Razgovor Dragana Golubovića i Midhata Ajanovića o digitalizaciji i čitanju.

foto: pixabay/ilustracija

Susretom sa digitaliziranim sadržajem nam je „eliminirano jedno čulo i to ono kojem čovjek najviše vjeruje – čulo opipa“ , podsjeća me Midhat Ajanović Ajan, bh. karikaturist i pisac koji živi u Švedskoj i predaje na Univerzitetu u Trollhättanu. Njegov nedavni post na Facebooku potaknuo me na razmišljanje, a opisao je život njegove knjige „Katapult“: Ajan je bio u prilici da kupi svoju knjigu na rasprodaji koju je organizovala lokalna biblioteka, jer prema pravilima roman više nije imao svoje mjesto na policama jer nije bilo dovoljno iznajmljivanja. U postu je napisano da se knjiga nalazila u gomili drugih sa oznakom „utragerad“ odnosno „odbačena“. Neko je procijenio da „Katapult“ više ne vrijedi da bude na usluzi čitateljima lokalne biblioteke.

Refleks zaljubljenika u biblioteke, knjige i novine natjerao me na pomisao da se takva „nepravda“ ne može dogoditi knjigama u digitalnom obliku. Posebno me dotakla činjenica o kojoj Ajan piše da je „Katapult“ posuđen 47 puta, a da su pojedini dijelovi knjige podvučeni. Zamišljam da je Katapult spavao zajedno sa čitateljem/čitateljicom, možda su zajedno išli na WC, putovali, družili se u nekom parku u Geteborgu na način kako to rade prijatelji. Nije nevažno za ovu priču pomenuti da su knjige u mom svijetu „živa bića“. Možeš ih dodirivati, mirisati, sa njih treba pobrisati prašinu, a kada su u kućnoj biblioteci kolorit njihovih hrbata je inspirativan – da ih još jednom uzmete u ruke.

Digitalizacija nas je odvojila od stvarnosti

Dugo godina radim na tome da novine koje su nekad izlazile u Bosni i Hercegovini budu digitalizovane i da kao dio kulturne baštine naše zemlje (p)ostanu pretražive i na taj način dostupne na daljinu – da ih ljudi još jednom čitaju poslije 100-tinu i više godina.

Ajan me podsjeća da knjiga/novine žive u interakciji sa čovjekom koji je čita, na svakom pročitanom primjerku ostaju tragovi života, otisci prsta, zavrnute 'uši' na stranici do koje smo došli, nešto što smo zabilježili, kafa koju smo prosuli po papiru, tragovi života.

Sasvim ga razumijem i da se užasne kada vidi da neko gleda film „Stalker“ na mobitelu. Tarkovski je praveći to filmsko remek-djelo prilagodio proporcije, kompoziciju, pravce, boju, tajming i ostalo, dimenzijama kino-platna. Ako si taj film vidio na mobitelu, nisi ga vidio.

Ajana sam zamolio da mi približi svoje viđenje budućnosti knjiga/novina/izdavaštva i u kojoj mjeri društvene mreže mogu da doprinesu očuvanju tradicije čitanja knjiga. On smatra da „u ontološkom smislu knjiga ima veoma široko značenje. Platon je nedvojbeno pisao knjige, iako tada nije bilo štampe. Danas imamo e-knjige koje se mogu čitati samo na ekranu kompjutera ili nečeg sličnog. Knjige ne prestaju biti knjige – jer riječi su i dalje tu, kao i rečenice složene u poglavlja, naslovi, podnaslovi, navodnici, zarezi“.

Slažemo se nas dvojica da nas je digitalizacija odvojila od stvarnosti i od ljudi – da više ne komuniciramo s ljudima, već sa jednom njihovom dimenzijom, njihovim autoportretima koje su kreirali na društvenim mrežama, ali da je digitalizacija omogućila i da imamo pristup knjigama, novinama i bilo kojem drugom sadržaju u digitalnom formatu na daljinu – bilo kada, bez obzira gdje se taj sadržaj nalazio.

Na pitanje kako da sačuvamo ritual i tradiciju čitanja knjiga i novina, Ajan odgovara jednostavnom rečenicom: trebamo srušiti kapitalizam.

„Naravno, ne samo zbog čitanja. Čovječanstvo drugog izlaza nema. Dotjerali smo cara do duvara. Ako se hitno kao vrsta ne uozbiljimo i ne promijenimo kompletan sistem, mi nemamo budućnosti. Rat prirode i svijeta se može završiti i ovako i onako. Ali jedno je sigurno, čovjek će izgubiti. Moramo ukinuti tržišni liberalizam – zanimljivo kako se u javnoj komunikaciji redovno ispušta ovaj suštinki prefiks pa stalno cirkulira riječ «liberalizam», a zapravo u tome ničega slobodnog nema. Samo je tržište slobodno, sve ostalo je neslobodno. Mi ne stignemo zapamtiti ni dizajn mobitela koji nam je prošao kroz ruke, ne sjećamo se više fax-mašine, tehnologija koja je postojala i dobro funkcionirala do prije nekoliko godina već je zamijenjena novom i deponirana je na sve većim planinama smeća. To se može učiniti i čitanjem papirnih knjiga. Čitati se mora, to nije zabava, pogotovu luksuz – to je uvjet našeg postojanja kao inteligentnih stvorova“, kaže Ajan.

