Zašto čovjek za razumijevanje člana 9.6. Izbornog zakona treba imati postdiplomski.

Svake druge godine građanin Bosne i Hercegovine poziva se da ostvari svoje demokratsko pravo i glasa na izborima. Najmanje mjesec dana kreće se kroz medijski prostor kao kroz podrum pun ljepljive paučine. Iz godine u godinu nalazi on sve manje razloga da se tom pozivu odazove, sve sigurniji da je besmisleno ako ne i ponižavajuće učestvovati u igri u kojoj ne samo da ne možeš pobijediti, nego joj ne znaš ni pravila. Neka osnovna mogao bi naučiti, šta se smije a šta ne smije uraditi u glasačkoj kabini, naprimjer. Ali kako neko na kraju uđe u vlast, a neko ostane pred njenim vratima, to mu baš nije jasno. Naprimjer, čemu služe te kompenzacijske liste. O kakvoj se kompenzaciji radi? Kome su tu, šta i zašto kompenzira?

Čovjek bi morao upisati kurs prava i matematike, pa da shvati zašto se 42 čovjeka biraju tako da se na jednoj strani bira 28 a na drugoj 14, pa onda od tih 28 (ili 14) da se 21 (ili 9) biraju iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, a 7 (odnosno 5) su kompenzacijski mandati.

A za razumijevanje člana 9.6. Izbornog zakona treba mu postdiplomski: U svakoj izbornoj jedinici mandati se raspodjeljuju na sljedeći način: za svaku političku stranku i koaliciju, ukupan broj važećih glasova koje je politička stranka ili koalicija osvojila dijeli se sa 1, 3, 5, 7, 9, 11, i tako redom, sve dok je to potrebno za tu raspodjelu mandata. Brojevi koji se dobiju ovom serijom dijeljenja su “količnici“. Broj glasova za nezavisnog kandidata je količnik tog kandidata. Količnici se redaju od najvećeg do najmanjeg. Mandati se dijele po redu, počev od najvećeg količnika, dok se ne raspodijele svi mandati izborne jedinice za određeni organ. Politička stranka, koalicija, lista nezavisnih kandidata i nezavisni kandidat ne može sudjelovati u raspodjeli mandata ako ne osvoji više od 3% od ukupnog broja važećih glasačkih listića u izbornoj jedinici. 

Šta je svrha djeljenja sa jedan? (Jedino što ima smisla je sve ih podijeliti s nulom!) Šta je potrebno za raspodjelu mandata, dokle može ići dijeljenje redom nakon 11? Do 17, 33, 895? Ko je ovo smislio i zašto je ovako bilo najbolje?

Građanin i glasač na ovakva pitanja neće naći odgovor na sajtu Centralne izborne komisije. Nekako se podrazumijeva da zakone ne treba tumačiti, da je uvijek i svakome jasno zašto je nešto u zakonu propisano na ovaj a ne na onaj ili na neki treći način. Tako se demokratija najzad u vrijeme izbora pretvara u farsu, u kojoj neobrazovanom biračkom tijelu ostaju samo emocije kao vodič kroz izborne liste i programe. I što je to tijelo veće, veće su šanse da će se kampanja bazirati na strahu i mržnji.

Foto: Screenshot/Dnevni avaz

Kad se jednom demokratski izbori prepoznaju kao farsa, onda postaje razumljiva kampanja stranke za evropsko sarajevo. Ona je shvatila da se treba kreveljiti i zaigrala na kartu lakrdije. Inače kako povezati izraz lica (Dragana Marinkovića) Mace na plakatu ove stranke sa evropskim vrijednostima? Svakome bi trebalo biti jasno da jedino ozbiljno što ova stranka može ponuditi jeste zajebancija. Evo šta kaže njeno drugo lice, (Milan Pavlović) Dino:

"Ja sam ušao u nešto gdje ću, na osnovu svega što sam do sada uradio, na osnovu svog imena, pokušati i nastaviti činiti dobro ljudima koliko sam u mogućnosti. Ovo nije isprazna politička fraza niti sam ovo negdje naučio, ja ovo stvarno mislim i osjećam." U najboljoj tradiciji Top liste nadrealista, ovaj izjava izražava nepismenost, glupost i i nesposobnost političkih kandidata, njihovo mišljenje i govorenje u registru od fraze do retardiranosti.

Međutim, ukoliko prolaznik privučen ovim performansom pomisli da će istu vrstu inteligentnog podjebavanja izbornog sistema pronaći i u pisanim materijalima stranke, doživjeće razočerenje. Izgleda da ljudi čije slike ne vidimo, a koji imaju manje brojeve a veće "količnike", i više šansi za uhljebljenja u mandatima, ipak ozbiljno shvataju izbore.

Foto: Screenshot/Evropsko Sarajevo

Oni pišu, u svojoj "bijeloj knjizi": Osnovne karakteristike političkog djelovanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su dvije političke opcije čiji smo taoci zadnjih 20 godina.

1) Politička opcija =„nacionalna ubleha“- opcija koja postavlja prioritete na bavljenje visokom politikom, odnosno rješavnjem tzv nacionalnih pitanja koja u ekonomskom smislu građanima isključivo prodaje ublehu o megalomanskim ekonomskim projektima koje će realizovati tzv „braća“ ili „prijateljske zemlje“, a od kojih se u 20 godina nije dogodio niti jedan, osim par malih incidentnih projekta koji su realizovani ili se realizuju za dobrobit naše političke elite.

2) Politička opcija = „socijalno demokratska ubleha“ – opcija koja prodaje ublehu da će se sve u ekonomiji i stabilnosti naših života riješiti odmah ukoliko postanemo socijal demokrate, a u ekonomskom smislu baratuju pojmovima političke ekonomije koji ni njima samima nisu jasne, imajući svoje korijene u demagoškim floskulama o ekonomskom razvoju i socijalnoj pravdi. (Podvučene greške u originalu.)

Šta stranka za evropsko sarajevo nudi umjesto ovih ubleha?

Evo, naprimjer, zamjenu udžbenika tabletima:

U vremenu razvijenih tehnologija i internetskog pristupa ovaj projekat se može realizovati za vrlo malu investiciju – procjenjena vrijednost ove investicije je 25.000 KM i ovaj iznos se bez sumnje može izdvojiti iz postojećeg budgeta i uključuje nabavku opreme i pokrivanje Wi-Fi signalom objekata osnovnih i srednjih škola. 

Benefiti ovakvog pristupa su sljedeći:

Naša djeca će biti rasterećena nošenja teških torbi, koje dokazano imaju negativne posljedice po fizički razvoj naše djece; Knjige će na ovaj način biti dostupne učenicima uvijek i na svakom mjestu; Nabavka tablet računara (prosječna cijena tablet računara je u maloprodaji 200-250 KM) je višegodišnje investiranje jer se tableti mogu koristiti za više godina, Kanton Sarajevo će omogućiti kupovinu na beskamatni kredit na period od 12 mjeseci; 

Dakle, ništa više od još jedne ublehe. Svako ko se bavi obrazovanjem zna da iza ovog futurističkog koncepta kantonalna realnost ne može stati barem za nerednih deset godina, sa svojim lošim i promašenim nastavnim planovima i programima, zastarjelim metodama i letargičnim kadrom. Osim ako rješenje nije da Maca i Dino sa tih tableta i progovore, kreveljeći se kao na plakatima. Jer ako se mogu predstavljati kao političari, zašto ne bi mogli glumiti i nastavnike?