Ogromna naprava, desetak kilograma težine, nalik na poveću radio stanicu, slala je fotografije putem telefonskog priključka.

Sjećajući se fotožurnalizma iz perioda kraja prošlog vijeka danas mi se čini kao da je riječ o vremenskoj razlici od više od stotinu godina a ne da se sve to dešavalo tek ”jučer”. Crno-bijeli filmovi, mračna komora, razvijač i fixir su za novu generaciju termini sa Wikipedije. Fotografija je tehnički izum te od razvoja nauke i tehnike zavise i njene mogućnosti. Postavljanje fotografija na društvene mreže danas se odvija u frakciji sekunde dok je direktno slanje fotografija sa mjesta događanja prije 30-tak godina bio mukotrpan, neizvjestan i predug proces.

Moj kolega iz Oslobođenja, fotoreporter Fehim Demir, često je bio na događajima po BiH i morao je slati fotografije direktno sa događaja u redakciju u Sarajevu uz pomoć telefoto uređaja. Za mlađe kolege: telefoto uređaj je ogromana naprava, desetak kilograma težine, nalik na poveću radio stanicu. U samom uređaju bio je smješten valjak na kojem bi se vrtila fotografija i uz pomoć telefonskog signala prebacivala na prijemnik u zgradi Oslobođenja. U to vrijeme je to bio veoma moderan uređaj mada je kvalitet fotografije bio poput slike na crno-bijelom televizoru ako se antena pogrešno postavi.

Ono što je do jučer bilo nezamislivo, danas je to sasvim uobičajeno. Koje je to čudo tehnike 80-tih godina prošlog vijeka bilo, ilustruje događaj kada je Fehim sa recepcije hotela u Gornjem Vakufu slao fotografije uz pomoć telefoto uređaja, i svi su se gosti hotela okupili oko njega da vide kako je to moguće slati fotografije telefonskom linijom. Negdje krajem 1991. Fehim umalo nije izgubio glavu zbog telefota na barikadi u Popovom Polju. Naime, kada je grupa naoružanih mještana pregledavala njegovo vozilo i kada su ugledali crnu napravu, odmah su ga proglasili špijunom jer su ogroman uređaj u prtljažniku auta jednostavno proglasili radio stanicom. Nisu mu vjerovali da se fotografija može slati preko telefonske mreže.

 foto: ilustracija / pixabay

Analogna, za razliku od digitalne fotografije ima dosta svojih ograničenja, pogotovo za fotožurnalizam. Fotografišući svake subote rock koncerte u Domu Mladih morao sam cijelu vječnost čekati da se potrefe sva upaljena svjetla ionako opskurnog light showa da na filmu od 400 ASA dobijem tehnički uspješnu fotografiju. Fotografije su redovito objavljivane u Našim Danima. To su bile omladinske novine koje su objavljivale tekstove i fotografije čija tematika nije bila baš dobrodošla u zvaničnoj štampi. 

Tako sam, jednom prilikom, za temu ‘studentski život’ kolegu i svog prijatelja Senada Avdića ubacio u veš mašinu ispred straćara koje i dan danas stoje na Marijin Dvoru da ilustrujem standard studentskog života.

Kasnije su Dani postali još progresivniji pa sam od drugog Senada, Pećanina, dobio odriješene ruke da pravim naslovne strane koje bi aktualizirale stvarnost u tadašnjoj domovini početkom 90-tih godina, prije rata. To su bile u stvari fotografije koje su predskazale našu skoru budućnost: naslovna strana djevojka iza bodljikave žice, zatim naslovna strana djevojke ratnika sa pravom, automatskom puškom i metcima, naslovna strana djevojke u oficirskoj uniformi a oko nje sve gori... i to sve objavljeno godinu dana prije rata.

foto: Mladen Pikulić za naslovnicu Magazina Dani

Komunist je bio list namijenjen članovima saveza komunista BiH kojih je bilo kao sveukupno članova svih stranaka u današnjoj Bosni. Zahvaljujući članstvu tiraž i čitanost novina unaprijed su bili zagarantovani, sa najkonzervativnijim pristupom novinarstvu i fotografiji. To je bio hard core ondašnje štampe i politike. Ali 80-te godine bile su godine velikih promjena u društvu i za glavnog urednika je došao Zija Dizdarević koji je na izložbi udruženja ULUPUBiH-a u Collegiumu Artisticumu, vidio moje nagrađene fotografije ženskog akta, “umjetničke fotografije” kako to vole reći u Sarajevu za sve fotografije koje nisu dokumentarne. On je bio prvi urednik u bh. štampi koji je na naslovnoj strani objavio akt fotografiju, u ovom slučaju moju, i to u listu Komunist što je apsurdno samo po sebi. To je sigurno u ono vrijeme bilo revolucionarno za bosansku štampu.  