Godinama se bavi pedagogijom i kaže kako mu svijet koji ga okružuje pokazuje da ljudi iz generacije u generaciju sve manje znaju, pa i oni koji imaju formalno obrazovanje.

„U kratkom periodu koliko je trajao moj profesionalni život pratio sam survavanje znanja. Kako je to moguće? Ljudi malo znaju jer ne čitaju, a kad malo znaju lako ih je navesti da razmišljaju u generalnim kategorijama: crnci, muslimani, žene, Kinezi, homoseksualci... 'Oni' i 'mi'! 'Kvalitetna' i 'nekvalitetna' populacija. Odjednom se religija vratila na velika vrata i dominira procesom razdvajanja ljudi na 'mi' i 'oni'. Istodobno, religiju propagiraju oni koji žive krajnje sekularno i uživaju u ovozemaljskim, materijalnim blagodetima. Otkud sad to? Razmislimo malo. A znate li zašto nam oni pune glave i srca mržnjom? Da bi nam lakše prodali novi mobitel. I da bi nam ukrali vrijeme tako da ne možemo čitati knjige i iz njih naučiti da ne kupujemo taj mobitel. Stoga knjiga znači individualni otpor generalizacijama, plitkoumnosti i neznanju iz kojeg proizilazi masovni nemoral i brutalni materijalizam“, poručuje Ajan.

Svijet bez knjiga?

Društvene mreže su preuzele primat nad svim klasičnim medijskim formama – televizijom, radijem, novinama. Može li društvo biti „mudro“ da putem tih mreža promovira tradiciju čitanja knjiga ili novina? Ajan je mišljenja da i tamo važi pravilo „ako ih ne možeš pobijediti – onda im se pridruži“. 

„Multimilijarderi koji su vlasnici društvenih mreža ih koriste za svoje ciljeve. Ja svaku dobru knjigu koju pročitam, a i dalje čitam isključivo na papiru, reklamiram na svojoj FB stranici. Pri tome je najvažnije da se naučimo kontrolirati vrijeme koje provodimo na tim mrežama. To su mašine za usisavanje našeg vremena i koncentracije. Kako to u svojoj izvanrednoj knjizi Hollyworld, primjećuje Aida Hozić, sveučilišni profesor na Floridi, mediji se danas pojavljuju kao sredstvo putem kojeg se vrši 'okupacija slobodnog vremena' što je 'najvažniji i najveći business današnjice'“, navodi Ajan.

Za kraj podsjeća i na Raya Bradburya i Farenheit 451, knjigu o svijetu bez knjiga, i kaže kako su predviđanja budućnosti u tom djelu iz 1958. godine zastrašujuće precizna.

„Bradbury je, na primjer, opisao kako mediji ubijaju vrijeme za mišljenje pretvarajući ga u vrijeme za zabavljanje putem nečeg što strašno nalikuje današnjim društvenim mrežama. U Bradburyevoj budućnosti, a našoj sadašnjosti, u svakom stanu se nalazi 'televizor-zid', ljudi pred kamerama otvoreno pokazuju svoje privatne živote, ljudi više ne razgovaraju već jedni drugima govore fraze i stare viceve kojima se uvijek iznova smiju i niko ne može zaspati bez tablete. Ljudi provode život i brak sa strancima tako da 'možeš pogriješiti vrata i leći u krevet sa susjednom nepoznatom osobom, ali ujutro nećeš primijetiti razliku'. Iz Bradburyeve Amerike avioni stalno odlaze negdje i ispuštaju bombe na okolni svijet koji 'nas mrzi, jer smo bogati dok su oni siromašni, jer oni gladuju, a mi smo siti, oni rade, a mi se zabavljamo'. No, najsnažniji dio tog antologijskog romana ipak je Bradburyava vizija društva koje je 'shvatilo da je za sreću potrebno uništiti knjige'. Ne više samo pisci i intelektualci ('opasni tipovi koje ne zanima kako je nešto napravljeno nego zašto') već i sami čitaoci stavljeni su van zakona i progonjeni“.

A onda se Ajan i ja zajedno vraćamo zaključku koji je opozitan projekcijama iz „Farenheit 451“ – da će knjige na papiru/novine još dugo egzistirati uprkos svim izazovima jer: „Nekoga koga voliš ne možeš poljubiti, dodirivati, mirisati preko interneta – ista stvar sa knjigama i novinama“.

___