Nikola Pejaković – Kolja nedavno je objavio kraj svoje kolumnističke karijere u Glasu Srpske. „U ovoj, poslednjoj kolumni za Glas Srpske, imam samo jedan cilj.“, piše on. „Da se izvinim i zatražim oproštaj od svih onih koje je, moja prethodna kolumna, prije sedam dana, uvrijedila, nanijela im bol, rastužila ih ili na bilo koji način uznemirila.“ Jer, zaključuje Pejaković: „Ja sam ljude dirnuo tamo gdje nisam smio. Nisam imao namjeru, ali čim sam dirnuo, da li je bilo namjere ili nije - nebitno je, šteta je učinjena.“ 

 

Spomenutu „prethodnu kolumnu“, ako je potrebno podsjećati, činio je notorni tekst „Miješano meso“ (u međuvremenu uklonjen sa stranice Glasa) – u kojem se autor, kolumnistički intimno, ispovijeda o temi koja ga muči i koju naprosto „ne može izbjeći“: etnički nečistim brakovima. Posrijedi je, zaključio je tad kolumnist Glasa, „pronacistički plan jugoslovenskih komunista“, koji je, ako i nije izravno odgovoran za rat, tragediji dobrano doprinio. Nakon brojnih reakcija, kritika, i (protu)napada, Pejaković je najprije uputio pismo isprike čitateljima Radio Sarajeva, koji su prednjačili u reakcijama; svega nekoliko dana potom, uslijedila je i njegova ostavka na mjesto kolumnista Glasa.

 

 

U trenutku pisanja ovoga osvrta, bura oko „slučaja Pejaković“ kao da se naglo slegla. Samo je komentator Buke Dragan Bursać, replicirajući na pokajnički tekst, bio odlučan kako „nema praštanja, ne tebi nego tvojim stavovima, nema praštanja ljudima koji su dopustili da se ovo objavi (...)“. Međutim, smatram kako ova Pejakovićeva gesta itekako predstavlja povod da se artikuliraju određena pitanja. Ne mislim pritom na „istragu“ koja bi spekulirala o motivima koji stoje iza pokajničkog nastupa – bilo da ih traži u uznemirujućem psihičkom stanju građanina Kolje ili u intervenciji viših sila. Naprotiv, rekao bih kako Pejakovićevo posipanje pepelom predstavlja povod da se aktualizira jedno daleko općenitije, krucijalno pitanje: kako danas i ovdje govorimo o fašizmu?

 

 

 

Naime, znakovito je što se u Pejakovićevoj isprici govori o „uvredi“, „nanošenju boli“, „diranju gdje se ne smije“; rječju, autor se drži kao da je prekršio neki etički protokol, te sad stoički snosi posljedice. Kao da jadanje na „problem“ međuetničkog miješanja predstavlja tek fatalni gaf, kojeg se kolumnist postidio se u dovoljnoj mjeri da podnese ostavku! Ovakva percepcija, međutim, nije stvar njegova kinka: ona proizlazi iz dominantnog okvira unutar kojeg danas govorimo o fašizmu. Hegemona kritika fašizma artikulirana je u moralizatorskom ključu – ona svoj predmet pretpostavlja kao moralno nakaznu pojavu koje se treba zgražati, prokazati je i osuditi kao općeljudsku devijaciju. 

 

Unutar multikulturalističkog horizonta, koji figurira kao ideološka nadgradnja „tranzicije“, nije moguć politički antifašizam; odnosno, nemoguće je misliti fašizam kao materijalnu pojavu, ideologiju, skup institucionalno proizvođenih i ovjerenih društvenih praksi. Multikulturalistički okvir, sa svojim ideološkim mantrama o dijalogu i toleranciji, (pre)poznaje fašizam kao moralni problem i etički prekršaj: fašistički ispad manifestacija je krajnje nepristojnosti, brutalni napad na privatnost drugoga, kršenje njegova svetog prava na posebnost i različitost. Biti fašist, to bi značilo naprosto biti krajnje insensitive – neosjetljiv na lako povrediva osjećanja drugih ljudi i društvenih skupina. Takva ideološka konstelacija iznjedrila je i jednoga Pejakovića – čas Radovana Karadžića, čas Larryja Davida.  

 

„U postjugoslavenskom medijskom mainstreamu, naziv 'fašizam' ostaje rezerviran za historijsku pojavu s početka 20. stoljeća, koja kao takva može biti samo predmetom (o)sjećanja, nipošto predmetom mišljenja“, upozorava Tihana Pupovac, istraživačica i teoretičarka iz Zagreba i sudionica nedavno održane tribine „Desni ekstremizam u Europi“. „Mainstream mediji vrlo rijetko govore o fašizmu danas. Oni govore o 'desnom ekstremizmu' ili 'ekstremnom nacionalizmu' -- kao nečemu nad čim se možemo samo zgražati. Pritom, etiketa 'ekstremističkog' ostaje rezervirana za pojave poput Thompsonovog koncerta; s druge strane, primjerice, državne strategije isključivanja predstavljaju se kao legitimne sve dok u njihovoj pozadini stoji logika profita“, kaže Pupovac.

 

 

 

Poticaj za takvu vrstu refleksije možemo naći, primjerice, u recentnom ogledu Rastka Močnika o dvjema vrstama fašističke politike. Nakon razbijanja Jugoslavije, piše Močnik, u Sloveniji imamo posla s dvjema distinktnim tendencijama koje bismo mogli nazvati fašističkima. S jedne strane, tu je „romantični kulturni fašizam“,  obilježen snažnim rasističkim elementima i ekstremističkim tendencijama. Ali, snažno je prisutan i fašizam tehnokratske, realpolitičke provenijencije, koji se predstavlja kao ne-politika, kao umijeće objektivnog, nadideološkog pristupa društvenim problemima. Koliko god značajne bile razlike u recentnim povijestima Slovenije i BiH, dihotomija koju Močnik razrađuje neodoljivo podsjeća na navodnu opoziciju između „nacionalista“ i „antinacionalista“, koja u bh medijskom prostoru posljednjih dvadesetak godina figurira kao datost. Naime, dok prvi propovijedaju etničku segregaciju, nastupajući s otvoreno šovinističkih pozicija, potonji zagovaraju „racionalne“ politike identiteta – umjesto na razgraničenje, oni pozivaju na trezven dogovor između sukobljenih strana, umjesto „ideologiziranja“ nude „realistički“ pristup društvenoj zbilji. „Ispadi“ Pejakovića i pejakovića omogućeni su otud svim onim ideološkim tendencijama koje se konstituiraju, kako Močnik piše, kao „nulta razina buržujske politike“. Ako želimo ustati protiv fašizma, krenimo stoga od zajedničke pozadine pejakovićevskog sirovog fašizma i svakodnevnih malih i velikih fašizama: nju čine diktatura kapitala, opća pljačka društvene imovine, (auto)kolonijalizam i neoliberalno nasilje s obiju strana Schengena.