Renata Radić-Dragić piše kako joj je BBC škola novinarstva oblikovala karijeru.

Foto: Ustupljene fotografije

Osnovna misija Mediacentra Sarajevo je edukativna – organizacija je i osnovana s ciljem da ponudi kvalitetne obrazovne programe iz oblasti novinarstva. Tokom trideset godina Mediacentar Sarajevo je organizovao stotine različitih škola, treninga i radionica za novinare i novinarke, koji danas rade u brojnim redakcijama u BiH i šire. 

Renata Radić-Dragić, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo, bila je polaznica BBC škole novinarstva krajem devedesetih. Povodom trideset godina Mediacentra Sarajevo prisjeća se svojih prvih novinarskih zadataka i toga kako joj je BBC škola oblikovala karijeru.

Kako mi je BBC škola novinarstva odredila karijeru i utjecala na životni put

Piše: Renata Radić-Dragić

U vrijeme kad je BBC škola novinarstva primala svoje prve studente 1996. godine, pravila sam svoje prve korake u novinarstvu. Imala sam 20 godina i sticajem neobičnih okolnosti dobila sam priliku raditi na lokalnoj radio-stanici u Vitezu, iako nisam imala znanje i prethodno radno iskustvo u ovoj branši.

Sa takvim kvalifikacijama moje prisustvo u redakciji nije bilo neophodno, pa mi nije bio problem dobiti slobodne dane da idem na novinarske treninge. Najkvalitetnije i najzanimljivije treninge za novinare nudio je Mediacentar, koji se tada zvao Soroš Media Centar, Sarajevo.

Jedan od prvih treninga bio mi je u Gornjem Vakufu-Uskoplju, gdje sam s nekolicinom polaznika prošla zanimljivu i korisnu obuku. Imali smo praktičnu nastavu gdje smo na ulicama malog mjesta, bez nekih posebnih dešavanja, tragali za pričama: pratili smo male oglase, išli na pijacu, razgovarali s prolaznicima. Tada mi je jedan od predavača sugerirao da se prijavim i na BBC školu novinarstva, koja je uskoro trebala primiti novu generaciju polaznika.

Nisam ni slutila da će mi taj trening odrediti karijeru i životni pravac.

Poziv za prijavu zvučao je zanimljivo: predavači su bili iskusni novinari s BBC-a koji s polaznicima rade par tjedana u improviziranim redakcijama. Odabrani kandidati mogu birati obuku za televizijskog ili radijskog novinara, oprema je osigurana i pokriveni su svi troškovi, uključujući i smještaj u Sarajevu za polaznike iz drugih gradova. Nakon kvalifikacije, izabrala sam obuku za radio-novinara, s obzirom na to da sam na tom mediju već radila pa sam mislila da će mi kratko radno iskustvo olakšati trening. Grdno sam se prevarila. Trening je bio potpuno druga dimenzija u odnosu na moj dotadašnji rad.

Jedan od prvih zadataka bilo je snimanje jasnog zvuka koji smo trebali montirati u radio-prilog. Mislila sam da je riječ o šali kada smo napustili redakciju u potrazi za zvukom, ali me panika uhvatila kada sam po povratku preslušavala snimljeni materijal. Umjesto da čujem zvuk rijeke, koju sam snimala, čula sam buku automobila koja je dominirala, a umjesto zvuka čekića iz zanatske radnje, bolje se čuo žamor prolaznika u zanatskoj ulici. Kao i mnogi sapatnici na treningu, snimanje sam morala ponavljati dok nisam dobila jasan zvuk koji mi je trebao.

Snalaženje u Sarajevu, gradu u koji sam prvi puta došla, bilo je također zanimljivo iskustvo. Bilo je to vrijeme bez mobilnih telefona i aplikacija s mapama koje bi olakšale snalaženje u gradu, a ni prolaznici nisu uvijek imali znanje o adresama traženih institucija.

Iz tih razloga, jednom sam propustila termin održavanja press-konferencije u Gospodarskoj komori FBiH, kamo sam bila poslana da donesem priču. Iako je bila udaljena 10 do 15 minuta laganog hoda od mjesta gdje je smještena škola novinarstva, tražeći je, zakasnila sam na konferenciju. Ušla sam u praznu prostoriju iz koje su svi već otišli i vratila se u školu bez obavljenog posla. Mislila sam da će mi trenerica reći da je to ok i da potražim drugu temu, ali bila je neumoljiva. Uputila me natrag da saznam šta je bilo na toj konferenciji i donesem informacije.

Progutala sam ponos i vratila se u Gospodarsku komoru, gdje sam pronašla ljude koji su govorili na press-konferenciji, te ih zamolila da daju informacije koje su predočili na informaciji. Dobila sam i više od ostalih, te se sretna vratila natrag. Naučila sam lekciju da u novinarstvu nema odustajanja od priče i da je press-konferencija samo način da dođem do priče, a ne događaj sam po sebi bitan.

Škola je bila osmišljena kao prava redakcija u kojoj se emitira program, i to na način da smo imali vijesti iz sata u sat. Pravili smo priloge s aktualnim informacijama koje smo morali obogatiti novim sadržajem. Recimo, ako smo pratili neku nesreću u gradu, u prvim vijestima bismo dali osnovne informacije da se nesreća dogodila, u sljedećim vijestima imali smo izjave očevidaca, u sljedećim izjavu policije i tako dalje. U zadnjim vijestima bismo obuhvatili kompletnu priču, sa svim informacijama i sa čistim zvucima, naravno.

Učili smo kako tražiti temu bitnu za slušatelje, kako obraditi podatke da budu zanimljivi, kako provjeravati informacije, montirati tonove u radijskom programu, kako se nositi sa stresom, osloniti se na kolege u redakciji, a naučili smo i da ćemo često morati zatomiti vlastita osjećanja kada radimo priču.

Za završne radove smo trebali u svojim redakcijama napraviti radio-dokumentarac. Izabrala sam priču o folkloru i narodnim običajima iz Središnje Bosne, gdje sam, uz razgovor sa sugovornicima, ubacila zvuk kola, igre i smijeha plesača. Ponosna i sretna, mislila sam da će me ljudi zaustavljati na ulici u Vitezu i pohvaliti prilog. Zapravo, istina je da je dosta njih čulo za prilog, dopao im se, znali su gdje su ga čuli, ali ime autora nisu. Tako sam naučila i da je zapravo za građane u konačnici važnija priča od onoga ko je priču donio.

Iskustvo BBC škole odredilo je moju karijeru. Tada sam se zaljubila u ovu profesiju i shvatila da se time želim baviti u životu. Vrlo brzo sam upisala novinarski fakultet i počela honorarno raditi iz Viteza za različite redakcije u BiH, s kojima sam tokom treninga uspostavila kontakte. U konačnici, sva ta iskustva i stečena znanja dovela su me natrag u Sarajevo, na put kojim i danas idem.

___