Najvažnije je da je Cvetković živ, ali u svim dodašnjim verzijama brojne su nelogičnosti.

foto: medijacentar beograd

Tog četvrtka, 14. juna, u ranojutarnjim časovima, dvije su teme dominirale u srpskoj javnosti. Prva je bila vijest da je voda u Beogradu (kasnije i u drugim mjestima) otrovna za piće, koja će se ubrzo ispostaviti lažnom. Druga tema, aktuelna nekoliko dana unazad, bili su protesti zbog visoke cijene goriva, od kojih je slabašna opozicija pokušavala ubrati poneki poen, dok je vlast vješto spinovala i predstavljala blokade ulica kao još jedan udar direkno na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

A onda se pojavila informacija da je nestao novinar Stefan Cvetković.

U zemlji u kojoj nikada nisu riješena ubistva Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića, u kojoj je život Brankice Stanković godinama ugrožen i u kojoj se ono malo novinara koji posao rade profesionalno svakodnevno bore da se iščupaju iz blata uvreda, pritisaka i ponižavanja, takve stvari se moraju shvatiti ozbiljno. Čak i kada nije riječ o dobro poznatom medijskom licu i kada nema mnogo pouzdanih informacija.

U tom trenutku znali smo tek da je novinar nestao, da su prethodne večeri u Beloj Crkvi pronađeni automobil koji je vozio i njegov sat, te da je policija počela potragu. Agencija Beta i novinarska udruženja pokušala su da stupe u kontakt s Cvetkovićem, ali bezuspješno. Mnoge redakcije poslale su ekipe na teren, ali nisu uspijevale mnogo toga da saznaju, ni tog dana ni idućeg jutra.

Neizvjesnost je trajala sve do nešto poslije 15 časova idućeg dana, kada je Aleksandar Vučić na konferenciji za medije objavio da je Cvetković pronađen, živ i nepovređen. Bile su to sjajne vijesti.

Ono što će se događati u idućih nekoliko dana sasvim sigurno spada među najkontroverznije događaje u Srbiji u proteklih nekoliko godina, iako je konkurencija u toj kategoriji velika. Na momente se činilo da gledamo vrhunski osmišljenu epizodu političkog trilera House of Cards, da bi već nekoliko trenutaka kasnije sve izgledalo kao loše režirana niskobudžetna krimi serija, sa lošim glumcima, ali koja je ipak privukla pažnju publike.

Lažne vijesti

Stefan Cvetković je slobodni novinar iz Bele Crkve, malog mjesta na sjeveroistoku Srbije, blizu granice s Rumunijom. Nije bio previše poznat u javnosti, osim po tome da je u nekoliko navrata prijavljivao da mu prijete. Povremeno je održavao konferencije za medije na kojima je predstavljao rezultate svog rada, a nedavno je ispričao da su ga više sati zadržali na administrativnom prelazu između Kosova i Srbije, navodeći da je istraživao likvidaciju srpskog političara sa Kosova Olivera Ivanovića. Na jednoj od konferencija pokazao je fotografiju osobe koja je navodno bila umiješana u ubistvo Ivanovića. Sada se ispostavilo da je ta fotografija preuzeta s interneta i da se na njoj nalazi bloger-ugostitelj iz Vankuvera.

U tekstu objavljenom nedugo nakon što je Cvetković pronađen, BIRN je objavio kako ih je nekoliko sati prije nestanka Cvetković kontaktirao, govoreći da ima nešto važno da im kaže. Dogovoren je susret u Beogradu, do kog zbog nestanka nije ni došlo. Taj tekst na izvjestan način diskredituje Cvetkovića i prikazuje ga nedovoljno pouzdanim – novinar BIRN-a piše da mu se ovaj povremeno javljao govoreći da ima „nešto“, ali „često se ispostavljalo da je to ’nešto’ zapravo ’ništa’“.

Pošto su slične informacije dolazile i od drugih kolega koje su ga poznavale – još dok nije bio pronađen – bilo je evidentno da je riječ o, u najmanju ruku, neobičnoj osobi. Međutim, sve to bilo je prilično nevažno u poređenju s tim da je čovjek, novinar, ma kakav da je, nestao. Bilo je važno proširiti tu informaciju i izvještavati o tome, bez širenja panike, netačnih konstrukcija i teorija zavjere.

