Film i strip: Eseji o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma.

Nema nikakve sumnje da će, u već odavno plodnome stvaralaštvu Midhata Ajanovića, ovaj teoretski rad Film i strip zauzimati posebno mjesto. Jer ovo je, kao što nam već podnaslov navodi, zbirka eseja o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma. I to kakvih!

Ajanović je u knjizi Film i strip kroz jedanaest završnih varijanti eseja, koji su nastajali u razdoblju od petnaestak godina, precizno apostrofirao ravnopravnost triju navedenih umjetničkih vrsta – ali i ne samo njih, upravo zbog činjenice da je u kulturnome miljeu dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća nemoguće razlučiti granice između raznih umjetnosti, društva i utjecaja. Nemoguće sasvim sigurno zato što prave granice zapravo i ne postoje. Zbog toga je sasvim jasno da se i u pojedinačnim esejima što su početno određeni stripom, filmom, animacijom ili pak književnošću, vrlo brzo uspostavljaju međusobne veze, konotacije se šire na likovne umjetnosti, povijesno i društveno zaleđe itd. Složena mreža stvaralačkih impulsa koju opažamo u ovim esejima navodi na pomisao da je Midhat Ajanović precizno uronio u veći broj segmenata kulturne povijesti posljednjih stotinjak godina, a s obzirom na geografski raspon područja obuhvaćenih u tim stranicama kao da je oblikovao i svojevrsni umjetnički zemljovid, pravu kartu kreativnih dosega izrazite važnosti. Čitatelj se u ovome radu suočava s bogatstvom autorove erudicije što postaje temeljem stvaralačke interpretacije i definiranja kritičkih stavova s kojima se možemo ili ne moramo u potpunosti slagati, ali ih valja uvažiti jer su plod dubokoga promišljanja i nadahnuća.

Upravo zbog toga čini se potrebnim barem površno osvrnuti se na pojedine eseje, potražiti njihove bitne značajke i pristupe. Kratka i precizna elaboracija veza filma, stripa i animacije – svih zasnovanih na predočenom pokretu – naznačena je u uvodu, a nepobitno je da su sve tri duboko ukorijenjene u ljudsku percepciju, kao i kulturno iskustvo. Razvidna je njihova podjednaka važnost i poštovanje prema zasebnostima ili pak sličnostima njihovih jezika.

Kada razmišljamo o povijesti animacije, sasvim je sigurno da se rijetko sjećamo Vikinga Eggelinga. No, njegov životopis i djelovanje vrlo su bitni u razvoju ove umjetničke forme. Ajanović u ovome eseju pomno proučava i Eggelinga i kontekst razdoblja i umjetnosti – dodirujući pritom i glazbu i dadaizam, a percipira i njegove najvažnije suradnike. Nije teško osjetiti da je esej ritmičan, brz, informativan i nadahnut. Revalorizira Eggelingov značaj i smješta ga upravo tamo gdje mu je mjesto – među sjajne pionire animacije. Animacije kao umjetničke vrste koja nastoji pronaći životni i nesputani izričaj – suštinsku kreativnost i stvaralački čin. I umalo puno stoljeće od nastanka Eggleingovoga jedinoga filma, Dijagonalne simfonije, prava je sreća da je to ostvarenje dostupno i na YouTube-u pa ga može vidjeti svatko zainteresiran za taj zanemareni biser. Sam završetak eseja je bremenit značenjem i sjajno odražava Eggelingovu viziju animacije i njegovu esenciju umjetničkoga djela.

Ako je taj esej vrstan istraživački rad o zanemarenome umjetniku, esej o Dashiellu Hammettu i tradiciji tvrdokuhanog trilera u literaturi, stripu i filmu je kulturološko ostvarenje toliko visokih dosega da bismo ga mogli uvrstiti i među najvažnije radove sličnih smjernica. Uranjajući u samu srž Hammettova stvaralaštva, razdoblja, konteksta i žanra, Ajanović precizno razlučuje uspješnost modela koji se pod nadahnućem različitih autora bez poteškoća mogao proširiti i u druga podneblja, film i strip, a opstao je i nakon već dugih desetljeća. Jasna interdisciplinarnost ovoga eseja navodi na širok raspon tumačenja uvjetovanih i društvenim stanjem kao i kulturnim preokupacijama u razdobljima tvrdokuhanoga žanra od nastanka do suvremenih. Širina je njegova iskaza najmanje zadivljujuća. Razmatranja utjecaja tvrdokuhanoga trilera i njegova kronološka, geografska i umjetnička disperzija nepobitno postaju poput kreativnog tkanja raskošne cjeline, a tijek razrade izrazito bogat informacijama i značenjem.

