Kako se psihički pripremiti za odlazak na zadatak izvještavanja o oružanom sukobu? Kako se ponašati na zadatku? A kako prebroditi teškoće povratka u uobičajeni život?

 

Tekst je deo priručnika Trauma i novinarstvo – vodič za novinare, urednike i menadžere koji je objavio Dart centar za novinarstvo i traumu, a Mediacentar Online ga prenosi u nastavcima.

 

Praćenje oružanog sukoba i rata

 

[Ideje u ovom poglavlju su preuzete sa meditacijskog seminara za ratne izvještače Dart centra iz 2005. godine. Iako su zasnovane prvenstveno na iskustvu ljudi koji su izvještavali o sukobima u stranim zemljama, nadamo se da će ove ideje biti korisne i za one koji se bave ratom bliže vlastitoj kući, a takođe za sve novinare koji izvještavaju o izuzetnoj psihičkoj boli. U dijelu „Porodice i partneri“ možete naći više ideja o tome kako najbolje podnijeti razdvajanje.]

 

„...Toliko sam bio shrvan onim što sam vidio da nisam mogao ostati tamo gdje su borbe bile najbliže i najsmrtonosnije. Žudio sam da se udaljim odatle... Tek mi je sada težina zadatka koji sam prihvatio poklopila dušu poput olova.“ - William Howard Russel, ratni izvještač sa Krima za London Times

 

„Skoro svi mi (u Iraku i prilikom praćenja katastrofa) se osjećamo samljeveni intervjuima sa nebrojenim ljudima koji su izgubili članove porodice u nasilju. Mi smo isuviše svjesni da ništa što napišemo ne može ublažiti njihov gubitak. Na osjećaj krivice i bespomoćnosti treba dodati neumoljivu prijetnju vlastitom životu. Neki novinari koje sam poznavao su padali u depresiju i povlačili se u svoje sobe na duže vrijeme. Neki nisu mogli spavati i bili su budni veći dio noći, a zatim su spavali do poslijepodne. Neki su puno pili. Neki su imali izljeve bijesa i maltretirali su domaće osoblje. Barem par njih se fizički razboljelo. Drugi su radili kao ludi.“ – Alissa Rubin, dopisnica New York Timesa.

 

Ratno izvještavanje je opasan posao. Postoje stvarni i sve veći rizici da će na vas pucati, da ćete biti ranjeni, ubijeni ili kidnapovani, da ćete izgubiti kolege. Izvještavanje o ratu i sukobu može i psihički povrijediti. Dakle, šta novinari i njihovi šefovi treba unaprijed da znaju da bi kasnije izbjegli najgore komplikacije?

 

Na osnovu istraživanja znamo da su novinari žilavi. U isto vrijeme, takođe znamo – anegdotski, kao i iz sve veće količine kliničke literature – da je vjerovatnoća da će ratni izvještači piti, zloupotrebljavati lijekove i doživjeti posttraumatski stres veća nego kod njihovih kolega koji izvještavaju u miru.

 

Ugledno istraživanje o ratnim izvještačima koje je proveo kanadski psihijatar Anthony Feinstein pokazalo je da je više od četvrtine novinara u određenom trenutku u toku prosječne 15-godišnje karijere na prvim linijama ispoljilo znatne simptome posttraumatskog stresa, uključujući noćne more, vraćanje u prošlost i neželjene bolne i uznemirujuće misli.

 

Svi ovi ratni izvještači su bili duboko svjesni fizičkih i psihičkih opasnosti sa kojima su se suočavali. Ipak, većina se željela više puta vraćati na front.

 

Novinari sa kojima je Feinstein razgovarao, a koji ne izvještavaju sa ratišta, prijavljivali su manje postraumatskih simptoma i zloupotrebe lijekova i alkohola. Ipak, ključno otkriće je da nijedna grupa nije rado tražila profesionalnu pomoć za emocionalnu bol, što potvrđuje mačo kulturu koja preovladava u većem dijelu zapadnog novinarstva.

 

Odlazak od kuće

 

•    Psihološka priprema je ključna prije prihvatanja zadatka u ratnoj zoni. Prvo što novinari treba da urade jeste da se zapitaju zašto žele da idu. Da li je razlog to što ih privlači opasnost, želja za velikom pričom ili zato što je jednostavno isuviše teško odbiti zadatak?

 

•    Novinari treba da odvoje vrijeme da izračunaju šta lično i profesionalno mogu dobiti rizicima i teškoćama praćenja rata i izvagati da li su ti rizici vrijedni truda. Čak i iskusni dopisnici treba da razmisle o svojim motivima za povratak u ratnu zonu. Postavljanje ovih pitanja ne samo da će novinarima pomoći da shvate šta ih potiče na odlazak, već će im i pomoći da se bolje fokusiraju, što im je često veoma potrebno dok su na terenu.

 

•    Ako razumijete sopstvene motive i postavite lične ciljeve, veća je vjerovatnoća da ćete okončati zadatak s osjećajem da ste nešto postigli. Budite sigurni da ste donijeli odluku da idete, a ne da ste tek tako otišli.