Ipak, između ostalih, proširila se informacija da su uz Cvetkovićev automobil pronađeni krv i neka kutija, što je policija kasnije demantovala. Takođe, neki od medija, poput Blica i Danasa, u prvi plan su stavili da je nestao novinar koji je istraživao ubistvo Olivera Ivanovića, što će se uskoro pretvoriti u svojevrsnu histeriju opoziciono nastrojenih naloga na društvenim mrežama, prije svega na Tviteru: da je baš to razlog što se Cvetkoviću izgubio svaki trag. Javnost u Srbiji već mjesecima je uznemirena Ivanovićevim ubistvom koje, čini se, nije ni blizu razrješenja, ali Cvetkovićev nestanak i taj slučaj, u tom trenutku, nisu imali jasnu povezanost.

Kada govorimo o tom prvom danu, zanimljiv je odnos tabloida koji su obično službeni glasnici vladajuće stranke i koji jedva čekaju smrt, nestanke, misterije i afere, da ih danima razvlače po naslovnicama i krše sve moguće profesionalne standarde. Međutim, ovoga puta Informer, Alo i Srpski telegraf Cvetkovićev nestanak uopšte ne spominju na naslovnim stranama od petka, 15. juna. Ignorisanje će se kasnije pretvoriti u uobičajeno prenemaganje i kukanje nad teškom sudbinom Srbije, oličene u jednoj osobi – Aleksandru Vučiću, protiv koga se po ko zna koji put vodi specijalni rat, a nestanak Stefana Cvetkovića je samo dio te opšte zavjere.

Upravo Vučić je i obavijestio javnost da je Cvetković pronađen, a sa terena su došle apsurdne informacije da su i njegovi roditelji za to saznali gledajući konferenciju za medije.

Vučić je u više navrata rekao da službe ne vjeruju u Cvetkovićevu verziju događaja, ali je provjeravaju. Dodao je da će se Cvetković dugo zadržati u policiji „jer ima mnogo toga da objasni“, da nije bilo tragova borbe, da nije bilo krvi i da je „mnogo toga namešetno“. Nije propustio priliku da veći dio konferencije pretvori u obračun sa političkim protivnicima, vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, insinuirajući da ishod nestanka nije onakav kakav su neki potajno priželjkivali. Požalio se i da je nestanak novinara upropastio događaj za koga se spremao 45 dana: „Nažalost, uništili su nam juče veličanstven dan s otvaranjem fabrike Kromberg Šubert, posetu divnoj porodici Krstić. Još jednom im se izvinjavam što sam bio namršten pred predivnom devojčicom Dunjom i pred njenim roditeljima koji su dobili posao u fabrici.“

Vučić je takođe izjavio: „Zajedno smo radili. Mi smo noćas do kasno radili svi, čitali sve papire, pregledali sve papire, gledali šta je to što imamo. Svako od nas se trudio da uoči neku nelogičnost i da vidimo gde možemo da tražimo.“ Ostalo je nejasno, po ko zna koji put, po kom osnovu je Vučić učestvovao u stvarima koje uopšte ne spadaju u opis njegovog posla, poput aktivne uloge u istragama.

Još jedna stvar sa te pres konferencije je veoma važna – predsjednik Srbije je najavio neku vrstu obračuna s lažnim vijestima, što samo po sebi ne bi bilo sporno, kad ne bi postojala sasvim opravdana sumnja da bi to moglo biti zloupotrijebljeno, pošto lažne vijesti u praksi često dolaze upravo od vladajućih stuktura i njima naklonjenih medija. Slično je govorio i Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije, navodeći da se slučaj Cvetković ne može posmatrati kao izolovan i da se lažne vijesti šire kako bi vlast bila destabilizovana. Zato se ne treba iznenaditi ako sljedeće istraživanje CINS-a ili Insajdera bude nazvano lažnim i stavljeno u kontekst s informacijama o „otrovanoj vodi“ ili o „otetom novinaru“.

Nestao, pa ga pronašli, pa ga nije bilo, pa dobio krivičnu prijavu

Cvetković je, dakle, pronađen, ali je javnosti odmah ubačen ozbiljan crv sumnje u tačnost njegovih tvrdnji. Broj sumnji kasnije će se samo povećavati. Na primjer, razgovor u policiji u petak je, navodno, trajao nekoliko sati, ali Cvetković se nije oglašavao sve do nedjelje kada je objavio da je stigao kući.