Oslobođenje je uvijek bilo konzervativno i “na liniji” kako god da neko tumači u ona vremena. Konzervativnost se nije ogledala samo kroz politički stav nego i kroz fotografski objektiv.

Foto redakcija je bila opremljena sa najsavremenijim fotoaparatima i objektivima koji su postojali u to doba. Ono što su imali fotoreporteri New York Timesa ili Guardiana to smo imali i mi u Oslobođenju. Ali realizacija fotografije u novini je bila skroz drugačija. Tako sam jednom prilikom iz znatiželje koristio 18 milimetara širokokutni objektiv koji je dao totalno drugačiju vizuelnu perspektivu nego recimo normalni 50 mm objektiv. Karakteristika širokokutnog objektiva je da vizeulno promijeni stvarnost. Očito to se upravo mom uredniku baš nije dopalo da ja mijenjam stvarnost, i za sva vremena mi je zabranio da koristim taj objektiv koji iskrivljuje realnost.            foto: Mladen Pikulić za naslovnicu Magazina Dani

Početkom 80-tih godina, Oslobođenje je imalo serijal intervjua sa vodećim bh. privrednicima (Šipad, Energoinvest...) i ja sam pravio portret fotografije za vrijeme intervjua. Nakon nekoliko intervjua vidio sam da fotografije koje sam ja snimio nisu bile iste onima koje su objavljene u novini. Dio mojih fotografija, naravno za mene puno kvalitetnije i uspješnije, završio je u kanti za smeće a ostatak fotografija je preživilo metamorfozu kroz oštricu makaza tehničkog urednika. Za mlađe čitaoce dodatno objašnjenje da se prije ere kompjutera, fotografije u našoj štampi nisu prilagođavale prostoru u novini, nego su tehnički urednici jednostavno makazama prilagođavali format fotografije na prostor u novini određen za nju. Dešavalo se često da se cijeli kontekst fotografske priče odreže i ostavi samo ono što je za urednika rubrike bilo bitno. Žalosno je bilo sutradan otvoriti novine i ugledati frankeštajnski produkt tehničkog urednika i tvoje ime kao autora fotografije... Kada su fotografije, što pogrešno izabrane a što unakažene od tehničkog urednika, objavljene u novini, pun bijesa otišao sam glavnom uredniku da se žalim na takav pristup fotografiji. Od njegovog zamjenika dobio sam odgovor: Pa, ne možeš tako fotografisati druga M, on je ipak član CK. Ubrzo sam shvatio da je novinarstvo ogromna mašinerija, sa bezbroj urednika rubrika koji mimo bilo čije volje, pa čak i partijske, a kamo li profesionalne, kroje neku svoju politiku. 

Sjećam se kako sam sticajem prilika i profesionalne obaveze trebao zamijeniti bolesnog kolegu i snimiti neku važnu konferenciju CK SK BIH. To je bilo prvi i posljednji put da sam fotografisao takav skup. Konferenciju, koja je trajala nekoliko sati, snimio sam samo sa nekoliko snimaka i to iz dva različita ugla, jer se u biti tokom tih šest sati dosadnog talasanja ništa i nije bitno fotografski desilo. Sa bukvalno dvije fotografije otišao sam kod urednika unutrašnje političke rubrike. Kada je čovjek vidio samo dvije fotografije sa najznačajnijeg skupa komunista u BiH umalo se nije onesvijestio. U očajanju je uzeo ogromnu lupu, i u stilu policajca isljednika, pregledao naosob svakog učesnika sjednice, ne bi li otkrio nekog politički nepodobnog na fotografiji. Kada, srećom po mene, nije ugledao nijednog nepodobnog da se objavi u novinama, obratio se meni i sa olakšanjem rekao: Dobre su ti fotografije.

Fotografisanje političara je bio dosadan i krajnje neinventivan process jer ”drugove” nisi smio fotografisati u nekoj drugoj situaciji i okruženju osim onom kabinetskom na već desetljećima uobičajeni uštogljeni način. Vremena su se sredinom 80-tih promijenila pa je novinar Džavid Husić kopirajući engleske tabloide pokrenuo novinu sarajevski AS, za ona vremena totalno drugi pristup novinarstvu i pogledu na stvarnost. Do tada je bilo nezamislivo da se jedan državni političar fotografiše izvan kabineta, sjednice CK ili neke svečarske radničke prigode. Promjene u društvu značile su i promjene u novinarstu i fotožurnalizmu. Tako je fotoreporter Nino Pikulić fotografisao Branka Mikulića u svakodnevnoj odjeći, kao običnog građanina, dok kupuje povrće na pijaci Markale. Zahvaljujući njemu, drugovi su postali obični smrtnici i u štampi.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.