Šta izloženost traumatičnom događaju znači za novinara ili autora dokumentarnih programa? Vjerovatno više nego što mislite ili želite da priznate – čak i sebi.

 

Pročitajte 1., 2., 3., 4. i 5. deo priručnika Trauma i novinarstvo – vodič za novinare, urednike i menadžere. Priručnik je objavio Dart centar za novinarstvo i traumu.

 

IZVJEŠTAVANJE O TRAUMI – NOVINAR

 

Dakle, ako su ovo implikacije po novinarstvo koje se bavi traumatičnim događajima, šta ovakvo znanje znači za novinara ili autora dokumentarnih programa? Vjerovatno više nego što mislite ili želite da priznate – čak i sebi.

 

U sljedećim pričama su promijenjeni detalji i imena...

 

•    John je bio urednik foto-deska na jednoj TV stanici kada su počeli da pristižu snimci napada u New Yorku 11. septembra 2001. godine. Tokom 24 sata upijao je sekvencu za sekvencom na kojima se prikazuje pustošenje, smrt, tijela koja padaju... Nekoliko sedmica kasnije, John je doživio emotivni slom, uz duševnu bol koju nije mogao razumjeti. Dogodilo se to da su stara i neprerađena ratna sjećanja od prije deset godina nasilno prizvana i da ga je obuzela post-traumatska duševna bol.

 

•    Sarah je bila lokalni sudski izvještač i pratila je suđenje trojici muškaraca koji su maljevima nasmrt pretukli jednog mladića. Detalji su bili tako jezivi da je TV mreža odlučila da uopšte ne izvještava o suđenju. Sarah je ostala sama sa informacijama koje je morala da čuje. Imala je noćne more i nije mogla spavati. Tek kada joj je prijatelj objasnio povezanost ovih simptoma sa onim čemu je prisustvovala, počela se osjećati bolje.

 

•    Yevgenijin posao u novinarstvu je bio da prati radio emisije na ruskom jeziku. Odrasla je u Čečeniji, ali već je živjela u Engleskoj kada je tamo počeo rat. Godinama je slušala i prenosila priče iz Groznog o strahotama i smrti. Ne shvatajući šta se dešava, vremenom je dobila PTSP. Kada su ona i njeni šefovi uvidjeli šta se događa, morala je da uzme skoro godinu dana odmora od posla da se oporavi.

 

•    Andrew je tek počeo raditi u lokalnoj novini odmah nakon završetka studija novinarstva kada je dobio zadatak da izvijesti o naročito teškoj saobraćajnoj nesreći koja se dogodila na periferiji njegovog rodnog grada. Dvojica mladića su u subotu uveče sletjela sa ceste pri velikoj brzini i zabila se u drvo. Andrew nikada ranije nije vidio mrtvo tijelo i bio je duboko šokiran stanjem u kojem su se nalazila dvojica muškaraca, toliko iskasapljeni da nisu ličili na ljudska bića i zapleteni u smrskanom autu. Godinama nakon toga budio se noću okupan znojem, uz slike nesreće koje mu gore u glavi, a bio je isuviše prestrašen da bi to ikome ispričao jer se plašio da ga ne obilježe kao nekoga ko nije u stanju da podnese takve događaje.

 

•    Za Davida je takav trenutak bilo putovanje u Afriku radi izvještavanja o gladi. On je ranije putovao u tu oblast i smatrao je da to dobro podnosi. Majčina bol i Davidova nemogućnost da pomogne njenom djetetu koje umire su ga, kada se vratio, gurnuli preko ivice podnošljivog.

 

EMOCIONALNE RANE NOVINARA

 

Ono što se ponekad naziva traumom „Tipa I“ je iznenadan, izolovan, prepoznatljiv vanjski događaj, kao što je nesreća, prisustvovanje ubistvu ili oružanom napadu ili preživljavanja situacije u kojoj ste lako mogli poginuti – kada se izvučete „za dlaku“.

 

Trauma „Tipa II“ se može posmatrati kao „posljednja slamka“ - tačka na kojoj se lomimo nakon prethodnih događaja ili iskustava. Povod za kolaps ili slom može biti nešto jednostavno, kao kada neko viče na vas na poslu ili kada porodičnog ljubimca pregazi auto.