Tužilac u ovom slučaju ispričao je da je Cvetković u petak dao izjavu u svojstvu građanina, da nije osumnjičen, ali nije bio upoznat da je ovaj dodatno zadržan. S druge strane, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović izjavio je u nedjelju da je u Cvetkovićevim izjavama bilo nelogičnosti, da su pronađeni samo njegovi DNK uzorci, da snimci video nadzora ne potvrđuju da je bio praćen, te da je i poligraf pokazao da dijelovi njegovog iskaza nisu tačni, poput tvrdnje da u slučaju nije učestvovao niko iz njegovog okruženja. Sasvim logično je pitanje – kako ministar zna, a tužilac ne zna gdje je Cvetković?

Povodom već ustaljene prakse srpskih političara da se miješaju u istrage i iznose detalje o njima, pa i u ovom slučaju, oglasio se Povjerenik za samostalnost tužilaca Goran Ilić, koji je rekao da je veoma čudno da „javnost ne obaveštava javni tužilac, već funkcioneri koji po logici stvari i zakonu ne bi trebalo da imaju puna saznanja o radnjama preduzetim u predistražnom postupku (...) Stiče se utisak da nadležni javni tužilac ima veoma skromna saznanja o postupku kojim rukovodi.“

Iako je najprije rekao da će sačekati neko vrijeme prije nego se obrati javnosti, Cvetković je već u ponedeljak 18. juna zakazao konferenciju za medije za naredni dan. Nedugo zatim, BIRN je objavio da je Policijska uprava Pančevo podnijela krivičnu prijavu protiv njega, zbog sumnje da je lažno prijavio otmicu. Istog dana, policija mu je dodijelila stalno obezbjeđenje.

Konferencija za medije je održana u beogradskom Medija centru i bila je veoma posjećena, ali nije razjasnila mnogo toga. Naprotiv.

Cvetković se ponašao neuvjervljivo, na momente histerično, iznosio je niz nevažnih informacija i tražio međunarodnu istragu. Sa sobom je donio i kapuljaču koja mu je, navodno, bila na glavi tokom otmice, koju nije predao policiji, već je rekao da je planira predati stranim ambasadama. Hvalio je vlast i institucije i objasnio da se od petka do nedjelje nalazio na Vojno-medicinskoj akademiji, gdje su ga pregledavali ljekari.

Sve njegove izjave nisu se poklapale sa navodima tužilaštava iz Vršca i Pančeva, koja tvrde da je u noći navodne otmice Cvetković komunicirao s majkom, što je on negirao. Nisu se slagale ni sve njegove izjave sa konferencije za medije, iz intervjua datog BIRN-u i iz iskaza policiji. Neki od detalja koje je iznio takođe su bili neobični, poput toga da tokom navodnog zatočeništva nije ni pokušao da sazna šta mu se dešava ili da su ga otmičari pitali gdje želi da ga ostave kada su ga vraćali u Belu Crkvu.

Tog dana se dogodio još jedan kuriozitet – tužioci iz Vršca i Pančeva obratili su se javnosti saopštenjem, potpisani imenom i prezimenom, u kome potvrđuju da vode istragu protiv Cvetkovića. Tužilaštva u Srbiji se gotovo nikada ne obraćaju javnosti na taj način.

Postavlja se pitanje - da li smo svi pali na lažnu vijest? I ako jesmo – na čiju? Moguće da jesmo, ali u ovom trenutku nema dovoljno informacija za takav zaključak. Brojna pitanja, poput motiva za (isceniranu?) otmicu, su još bez odgovora i nijedna od iznesenih verzija događaja se ne može prihvatiti zdravo za gotovo. Koliko god postoji mogućnost da je Cvetković zaista bio kidnapovan, toliko je realno i da je sve osmislio sam, ali i da je u tome učestvovao neko iz vlasti. Jer ono što jeste prilično izvjesno je da su slučajevi Cvetković i Babchenko (ruski novinar u Ukrajini koji je nedavno u saradnji sa tajnom službom lažirao svoje ubistvo), sa svim nejasnoćama i nelogičnostima, ozbiljno uzdrmali povjerenje u istinu i novinarstvo, te na neki način unaprijed narušili kredibilitet budućim sličnim slučajevima i diskreditovali novinare koji bi mogli da imaju stvarne probleme sa bezbjednošću. Za nadati se da takvih slučajeva neće biti i da ovu tezu neće biti moguće provjeriti u praksi.