Takav kreativni iskorak Midhata Ajanovića u drugome eseju objavljenom u ovoj knjizi doista je teško pratiti kvalitetom. Međutim, esej o Hugu Prattu i njegovom najvažnijem stripu Corto Maltese je sasvim ravnopravan u elaboraciji raznih aspekata pripovijedanja u stripu, dubokom kontekstu društva, umjetnosti i stvaralaštva. Nadahnuće kojim Ajanović razmatra Prattovo – i ne samo njegovo djelovanje – kao i variranje jezika stripa nepobitno produbljuju znanje o tome izvanrednome strip autoru, zasigurno jednom od najznačajnijih u povijesti devete umjetnosti. Pritom referiranje prema drugim autorima stripa poput Jeana Girauda/Moebiusa ili filmskim djelima te interpretiranje značaja montaže u stripu i filmu, postaju za zainteresiranoga čitatelja ne samo opsežno istraživanje mogućnosti pripovijedanja, već i kognitivno iskustvo u proširivanju vlastite percepcije. Tako sjajan primjer analize Prattova stvaralaštva i pogotovo Corta Maltesea postaje i referentnim i za tumačenja drugih teoretičara stripa.

Subjektivni diskurs autora temeljem je eseja o talijanskome filmašu Federicu Felliniju i predznakom je još jednoga raskošnoga tumačenja stvaralačkih svjetova, društvenih uvjeta u kojima nastaju kao i vezama filma i stripa pa čak i povijesti Italije. Naklonost je Felliniju vidljiva u svakoj rečenici, svakoj tvrdnji i navodu, proširuje se kontekstom prema psihologiji i povijesti, a kronološki pregled djela upotpunjuje se sastavnicama redateljskoga prosedea i analitičko-kritičkim osvrtima. Esej je to koji potvrđuje Federica Fellinija kao jednoga od najvažnijih redatelja uopće, ali pritom uz slojevito predočavanje građe ni u jednom trenutku ne dodiruje bilo kakvo ponavljanje teza drugih autora iako često koordinira s njima. Upravo je doza subjektivnoga diskursa otponac višedimenzionalnosti eseja, upravo zbog činjenice da Ajanović kao da neprestano korespondira i sa samim filmskim velikanom, kao i s društvenim i umjetničkim okružjem tijekom Fellinijeva života i karijere.

U eseju o Luisu Buñuelu, još jednom velikanu sedme umjetnosti, Ajanović raščlanjuje zamalo sva redateljeva proturječja, prije svega religijski rasap koji je u Buñuelu postojao i često je očitovan tijekom čitavoga života, od odrastanja preko raznorodnih djela pa sve do kraja života. Uvažavan i suđen, Buñuel je egzistencijalno kontradiktorna osoba, što je svakako obilježilo i sve njegove filmove. Stvaralački formativno vezan uz modernistički pokret nadrealizam, postao je i njegovom važnom perjanicom u okvirima sedme umjetnosti. Midhat Ajanović, dakako, ne zanemaruje da je nadrealizmu prethodio dadaizam, kao što je i precizno elaborirao Buñuelove bitne utjecaje koji su svakako obilježili njegov autorski prosede. Na taj način oblikovao je gustu mrežu važnih podataka, poveznica, tema i motiva, usto podijelivši karijeru toga važnoga redatelja u nekoliko prijelomnih etapa. Pritom se osvrnuo i na nadrealističke utjecaje u stripu i animaciji pa sveobuhvatnost pristupa daleko nadilazi početnu ideju i razgranava se poput guste i plodne krošnje.

