Čuvena je novina New York Times ali treba vjerovati i lokalnim medijima

ilustracija: New York Times

U Titovo doba ogorčeni građanin, nakon što je shvatio da je borba sa bilo kakvom lokalnom administracijom izgubljena, još je samo mogao zavapiti: „Pisaću maršalatu“. Maršalat je bila Titova kancelarija i mitska adresa gdje je po ondašnjim mjerilima „stanovala pravda“. Prošle godine na nekoj rasprodaji kupio sam knjigu izabranih pisama naroda drugu Titu. Ima tu svašta, od traženja da se smanje zatvorske kazne ili zahvale na primljenoj novčanoj pomoći, do podsjećanja na ranije susrete, tjeranja pravde, prijavljivanja epohalnih ideja ili ukazivanja na stupanj pokvarenosti u Jugoslaviji. Ono što je važno, ta su se pisma čitala, arhivirala i na njih je „maršalat“ odgovarao, najčešće sa potpisom Tita.

Pomislio sam na tu knjigu kada sam proteklih dana na društvenim mrežama ali i brojnim lokalnim medijima ugledao panegirike tekstu koji je objavio New York Times o strašnoj sudbini epidemiologa Šefika Pašagića i očajničkoj borbi njegove supruge da dobije pomoć koja je nažalost došla prekasno.

Niko nije propustio da naglasi da se za ovu temu uhvatio čuveni New York Times što samo po sebi, u provinciji, kakva smo, zvoni desetostruko. Već godinama ta novina izgleda kao mitska adresa i s vremena na vrijeme donese zračak pravde za ovdašnje napaćene stanovnike.

Pažljivim pogledom tog teksta vidljivo je da je on prenesen kao izvještaj Associated Pressa. Dakle, novinske agencije koja i u Sarajevu ima svoju kancelariju i svog novinara (Sabina Nikšić) i koja je reagirala na događaj koji se zaista zbio ovdje.

Treba podsjetiti kako je tekla hronologija ove priče. Prvi je tekst o razlozima smrti doktora Pašagića i razgovor sa njegovom suprugom objavio sarajevski portal Klix (barem sam ga ja prvi put vidio tamo). Onda su i drugi prenijeli ovaj tekst. Isto kao što je prošle sedmice Face TV prvi objavio potresnu priču sa Ilidže djece čija je majka, kao prva žrtva koronavirusa u Sarajevu, umrla čekajući da je testiraju ili bilo kako pomognu.

Dakle sve ono što piše u tekstu New York Timesa zapravo je sadržano u tekstu sarajevskog dopisnika Associated Pressa, a gotovo sve u tom agencijskom tekstu već je bilo napisano i objavljeno u sarajevskim medijima. Koji su suštinski bili primarni izvor za ovaj „uspjeh“ New York Times-a. Ono što je dopisnica ugledne agencije uspjela više, jeste staviti sve u kontekst, iz kojeg je vidljivo da ovdašnji zdravstveni sistem jedva izdržava sadašnje brojke zaraženih koje su na svu našu sreću još uvijek daleko od evropskih.

Kao što je nekad maršalat bio zadnja adresa, a danas očigledno New York Times, dobili smo i pouku. Obratimo pažnju na pisanje lokalnih medija. Njihove se priče mnogo prije američkih medija mogu uzeti kao meritoran razlog za javni dijalog.

___