je jedva prebacivala 200 KM, a firmi je donio milione. AS je imao svega šest zaposlenih urednika i novinara.
 

Mnogo ozbiljnija situacija zbila se sa bardom bh. novinarstva Hamzom Bakšićem. Mlađe čitaoce treba podsjetiti da je Hamza bio urednik „Komunista“ i direktor RTV Sarajevo, i da je njegovo ime imalo veliku težinu u javnom i političkom vrhu BiH. Hamza je polovinom 80-tih preuzeo nedjeljnik Svijet sa ambicijom da od tog lista napravi ozbiljan politički magazin. Sa sportskom redakcijom Oslobođenja tih je godina sarađivao mladi inžinjer na bh. željeznicama, Cakan (pravog se imena ne sjećam). Cakan je tog ljeta 1986. godine bio terenac u Prištini i nekako je uspio doći do Mahmuta Bakalija, predsjednika Pokrajinskog komiteta SK, koji se nakon čistki 1981. godine našao u potpunoj izolaciji. I tako Cakan ponudi intervju s Bakalijem koji već pet godina nije javno progovorio nijednu riječ. A imao je šta reći o nemirima 1981. u Prištini koji su označeni kao kontrarevolucija, o složenim odnosima Beograd-Priština, o ulozi Markovićeve policije, o dubini promjena nakon brionskog plenuma...

Hamza naravno prihvati da se radi intervjuu jer je na pomolu bila čista eskluziva. Međutim Državna bezbjednost Srbije koja je prisluškivala Bakalija hapsi Cakana, on kaže da je intervju dogovorio s Bakšićem, DB šalje depešu u Sarajevu... Epilog: Hamza bez odlaganja podnosi ostavku na mjesto glavnog urednika Svijeta i dobiva partijsku kaznu „pred isključenjem“. Da je bio u pitanju neko s manjim političkim i novinarskim ugledom, zaradio bi zatvor. Bakali, koji je važio za modernog kosovskog političara, nakon studentske pobune i nereda u Prištini politički je diskvalifikovan kao „iredenta“. Hamza dobija premještaj  u Oslobođenje. Dobija mjesto komentatora, piše politekonomske teme i uživa u „kazni koja ga je zadesila“.

A bilo je trenutaka kada su novinari mogli „pokazati zube“. Mehmed Halilović bio je zamjenik glavnog urednika Oslobođenja kada se Mićo Rakić vratio iz Washingtona. U funkciji predsjednika SSRN BiH držao je govor za Dan ustanka 27. jula u Drvaru. Halilović je iz opširnog govora izvadio tri najintersantnije kartice i to je Oslobođenje objavilo. I nakon dan-dva tadašnji generalni direktor Ivica Lovrić donosi cijeli govor, dvadeset i kusur stranica da se objavi. Halilović odbija. Lovrić naređuje. I Halilović tada podnosi pismenu ostavku na poziciju zamjenika glavnog urednika. Ostavka je odbijena, a Oslobođenje nije objavilo govor koji bi, ničim izazvan, zauzeo najmanje dvije stranice velikog formata. Halilović je kasnije bio dopisnik iz Kaira i glavni urednik Oslobođenja 1994-1999. godine.

Senad Avdić i Hamza Bakšić - Mostar, januar 1996. Radionica za novinare u organizaciji Mediacentra.

Kao glavni urednik Naših dana i novinar Oslobođenja imao sam nekoliko neugodnosti koje su se dobro završile. U junu 1981. godine Senad Avdić je pisao za Dane sa kulturne smotre mladih koja se svake godine održavala na Tjentištu. I umjesto o radovima pisaca, pjesnika, slikara, glumaca... Avdić je u svom stilu prikazao opuštajuću atmosferu sa te smotre – seks, danguba i alkohol. I pri tom je napao neke omladinske rukovodioce. Dan nakon izlaska novine, zvoni telefon. Kabinet Refika Hukića, u to vrijeme potpredsednika RIV-a zaduženog za društvene djelatnosti. Hukić je bio strah i trepet, asketskog izgleda, beskompromisni komunista... Dolazim na raport. Na stolu Dani, sporni dijelovi ispodvalačeni crvenim flomasterom.

„Jel bilo na Tjentištu išta osim derneka, bludničenja i pijančenja? Jesu li tamo bili neki stvaraoci? I znaš li ti mladiću – kako ti je ono ime – da će u slučaju rata izlaziti samo dva lista: Oslobođenje i Naši dani“ a vi se ovako ponašate“!?
I ja šutim. Ne znam šta ću reći. Hukić prekida tišinu: Šta ovo znači? Šta ćemo sad? Odgovaram da ću se popraviti! On jedva zadrža smijeh, i tako se završi razgovor. Naredne godine na služenju vojnog roka zatekla me vijest kako je Refik Hukić poginuo u sabraćajnioj nesreći kod Olova. Bilo mi je žao tog čovjeka kojeg sam sreo samo jedanput u životu.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.