U sljedećem eseju posvećenome hrvatskome strip autoru i animatoru Krešimiru Zimoniću, opažamo slojevitu sliku općega razvoja stripa u razdoblju koje je neprijeporno uvjetovalo i Zimonićev stvaralački rast. Označavajući pritom karakteristike rada tada mladoga autora, Ajanović precizno razmatra i njegov prelazak iz stripa u animaciju, prelazak što je polučio neprestano preklapanje dviju umjetničkih vrsta. Upravo animirani film Album postaje referentnim ostvarenjem veza stripa i animacije, a temeljita razrada njegovih sastavnica, značajki, kao i uloge u Zimonićevom opusu, ali i domaćem animiranom filmu, prijelomni je dio ovoga eseja. Međutim, u sasvim logičnome i iako možda neočekivanome slijedu, Ajanović je precizno označio i poteškoće, kao i uspone medija stripa u posljednjih nekoliko desetljeća te vrlo nadahnuto apostrofirao i njegovo trenutno stanje, ali i otvorio mogućnost daljnjega razvoja usprkos povremenim teškoćama. 

Činjenicu da Midhat Ajanović čitatelje ovoga rada ostavlja bez predaha sasvim sigurno potvrđuje esej o stripu Ken Parker Giancarla Berardija i Ive Milazza. Konzistentnost iskaza u ovome tekstu postavlja se ravnopravnim vrhunskim kulturološkim tumačenjima žanra vesterna te povijesnome presjeku razvoja talijanskoga stripa i klasičnih modela stripa uopće, kao i njihovih preinaka tijekom kasnijih razdoblja. Međutim, Ajanovićeva opsežna analiza samoga Kena Parkera, pripovijedanja, stila, konteksta, jezika stripa, Berardijeve/Milazzove naklonosti filmu, humanosti itd. otponac su tumačenja u kojem taj strip nesumnjivo doseže vrhunski status u žanru, ali i stripu kao vrste umjetnosti. Ironično je da mu tek predstoji šira revalorizacija jer je njegov uspjeh ostao ograničen u uskim talijanskim ili pak nekadašnjim jugoslavenskim okvirima (dakle, i hrvatskim). Začudnost toga podatka teško može sakriti kvalitete Kena Parkera, nesumnjivoga remek-djela, a kada bismo i mogli potaknuti njegovo svjetsko vrednovanje, nije upitno da bismo se mogli poslužiti ovim esejem Midhata Ajanovića.

Esej o švedskome filmskom autoru Royu Anderssonu sastoji se od dva dijela, Ajanovićevih razmišljanja i prosudbi značaja toga filmaša te od prijevoda Anderssonovih osvrta na vlastiti život, utjecaje i stvaralaštvo. Kako je Andersson u nas razmjerno malo poznat, odnosno tek užem krugu filmofila, ovaj je tekst dobrodošao uvod u istraživanje njegova stvaralaštva, kao i osobnih preokupacija i predočavanja svjetonazora i autorskoga rukopisa. Takva struktura eseja preklapa povijesno, teoretsko i praktično promišljanje Anderssonovih filmova, uklapa se u suvremena filmološka razmatranja i koordinira s naslijeđem filmaša koji su uz praktični rad i teoretski propitivali mogućnosti filmskoga jezika. Činjenica koja esej uzdiže na još viši nivo jest Anderssonov izrazito moralan stav prema društvu, povijesti kao i filmu, približava ga statusu autora čije stvaralaštvo izmiče iz uvriježenih filmskih tokova i čistoga populizma i potvrđuje njegovu važnost u europskoj kinematografiji.

Strukturalna je zgusnutost eseja o „ženskoj crti“ u britanskoj animaciji i stripu sasvim primjerena, dapače i nužna. Jer, Midhat Ajanović u njemu isporučuje toliku količinu faktografskih podataka i pravovaljanih teza da bi dostajale i opsežnijem teoretskom radu. Modeliranje je teksta sasvim ravnomjerno, ni u jednom poglavlju ne pati od zagušenosti ili nerazmjera, već su mu sva precizno razrađena i daju uvid u razvoj britanske animacije i stripa, produkcijske uvjete i stvaralačko djelovanje, a razvidno je da apostrofira ravnopravnost spolova i kreativnu emancipaciju raznih autorica. Još jednom je posrijedi sjajan uvod o nedovoljno poznatome području u domaćim podnebljima pa čitateljima ovoga rada izravno otvara mogućnost upoznavanja i istraživanja s tradicijom britanske animacije i stripa, važnih, ali prečesto zapostavljenih sastavnica europske kulture i umjetnosti.