 

•    Prije odlaska, nazovite ili e-mailom kontaktirajte kolege na terenu i pitajte kakva je situacija. Pokušajte da odredite svoje najveće strahove i upitajte šta možete uraditi po tom pitanju. Saznajte kakva je dnevna rutina, šta se od vas očekuje, kakve opasnosti prijete. Da bi se pripremili za ono s čime bi se mogli suočiti, nekim novinarima je korisno da unaprijed pogledaju sirove i često neobjavljene snimke koji stižu u redakciju.

 

•    Može biti korisno ako imate formalni ritual odlaska i dolaska – nešto jednostavno kao, naprimjer, da tim kolega isprati ili dočeka izvještača na aerodromu. Takođe može biti korisno razgovarati o zadatku sa pažljivo odabranim prijateljem ili kolegom radi rješavanja eventualnih bojazni.

 

•    Budite u formi. Vojnici koji odlaze u rat se nemilosrdno pripremaju za fizičke izazove koji ih čekaju. Isuviše mali broj novinara obraća pažnju na svoju fizičku kondiciju. Ako se zapuca i morate trčati da se spasite, loša kondicija bukvalno može odrediti da li ćete poginuti ili uspeti da se sklonite. Fizička spremnost nije samo neobavezni dodatak. Shvatite je ozbiljno.

 

Uz želju za odlaskom, javlja se osjećaj krivice zbog ostavljanja porodice i onih koje volimo. Za neke nastupaju „mračni dani“ i period unutrašnje borbe, koji može trajati danima i sedmicama, oko toga da li je odlazak prava stvar koju treba uraditi. Kada odemo, međutim, fokus se prebacuje sa porodice kod kuće na tim s kojim radite u ratu.

 

•    Novinari treba unaprijed da znaju šta će njihova medijska kuća uraditi ako budu ranjeni, kidnapovani ili ubijeni. Hoće li njihova tijela biti vraćena ako do toga dođe? Da li su osigurani za slučaj problema sa psihičkim zdravljem? Postavljanjem ovih pitanja na direktan način izvještač može odlučiti da ne želi da rizikuje da bude ubijen, i stoga može odbiti zadatak. Uprava mu treba jasno staviti do znanja da za takav postupak neće snositi posljedice, niti da je takav potez sramotan.

 

•    Napišite testament i dogovorite šta treba raditi u hitnim slučajevima. Obavijestite srodnike i svog partnera gdje se nalaze finansijski dokumenti, dokumenti o kući i testamenti. Dogovorite plaćanje ličnih računa.

 

Dok ste tamo

 

•    Dopisnici i fotoreporteri se slažu da bolje funkcionišu kada imaju kolegu sa kojim rade na terenu. Neki novinari upozoravaju da povezanost sa vojnom jedinicom može biti usamljenički posao. Oni koji ne rade u paru sa fotoreporterom ili drugim kolegom rizikuju nedostatak usputne podrške koja obično postoji u grupama.

 

•    Novinarima je potrebna izlazna strategija u slučaju da nešto krene naopako kada su povezani sa vojskom. Uspostavljanje osnovnih pravila u radu sa vojskom na samom početku je ključno.

 

•    Čak i ako vjerujete svojoj temeljitoj procjeni opasnosti i lične sposobnosti i izdržljivosti, provjerite da li je to stvarno tako sa prijateljem ili kolegom. Pokušajte da procijenite da li poduzimate veće rizike nego druge kolege i da li su ti rizici pretjerani. Savjetnici za bezbjednost u ratnim zonama su uglavnom konzervativni, i bez obzira na to što njihovi savjeti mogu spasiti život, mogu biti frustrirajući za novinare koji smatraju da savjetnici ponekad isuviše ometaju novinarski posao.

 

•    Tek pristigli novinari bi trebali razgovarati sa iskusnim dopisnicima na terenu, koji im mogu dati bolju procjenu sigurnosnih rizika. Prihvatite činjenicu da su rizici ponekad jednostavno isuviše veliki i da ćete možda morati da odustanete uprkos želji da napravite priču.

 

•    Slobodnim novinarima, freelancerima, nedostaje zaštita koju im mogu dati veće medijske kuće i stoga im se savjetuje da se povežu sa drugim novinarima u regionu. Veće kuće često rado 'usvajaju' slobodne novinare, dajući im institucionalnu i emotivnu podršku.

 

•    Naročito je važno da se dovoljno odmarate za vrijeme izvještavanja iz rata. Samoliječenje alkoholom, nikotinom, kofeinom i ponekad zabranjenim drogama predstavlja dio kulture ratnog novinarstva, ali može biti veoma opasno. Treba pažljivo razmotriti rizike i iskušenja njihove zloupotrebe.

 

•    Očekujte da ćete se boriti sa željom za sukobom, što vam daje dobru priču i slike, i ljudskim impulsom da ga spriječite. „Mnogo je vjerovatnije da će na naslovnoj strani završiti krv koja curi niz košulju nego vojnici u patroli. Za dobre slike su vam potrebni ranjeni ljudi, a  vaša želja nije da ljudi stradaju.“ – Fotoreporter Bill Gentile.

