Umjesto da se bave istraživanjem korupcije o kojoj je govorio Konaković, a koja se moguće odnosi i na njega, mediji raspravljaju o motivima njegove ostavke.

foto: vladaks

Slučaj premijera kantona Sarajevo Elmedina Konakovića koji je počeo kao glasna pobuna visokog stranačkog funkcionera zbog mega korupcije vodeće političke partije vrlo brzo je medijski ušuškan i kanalisan u raspravu o motivima njegove ostavke na partijsko članstvo uključujući i famozno pitanje – zašto nije ranije. I to nije sve. Već se uveliko u medijima raspravlja o njegovim privatnim poslovima da bi cijela priča dobila zanimljiv zaokret izjavom da se zapravo radi o dogovoru od kojeg će na izborima profitirati i SDA i Konaković!

Ne sumnjam da su to zanimljive teme i da o njima treba izvještavati - posebno ako su tačne. Ali, zašto naši mediji raspravljaju o nečemu za šta nemaju ili imaju malo dokaza a ne otvaraju teme za koje imaju najkrupnije dokaze upravo u liku i djelu premijera Kantona Sarajevo.

Podsjetiću ukratko šta je Elmedin Konaković rekao: Ovo je moja pobuna protiv sistema koji ne funkcioniše. Znam i odgovorno tvrdim da ono što se dešava u pojedinim javnim preduzećima je na štetu društva i države. Ne može se upravljati javnom imovinom kao svojom i iz nje izvlačiti resursi i zapošljavati ljudi. Tražio sam da se umjesto nesposobnih stranačkih imenuju stručne osobe. Ako nisi član stranke gotovo ništa ne možeš uraditi od posla do medicinskog pregleda.....

Sad će svi reći kako to govori većina ljudi već godinama. Ali, ovo je krajnje rijetko, ako ne prvi put, da ih javno izgovara vodeća ličnost sistema. Da on daje primarni dokaz o korupciji sistema. Šta bi bio zadatak medija? Da krenu tim tragom i nama koji plaćamo porez daju informaciju šta se dešava sa našim parama. Od analize izvještaja o radu javnih preduzeća koji su bili na kantonalnoj Skupštini do tokova novca i zapošljavanja.

Sasvim je razumljivo što SDA pokušava slučaj minimizirati, prebaciti na privatni plan i na svaki način ublažiti slučaj. Ali zašto to čine mediji? Odnosno, zašto profesionalni mediji koji bi trebalo da izvještavaju o korupciji vlasti postaju uredi za odnose sa javnošću te iste vlasti.

Kakva je razlika između medija i public relations? Novinarstvo radi da informiše javnost o bogatim i moćnim. Novinari nastoje da tajne znane samo nekolicini podijele sa svima nama. Uredi odnosa sa javnošću rade na kontroli i ograničenju javnog pristupa informacijama o bogatim i moćnim. Njihove tehnike rada obuhvataju mnoge za korist samo nekolicine.

Prije nekoliko godina tadašnja vodeća ličnost Socijaldemokratske partije BiH Željko Komšić napustio je tu političku partiju. Iako se radilo o političkom slučaju prvog reda ostalo je nejasno zašto je on to uradio. Postojale su brojne glasine od kojih se najviše pominjalo njegovo poštenje i odbijanje da učestvuje u koruptivnim radnjama vodećih ličnosti partije. U javnosti nisu izneseni nikakvi dokazi. Jedino je njegov portparol 23. jula 2012., kada je Komšić zatražio brisanje iz SDP-a, rekao da je razlog izlaska iz partije Komšićevo neslaganje sa prijedlogom sporazuma SDP-HDZ o provođenju presude Evropskog Suda u slučaju Sejdić i Finci. Sam Komšić nikad o tome nije govorio. Ni medije nije previše interesiralo njegovo objašnjenje.

Komšić je u dva mandata bio član Predsjedništva i ostvario zavidnu političku karijeru. Na izborima 2010. dobio je skoro 340.000 glasova građana Federacije. Danas ponovo najavljuje borbu za istu funkciju iako nije jasno zašto bi neko ko ne obavještava javnost tražio da bude njen predstavnik.

Da se vratimo Konakoviću. Zašto je po kriterijima ovdašnjih medija prihvatljivija ličnost koja ne otkriva partijske tajne od onoga koji je to učinio?