O dokumentarnome u filmu, animaciji i stripu, njihovim vezama i autorskim svjetovima svjedoči nam pretposljednji esej. Kako je riječ o još neobjavljenome tekstu, vidljivo je da jasno elaborira značaj dokumentarnih zapisa u raznim umjetničkim vrstama, naznačuje najvažnije autore i djela, njihove stvaralačke preokupacije i stavove – prije svega, moralno propitivanje svijeta koji ih okružuje i u kojemu stvaraju. Takvi su autori, kao i njihova djela, zapravo svojevrsni perceptori stanja svijesti u suvremenome svijetu, neprestana nesklada i nerazumijevanja, što često dovodi i do oružanih sukoba. Naposljetku, naglašava se važnost strip autora Joea Saccoa i ne samo zbog toga što je svojim djelima zabilježio krvavi rat u Bosni i Hercegovini 1990-ih, već je postao i kroničarem više svjetskih kriznih žarišta. Ajanović potvrđuje važnost dokumentarnoga kao nužne stvaralačke forme u raznim umjetnostima upravo stoga što su neprestano potrebna autorska svjedočanstva o problemima svijeta u kojem živimo.

U završnome poglavlju opažamo tematsku razvedenost, jer je podijeljeno na četiri epizode. Ako prva od njih precizno raščlanjuje stvaralaštvo velikana hrvatskoga stripa Andrije Maurovića, kao i kulturni milje i uspon stripa u monarhističkoj Jugoslaviji 1930-ih, primjećujemo i društvene okvire stripa u socijalističkoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskoga rata. Nepobitna je kompatibilnost druge epizode posvećene animatoru Alexandru Alexeieffu, njegovom životu i stvaralaštvu uz širok umjetnički, društveni pa čak i geografski kontekst. Razvoj računalne animacije te važnost Johna Lassetera u njenom usponu opažamo u trećoj epizodi. Ajanović potvrđuje Lasseterov visoki stvaralački doseg, apostrofira prijelomna djela. Propitivanje digitalnoga razvoja i moralne krize srž je posljednje epizode i svršetaka same knjige, a izrazito profinjen stav o moralnim nedostatcima suvremenoga društva potkrepljuje se i odrazima što ih nalazimo u čitavom nizu autora i djela znanstveno-fantastičnoga žanra pa se taj segment razmatra i kao nepobitan autorski komentar.

U ovome doista kratkom pregledu sadržaja i značajki teoretskoga rada Film i strip Midhata Ajanovića uočavamo potpunu stvaralačku zrelost autora. Nije, dakako, posrijedi djelo koje se čita na dah, već se čini da se svaki pojedinačni esej treba pažljivo elaborirati u recepciji. Ravnomjernost je kvalitete eseja zavidna, a širina pristupa znatna. Zadivljujuća je, ali ni u jednome trenutku i nametljiva, količina znanja kojom raspolaže autor, znanja koje se interpretira u visokim vrijednostima i snažnome stvaralačkom stavu. Nemoguće bi bilo razvrstati eseje po važnosti, jer u sukusu knjige stvaraju ravnopravne djeliće zamalo potpune slike veza i raznovrsnosti stripa, filma i animacije. Svaki će čitatelj prema vlastitome svjetonazoru, afinitetima i kulturnome iskustvu možda odabrati pojedine eseje kao najdraže, ali ne sumnjam da će svi biti rado i pomno čitani.

Film i strip: Eseji o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma Midhata Ajanovića važan je rad za kulturološko razmatranje umjetničkih strujanja dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća, a neću nimalo pogriješiti ustvrdim li da bilo koji budući rad na ovu temu neće biti potpun ne bude li se značajno referirao na Ajanovićev.

Uz odobrenje autora, objavljujemo i Uvod knjige Film i strip.