 

Svako na drugačiji način doživljava traumu, a to se odnosi i na novinare. To zavisi od ličnosti, od prethodnih iskustava i načina na koji neko primi događaj kojem prisustvuje ili o kojem izvještava.

 

Mnogi dožive teške trenutke kao neposrednu posljedicu – naročito nakon završetka priče i više dana ili sedmica provedenih pod visokim adrenalinom.

 

Kratkoročno, neko se osjeća prazno, zbunjeno, čak depresivno. Dugoročnije gledano, ipak, većina ljudi koji su doživjeli traumatično iskustvo dobro se nosi s tim. Mi smo tako programirani kao ljudska bića. Bez jake sposobnosti da se oporavimo nakon traume ne bismo preživjeli i napredovali na ovoj planeti onako kako smo to učinili.

 

Novinare koji dolaze u kontakt sa izuzetnom psihičkom boli ljudi taj posao ispunjava dubokim zadovoljstvom, i lično i profesionalno. Da bi obavili posao – kao i doktori, koji se bave bolešću, ili policajci koji se bave kriminalom – i novinari treba da, u određenoj mjeri, izgrade profesionalni zid između sebe, i preživjelih i svjedoka čije priče prepričavaju.

 

Čini se da su fotoreporteri i snimatelji naročito osjetljivi na nakupljenu traumu.

 

Možda je to zato što oni, za razliku od novinara koji pišu, ne sjedaju svaki dan i ne sastavljaju tekst o onome čemu su prisustvovali, koji ima početak, sredinu i kraj, što mozgu pomaže da pronađe smisao u onome što se dogodilo. Možda njihov posao zahtijeva da se ograde dok prisustvuju događajima kroz objektiv – njihovo tijelo je bez sumnje prisutno, ali njihove misli su na fotografskom proizvodu.

 

Podrška tima i kolega je ključna u održavanju emocionalne ravnoteže i zdravlja. Dobar tim i dobra podrška okoline mogu ljudima pomoći da ostanu emocionalno snažni za vrijeme najgorih situacija i nakon njih. Tim koji ne funkcioniše dobro može imati suprotan efekat – pojačavajući duševnu bol priče i čineći njene učesnike ljutim, depresivnim ili zbunjenim.

 

Timu koji dobro ne funkcioniše je potrebna podrška, a možda i promjena. A ako se pojedinac ne snalazi dobro, ili ako zbog novog traumatičnog iskustva na površinu isplivaju stari uznemirujući događaji, ili ako neko ima teškoća da izađe na kraj sa svakodnevnim životom, onda je važno da se novinari ne boje da se u povjerenju obrate profesionalnom savjetniku ili da predlože svojim kolegama da to isto urade.

 

Pored toga, imajte na umu da su najgori ishod PTSP-a depresije, zloupotrebe alkohola i droga, i samoubistvo. Samoubistva nisu česta, ali su novinari koji se bore sa traumatičnim iskustvima pod većim rizikom. Ako se nekome javljaju misli o samoubistvu, to uvijek treba shvatiti ozbiljno.

 

Ako ovo zvuči malo sumorno, zapamtite tri ključne stvari:

 

•    Većina ljudi se dobro nosi sa traumom, naročito ako imaju veliku podršku društva, porodice i tima.

 

•    Oni koji uvide da se ne oporavljaju dobro ne trebaju se ustručavati da potraže pomoć, ako je potrebno i profesionalnu. Ona može puno značiti.

 

•    I, što je najpresudnije, budite svjesni da vas otvorenost za emocionalno iskustvo može učiniti boljim izvještačem. Na kraju krajeva, ako ne možete saosjećati sa onima o čijoj priči izvještavate, nećete biti u stanju da istinski prikažete njihovo iskustvo.

 

Čak i najiskusniji i najprofesionalniji novinari mogu biti pogođeni i obuzeti bolom zbog izloženosti tragediji. Taj profesionalni zid vremenom može postati prepreka sretnom i zdravom životu sa drugima.

 

Mi smo prvo ljudska bića, a tek onda novinari. To znači da i mi možemo osjetiti bol, bez obzira šta mislili o novinarskoj „objektivnosti“.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

www.dartcentre.org

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje.