Japan danas važi za vodeću zemlju u onemogućavanju rizika prirodnih katastrofa. Danas (danas koje se odnosi na ovaj dan, dakle 1. septembra) laskavom atributu pridružuje se simbolična gesta. U Japanu se 1. septembara obilježava Disaster Prevention Day. Ustanovljen  je 1960. godine, a korijen mu seže u davnu 1923. kada je Veliki Kantō zemljotres (関東大震災) načinio štetu biblijskih razmjera. Naravno, najtragičnije su ljudske žrtve. Preko sto hiljada mrtvih i četrdeset hiljada nestalih!

Danas će im, kako to u Japanu biva od 1960. godine, između ostalog, japanski učenici namijeniti obaveznu minutu šutnje. Ona bi se trebala odnositi i na žrtve koje, premda u njegovom okrilju, nije odnio baš Veliki Kantō lično?

Da ne okolišam. Osim što je Veliki Kanto ubijao, ubijali su u njegovom okrilju, a u danima koji su neposredno uslijedili, i sami Japanci. Nakon zemljotresa su se među Japancima pronijele glasine da domicilni Koreanci pale i pljačkaju, te spremaju ''odavno sanjanu'' oružanu zavjeru. Već postojeće antikoreansko raspoloženje i strah od koreanskog odcjepljenja dočekalo je svojih pet minuta odmazde. U stravičnom haosu koji je uslijedio nakon zemljotresa, desila su se masovna ubojstva Koreanaca. Desila su se čak i u urbanoj sredini, u Tokiju i Yokohami. Baš i nisu išla na ruku ovdašnjoj tezi o finoj gradskoj raji. Poput požara su se širile glasine o koreanskoj pobuni i sabotaži. Proradila je i mašta dostojna srednjovjekovnih histerija i lova na vještice. Koreanci truju bunare! Sama je Vlada izvijestila o dvjesto trideset jednom Koreancu nastradalom u Tokiju i Yokohami, u samo prvom tjednu septembra. Nezavisni izvještaji bilježe vrtoglave cifre: u rasponu od 6.000 do 10.000. Osvetničke skupine su postavljale barikade i vršile svojevrsne provjere. Naš si ili nisi naš! Naravno, u koreansko-japanskom slučaju ne funkcionira boja kože kao znak prepoznavanja. Ali...jezik, govor! Tisuća ili hiljada, ne budi primijenjeno ovdje. Lako ili lahko. Oni čiji je govor zvučao kao koreanski japanski bivao je ubijen ili u najboljem slučaju premlaćivan. Čak su i vojska i policija u nekim područjima sudjelovali  u pogromu. Da nije tragično i jezivo, bilo bi komično to da je istančani sluh zaklet majčinom jeziku i dijalektu znao da omane, te su stradali čak i Japanci iz područja gdje  dijalekat naginje koreanskom japanskom. Obaška Kinezi. Kolateralnih 700 Kineza palo je na testu gdje su domoljubni Japanci postali lingvistički stručnjaci prvog reda. Kinezi, uglavnom iz Wenzhoua, podijelili su sudbinu Koreanaca. Danas imaju spomenik. Podignut je 1993. godine u Wenzhou. Dobro su se načekali od 1923.

Vlada je, doduše, pozivala japansku vojsku i policiju da zaštiti Koreanace; ovi su bili smještani u zaštitnom pritvoru. Dvanaest hiljada ih je pritvoreno samo u Tokiju. U nekim gradovima, čak i u policijskim postajama rulja ih se uspjela dokopati.

Doduše, bilo je i svijetlih primjera. Zvanično se distribuirao letak koji negira glasine i upozorava civile da ne napadaju Koreanace. Ali je, u mnogim slučajevima, osvetnička aktivnost proizilazila baš kao rezultat zvaničnih postupaka vlasti. U nekoliko dokumentiranih slučajeva, vojnici i policajci su sudjelovali u ubojstvima. Čak su predstavnici lokalne vlasti skupine Koreanaca isporučivali nemilosti rulje. I još ovo: usred nasilja mobiliziranog  protiv Koreanaca u Kantō regiji, regionalna policija i carska vojska, pod  izgovorom prevencije građanskih nemira, koristi priliku da likvidira političke disidente. Ovi bivaju otimani i ubijani od strane lokalne policije i carske vojske. Jer, tvrdilo se, disidenti koriste krizu kao priliku za rušenje poretka. Prilika za priliku! Riječju: Veliki Kantō  u kreaciji prirode ili Boga (Japanci su, između ostalog, katastrofu tumačili kao Božju kaznu zbog iznevjeravanja izvornih japanskih vrijednosti - dakle i pripuštanja stranog tijela na sveto domovinsko tle) dobio je dostojan ljudski Veliki Kantō! Kako to samo čovjek kreirati može! Ne može priroda smisliti Veliki Kantō kakav može čovjek?!

A onda, trebalo je da prođe 60 godina da se napravi dokumentarni film koji tretira ovu popratnu manifestaciju prirodne nepogode. Nakon tih 60 godina, trebalo je da prođe dodatnih 30 godina da se taj film titluje na engleskom  jeziku. A bez engleskog, treba li naglašavati, stvar je uglavnom na nivou konspirativne lokalne šutnje. Naravno, ne treba posebno iznenaditi činjenica da su se za to – za englesko ''progovaranje'' - pobrinuli, ne Japanci nego Koreanci, a u okviru Dana koreanske kulture  na tamo nekom američkom univerzitetu. To su oni dani kada nacije osim što predstavljaju svoje kulturno nasljeđe, kazuju kako su i od koga bile ugrožene. Što je, uostalom, u krajnim konzekvencama, ugroženost naime, obavezan dio kulturnog nasljeđa.

Možda, dakle, nabasate negdje na dva filma koja je uradio redatelj Chongkong Oh. Naslovi su im: Hidden Scars: The Massacre of Koreans from the Arakawa River Bank to Shitamachi in Tokyo (1983) i The Disposed-of Koreans: The Great Kanto Earthquake and Camp Narashino (1986). Sastoje se od intervjua s preživjelim žrtvama, svjedocima, te čak i počiniteljima. Ko živ - ko mrtav, rekli bismo mi kojima 60 godina znači mnogo više vremena nego stanovnicima Dalekog istoka.

Eto, dakle, razloga pitanju: na koga se sve odnosi današnja japanska minuta šutnje? Samo na žrtve elementarne nepogode ili i na žrtve pogroma? Treba li one druge ipak dodatno istaći? Na zvaničnim japanskim sajtovina koji su u službi današnjeg Dana ne primjećujem da se kolateralne žrtve pominju.

Japan, koji se može pohvaliti visokom kulturom prevencije prirodne katastrofe, ipak u bitnom smislu nije odmakao od Malog mista? Mislim na fiktivno Smojino Malo misto. Koje itekako nije fiktivno. Mislim na, prije neku noć, reprizno emitovanu desetu epizodu istoimene TV serije. Onu epizodu gdje se Smoje poigrao "ništa nas ne smije iznenaditi" strategijom ondašnje Jugoslavije. U Malom mistu organizuje se vježba vatrogasne dobrovoljne čete. Čije je učinak takav da predratni Brico, a poslijeratni Načelnik, panično viče: ''Ne spašavajte više! Dosta ste spašavali!''

Smoje je u ovoj epizodi ubio Servantesa. Naime, noć nakon inscenacije nepogode, nakon kaobajagi požara, požar je zaista izbio. Istinski požar.  Prvi pravi požar u Malom mistu. Spašavaju sirotog Servantesa. I sve bi imalo sretan kraj da neko zlonamjerno a glasno ne primijeti da Servantes iz sobe koja nestaje u plamenu nije ponio prijevod slavnog romana o kojem uporno priča. Neko ga podbada da taj rukopis uopće ne postoji. Jedan glas povlači za sobom horsko huškanje. Servantes se vraća u sobu zahvaćenu ognjem, ne bi li dokazao. Zalud ga odgovara jedinstveni Luiđi. I...kraj!

A nakon kraja: Bepina, koja uvijek postavlja pitanja tipa carevo novo ruho, pita svog obožavanog Luiđija :''Oni su ga ubili? '' Bilo bi ispod nivoa Smojinog genija da je Luiđiju pripisao odgovor: ''Jesu Bepina, jesu. Oni su ga ubili.'' Umjesto ovog odgovora, koji bi zapravo bio tačan, Luiđi će reći nešto  zbog čega ova epizoda ima naslov  ''Hidalgo gre u raj''. Ipak .gledalac zna. Jesu, ubili su ga. U etičkom kodu: Servantesa jesu ubili oni. Stanovnici Malog mista (svijet, kako god, jeste Malo misto i svi smo mi stanovnici Malog mista?!) Jer su ga nagovorili. Jer su ga huškali. Jer su šutjeli dok se on samoubilački uspinjao u oganj. A Servantes je bio pogodna meta jer je drugačiji, jer je od onih koji nisu od ovog svijeta.

Prepustimo pravnim ekspertima da se izjasne ima li ovdje materijala i za pravno formulisanu odgovornost. Uglavnom, da ne duljimo: ubili su (smo) ga. Vatra i zemljotres ne spadaju u domen osude. Ljudi: da!

Eto, dakle,  gdje i kako se Japan i Malo misto, gdje se 1923. i 1959.godine fiktivno i historijsko, dotiču. U tome što u trenucima stihije u ljudima biva oslobođena latentna zloća ili zlo čije su žrtve gotovo redovno oni koji su Drugi i Drugačiji. Odnosi li se i na njih Disaster Prevention Day? Koliko se za ovakvu vrstu disastera (''kod nas u Amerika'' rekao bi Smojin Domeniko) sistematski pripremamo? Japan je vodeća sila u onemogućavanju rizika prirodnih katastrofa. Za ovo drugo...hm! Gotovo da i nema kandidata. Ni ''kod nas, u Amerika''!

Na današnji dan, uzgred i ne samo uzgred, počeo je Drugi svjetski rat. Njemu, doduše, nije prethodio zemljotres. A pred strahotama dvadestog stoljeća na nivou je romantike vladavina famoznog Luja XIV. I svi njegovi ratovi. Umro je na današnji dan, prije okrugla tri stoljeća.

P.S.
Ima hiljadu privlačnijih ilustracija povodom pomena Japana. Nešto kao Mudrac ispod drveta, Svećenik u noći punog mjeseca i tome slično. Sve ono čarobno japansko kulturno nasljeđe. Ovom tekstu, međutim, prije svega prilažem fotografiju statuice iz japanskog 6. stoljeća. Pozlaćena bronca, tek 11,5 centimetra visoka. U vlasništvu je Freer umjetničke galerije u Washingtonu. Naslov joj je:Sakyamuni i Budha Prošlosti. Šta me je privuklo ovoj statuici, pored toliko atraktivnijih eksponata moćne washingtonske ponude? Zagledajte se i vi: teško je prepoznati ko je od ove dvojice Budha Prošlosti. Mudar li je anonimni umjetnik iz 6. stoljeća!