Najavljujući novi album koji bi - držimo li se klišeiziranih novinarskih obrazaca - svjetlo dana trebao ugledati potkraj ove godine, jedan od najpopularnijih bosanskohercegovačkih muzičkih bandova, Dubioza kolektiv, je krajem maja na svom zvaničnom YouTube kanalu objavio spot za pjesmu pod nazivom Himna generacije. Kako to već sa Internetom, društvenim mrežama i popularnim bendovima funkcionira, spot je gotovo trenutno postao viralan i sedam dana po objavljivanju (što je vrijeme nastanka ovog teksta) zauzima prvo mjesto na regionalnoj trending listi sa preko milion i dvije stotine hiljada pregleda.

Prema podacima dostupnim na Internetu, spot je sniman u Sarajevu uz učešće oko četiri stotine volontera koji su se javili na poziv benda koji je bio upućen putem društvenih mreža. Za njegovu produkciju je zaslužna sarajevska agencija Fabrika a članovi Dubioze navode kako je riječ o jednom od najmasovnijih snimanja na području glavnog grada BiH još od vremena snimanja filma Valter brani Sarajevo. Kako to današnja marketinška praksa nalaže, samom lansiranju spota prethodila je objava nekoliko takozvanih teasera, kratkih isječaka iz spota za koje se iz nekog razloga vjeruje da u publici podižu napetost pred objavu integralne verzije materijala.

Sama pjesma Himna generacije se doima kao tipično nepretenciozno komercijalno ostvarenje koje pokazuje da je Dubioza kolektiv izrasla u jedan potpuno profiliran i zaokružen show-biz proizvod. U tome ni u kom slučaju nema ništa loše jer show-business je show-business i u njemu nema te alternative koja u sebi barem potajno ne želi jednog dana postati mainstream. Stoga, iako početke Dubioze vežemo za klupske svirke i fuziju nekih alternativnih muzičkih pravaca valja nam prihvatiti da je ona danas band koji puni dvorane, koji nastupa pred stadionskom publikom i koji je izgradio prepoznatljiv muzički izričaj po kojem se izdvaja od svega drugog što se u regionu svira i snima.

Dubiozu kolektiv danas - htjeli to ili ne - moramo posmatrati kao regionalne zvijezde čiji je nekadašnji komercijalni potencijal prerastao u današnji neporecivi komercijalni kapacitet sa kojim se band, mora se priznati, za sada uspijeva nositi i ne iznevjeriti fanove koje su privukli društveno angažiranom tematikom svojih pjesama. Upravo zbog ovoga će biti jako zanimljivo vidjeti šta će donijeti njihov novi album i da li će se njime definitivno preći ona granica gdje umjetnik prestaje koristiti sebe za dobrobit društva i počinje koristiti društvo za dobrobit sebe, odnosno gdje umjetnost (pa makar ona bila i pop-umjetnost) prelazi u ono što je Rambo Amadeus postavio kroz definiciju pojma turbo-folka kao, jednostavno rečeno, loženje raje.

Himna generacije balansira na toj granici jer se pjesma na prvo slušanje doima upravo kao loženje raje na ne baš naročito duhovito i originalno upakovane infantilne vulgarizme (trokiranje ćune, šupak civilizacije...), dok uhu prosječnog fana Dubioze promiču prave poruke banda upućene kroz ostale stihove himne. U tim ostalim stihovima je Dubioza ostala vjerna sebi i svom propitivanju naše društvene stvarnosti i, ako njihove precizno sročene i adresirane poruke promaše ciljnu grupu, možda bi bilo vrijeme i mjesto za postaviti pokoje pitanje o svojstvima same ciljne grupe na koju se odnosi pjesma koja naslovom želi biti himnom generacije.

Sama riječ himna označava svečanu pjesmu koja je simbol i predmet identifikacije za određenu društvenu grupu, odnosno u ovom slučaju za određenu generaciju. Pojam generacija se definira kao ukupnost osoba koje žive u relativno sličnom vremenskom razdoblju ali se, osim u smislu vremena, taj pojam odnosi i na sistem vrijednosti u nekom dobu. U tom smislu, Himna generacije se ne treba posmatrati kao pjesma o nekoj zlosretnoj izgubljenoj generaciji koja se ne snalazi u uvjetima višestruke društvene tranzicije, nego pjesma o vrijednostima koje smo prigrlili, koje živimo i koje koristimo i kao objašnjenje stanja u kojem se nalazimo i kao opravdanje za njegovo održavanje.

Od svoje prve strofe pjesma jasno, izravno i konkretno, bez ikakvih aluzija i alegorija govori o našoj žeđi za negativnim i beskorisnim informacijama i spremnosti medija da nam utaže tu žeđ kroz bombastično naslovljene isprazne sadržaje koji odvlače fokus od životno važnih pitanja i koji u konzumentu ne potiču nikakvo promišljanje ili akciju. Na takve stihove se sjajno nadovezao videospot u kojem energična masa mladih ljudi trči ka sarajevskoj četvrti Marijin Dvor u kojoj se nalaze najvažnije državne institucije tek da bi pred kordonom policije postavljenim u svrhu zaštite tih institucija od očekivanog bijesa naroda ta masa hladno promijenila pravac kretanja prema totalnoj rasprodaji u jednom od obližnjih tržnih centara, ostavljajući u čudu čak i policajce koji u spotu utjelovljuju zaštitu postojećeg poretka.

Osim što tako izravno i plastično prikazuje našu predanost površnosti i konzumerizmu, te odsustvo ikakvog koherentnog vida socijalnog bunta, pred sami kraj spota band čak uspijeva plasirati i parodiju na sebe same i svoje naginjanje ka vodama komercijalnog, otkrivajući nam da se sve vrijeme trajanja pjesme ustvari nalaze u izlogu tog istog tržnog centra, na rasprodaji kao i sva ostala roba u njemu. Ovaj detalj daje cijelom spotu jednu vrijednu samoironičnu notu koja izbija argumente iz ruku kritičara koji su počeli dovoditi u pitanje autentičnost društvene angažiranosti banda.

Svidjelo se to nama ili ne, pjesma i videospot Himna generacije nisu zabavna, humoristična ili satirična kritika na račun vremena ili okolnosti u kojima živimo, to nije kritika neke apstraktne generacije nego kritika nas samih koji slušamo stihove pjesme i gledamo kadrove videa i u njima uporno odbijamo prepoznati vlastite obrasce razmišljanja i ponašanja. Čak i sami autori jasno kažu kako su pjesmom željeli opjevati ljubav našeg čovjeka prema neselektivnoj sekiraciji oko tema nevezanih za njega samog i njegov život, što je u konačnici prilično otvoreno ismijavanje naše percepcije realnosti, naših pogrešno postavljenih vrijednosti i načina na koji određujemo prioritete unutar tako postavljenog okvira.

Iako je sve to stavljeno u zabavan i humorističan kontekst, ostaje ona obaveza slušatelja i gledatelja da u humoru sagledaju ozbiljnu dubinu. Winston Churchill je znao reći kako je šala veoma ozbiljna stvar a možda je prikladno u vrijeme kada muslimanski vjernici obilježavaju mjesec ramazana podsjetiti i na sufijsku mudrost koja kaže kako je lakrdijašu svaka ozbiljna stvar šala ali kako razumnom čovjeku svaka šala sadrži nešto ozbiljno. Upravo to i jeste problem sa našim poimanjem satiričnih sadržaja gdje svjesno ignoriramo dublje poruke, uporno se nadajući da barem jednom šala neće biti na naš račun. Ali hoće. Uvijek.

Vrijeme je da shvatimo da je svaka satira i svako ismijavanje društvene realnosti uvijek i redovno šala na naš vlastiti račun. Vrijeme je da shvatimo da je realnost u kojoj naša generacija živi odraz našeg razmišljanja i ponašanja i da se uzalud smijemo političarima koje uporno biramo i realnosti koju sami kreiramo misleći da se pri tome ne šalimo na vlastiti račun. Dok je god tako, društveni aktivizam ispoljen kroz umjetnost ili humor će biti samo sredstvo za umirivanje savjesti i bijeg od realnosti. I zato, koliko god Himna generacije bila tekstualno i muzički jednostavna komercijalna uspješnica koja objektivno nije na nivou nekih prethodnih radova Dubioze, mora se priznati da je ona možda stvarno istinska himna jedne ignorantske generacije koju pretjerano ne zanimaju niti njena sadašnjost niti njena uloga u historiji.