 

•    Iako novinari generalno pokušavaju da održe emotivnu distancu u odnosu na svoje subjekte, male humanitarne uloge ponekad mogu zadovoljiti njihovu potrebu za povezivanjem. Jedna je reporterka, naprimjer, dok je izvještavala iz Iraka, pokušavala da obezbijedi čiste plahte za porodice koje su bile smještene u prljavom centru, čak ih kupujući na tržnici u Bagdadu. To joj je davalo mali osjećaj da je nešto postigla u tragediji koja se činila nepremostivom. Ljudi kojima je pomagala nikada neće pročitati njene priče. Ali će se sjećati novinarke koja je dolazila sa čistim plahtama.

 

•    Istovremeno se čuvajte rizika pretjeranog približavanja. Akteri priče se nekada mogu previše vezati za ljude koji izvještavaju o njihovim životima, a taj osjećaj lako postaje uzajaman u emocionalnoj žestini boli i opasnosti. Ali, budite pažljivi i držite se odgovarajućih granica. Ako obećate da ćete lično pomoći i ne budete u stanju da to učinite, to može biti doživljeno kao veoma bolna izdaja.

 

•    Važno je da vam bude jasno da je ovo zadatak, a ne vaš cijeli život. Iako može doći do promjene planiranog datuma odlaska, ipak je važno da ga odredite. Tako ćete imati nešto čemu ćete se radovati i što će vam pomoći da odredite tempo rada.

 

•    Ako dođe trenutak kada osjetite da gubite kontrolu nad sobom, da donosite riskantne odluke, da pijete previše ili spavate premalo, treba da imate mogućnost da napustite zadatak. Vaš život je vrijedniji od bilo kakvog poslovnog zadatka.

 

•    Najbolji ratni izvještači poštuju ljude o kojima izvještavaju i saosjećaju sa njima. U stanju su da istrpe teške uslove i imaju veći osjećaj misije i davanja glasa onima koji nemaju drugi način da se izraze.

 

Povratak kući

 

Prigovori i brige vojnika koji se vraćaju kući su često isti i kod novinara. Nemaju više toleranciju koju su ranije imali za trivijalno čavrljanje, za srodnike koji se iznerviraju kada im se pokvari auto ili kada zaborave da kupe mlijeko na putu kući.

 

•    Može biti korisno ako urednici i kolege iskažu istinski interes za priče, slike i iskustva ratnog novinara. Ako ste rizikovali život za priču, nedostatak znatiželje među kolegama, često u kombinaciji sa apatijom javnosti, zaista može zaboljeti.

 

•    Budite svjesni da povratak kući može postajati sve teži i teži. Nije lako imati onaj osjećaj svrhe koji pruža ratno izvještavanje. Ne postoji formula koja određuje da li novinar treba da trpi ovakvu tjeskobu i da se ponovo navikne na lake društvene razgovore i normalan život ili treba da prigrabi sljedeći zadatak u stranoj zemlji. Ovaj osjećaj 'padanja sa litice' je čest među ratnim izvještačima i u mnogim slučajevima ih drži u stanju haosa.

 

•    Često može biti korisno da provedete vrijeme sa onima koji su imali slična iskustva. Niko ne razumije šta ste vidjeli i prošli tako dobro kao neko ko je doživio isto iskustvo. Naravno, nisu sve kolege iz ratne zone prave srodne duše. Ali, može vam koristiti, naročito kada se tek vratite, da razgovarate sa kolegama o tome kako su se oni prilagodili. Nalaženje nekoga kome možete vjerovati i kome se možete povjeriti vrijedi zlata. Potražite takvu osobu i razgovarajte o svojim osjećanjima, pozitivnim kao i negativnim.

 

•    Nekim ljudima je potrebna struktuirana aktivnost da bi izdržali prelazni period. Najbolje se oporave ako odu kući i nešto naprave ili sagrade ili ako se prihvate manjeg projekta. Jedan izvještač je svojoj djeci napravio prostoriju za vježbanje u stilu džungle. Nekima prija da samo leže na plaži ili više vole samo donekle struktuiranu aktivnost, kao što je planinarenje.

 

•    Budite spremni na razočaranje čime god se sljedeće budete bavili. Većina ljudi prođe kroz period razočaranja i osjećaja da ono što rade više nije važno. Nedostaje im afirmacija koju su osjećali dok su pravili velike priče i bili dio istorije. Ovakvi osjećaji obično splasnu nakon nekoliko mjeseci, ali ako se to ne desi, sasvim je u redu potražiti profesionalnu pomoć i razgovarati o tome.

 

•    Takođe, sve vam u vašoj zajednici može izgledati pomalo odbojno – čini se da ima previše hrane, previše luksuza. Iako su takve stvari načelno dobrodošle, nakon više sedmica odricanja mogu djelovati pretjerano.

 

•    Ako vidite znakove stresa koji traju više od mjesec ili mjesec i po dana, razmislite da potražite profesionalnu pomoć stručnjaka ili savjetnika za traumu. Samo jedan susret vam ponekad može pomoći da stavite stvari u kontekst.

 

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

www.dartcentre.org

 

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje.