Razgovor sa dvije novinarke i aktivistice iz Iraka.

foto: Arman Fazlić

Mnogi mediji u Iraku su u vlasništvu političara, a vlasti pokušavaju da ograniče slobodu izražavanja i slobodu okupljanja, kažu dvije novinarke i aktivistice iz te zemlje. Novinarkama u toj zemlji je posebno teško obavljati svoj posao zbog diskriminacije koja je ugrađena i u Ustav, ali i zbog načina na koji društvo doživljava ženu.

Sardasht Abdulrahman Majeed, novinarka i istraživačica čiji je posao vezan za grad Sulaymaniyah koji se nalazi u Iračkom Kurdistanu, i Dhikra Sarsam, inžinjerka, slikarica, aktivistica za ljudska prava i prava žena te zagovaračica slobode izražavanja, govorile su o svojim iskustvima, o teškoćama, prijetnjama i opasnostima s kojima se suočavaju u intervjuu za Media.ba.

U Sarajevu su krajem juna boravile sa još devet kolega i kolegica iz Sirije i Iraka na radionici „Tranzicijska pravda i izvještavanje“, koju je organizovalo Udruženje BH novinari uz podršku danske organizacije International Media Support (IMS). Bila je to prilika da od učesnica saznamo više o stanju slobode medija, pravima novinarki, slobodi pristupa informacijama i poštivanju ljudskih prava u toj regiji. Za Media.ba su govorile i o medijskom izvještavanju o oružanom sukobu u Iraku.

Sardasht Abdulrahman Majeed je tokom novinarske karijere pisala za nekoliko štampanih izdanja, uključujući novine Howlati i sedmičnik Awena, a bila je i direktorica u Centru za razvoj demokratije i ljudska prava i nacionalna program koordinatorica agencije UN Women za regiju Iračkog Kurdistana.

Dhikra Sarsam je trenutno zamjenica direktora u lokalnoj nevladinoj organizaciji Tower of Babel For Media Development sa sjedištem u Baghdadu. Ranije je bila direktorica TV produkcije u okviru Almada grupacije gdje je radila na intervjuima i dokumentarnim filmovima posvećenim pionirima umjetnosti. Ranije je radila za USAID ali je taj posao napustila nakon što je njena kolegica američkog porijekla, Fern Holland, kidnapovana i ubijena, a izvršitelji nikad nisu pronađeni.

Kako biste opisale slobodu izražavanja sada u poređenju sa periodom prije pada režima? Šta se promijenilo?

Sardasht Abdulrahman Majeed: Od 2003. godine osnovano je mnogo medijskih kuća, uključujući televizije, radio stanice i novine, ali većina je bila i trenutno je u vlasništvu političkih partija. Od 2003. do 2006. godine sam volontirala sa svojim kolegama za novine Hawlati (Građanin) sa sjedištem u gradu Sulaymaniyah u Iračkom Kurdistanu, koje su u to vrijeme bile najaktivniji i „najhrabriji” medij. Nismo imali svu potrebnu opremu i tehnologiju za snimanje audio i video materijala, stoga nismo uspjeli sačuvati mnogo dokumentacije našeg rada. Imali smo samo jedan snimač u cijeloj redakciji. Pristup informacijama u tom periodu zavisio je najviše od samih novinara, od načina traženja informacija. Morali smo se boriti za informacije kroz alternativne metode. I danas je veoma teško doći do zvaničnih informacija kroz upite javnim institucijama. Uglavnom niste u moćnosti doći do onoga što vas zanima, naročito ako su u pitanju informacije političkog karaktera. Morate imati i koristiti vaše lične veze sa ljudima i to je osnovni način pronalaženja informacija. U periodu poslije 2003. godine, kroz lokalnu nevladinu organizaciju Democracy and Human Rights Development Centre i u okviru projekta Legal Protection Centre for Journalists, kreirali smo prijedlog Zakona o slobodi pristupa informacijama koji je usvojen 2014., ali samo za Irački Kurdistan. Nažalost, i dalje postoje problemi u praktičnoj primjeni tog zakona jer niti mnogi novinari kao ni uposleni u institucijama ne znaju za njega. Takav zakon ne postoji za ostatak Iraka i novinari zagovaraju njegovo usvajanje od 2016. godine.

Dhikra Sarsam: Prije 2003. godine nismo ni imali termin slobode izražavanja u upotrebi i bili smo izolirani. Satelitske antene nisu bile dozvoljene a pristup internetu je bio veoma ograničen. Postojalo je samo nekoliko ureda koje je vodila vlada u kojima smo mogli pristupiti internetu, ali uz nadzor. Nisam se znala služiti internetom i računarom do 2003. Nakon pada režima, sloboda izražavanja je uvrštena u novi Ustav kroz Član 38. Ipak, Vlada pokušava postaviti određena ograničenja. Na primjer, predložili su zakon o slobodi okupljanja u trenutku kada su počele demonstracije protiv korupcije 2011. godine. Prijedlog zakona je predviđao da demonstranti trebaju podnijeti zahtjev za okupljanjem dvije sedmice ranije, te priložiti broj i imena sudionika demonstracija. Mi smo se suprotstavili tome, a zakon je imao podršku parlamentaraca koji su pripadali političkoj grupi premijera. Uspjeli smo zaustaviti tri pokušaja usvajanja ovog zakona, zadnji put prošle godine. Još jedna neobična situacija na medijskoj sceni je aktuelni konflikt između dvije medijske kompanije unutar zemlje, zbog različitih političkih opredjeljenja njihovih vlasnika, koji su političari. Član parlamenta je vlasnik medijske kuće. Mnoge druge medijske kuće su u vlasništvu političkih partija. Nezavisni mediji kao što su manje radio stanice ponekad ne mogu priuštiti da plate licencu, dok mediji koji su u vlasništvu partija i političara i dalje nesmetano rade.

Šta se promijenilo u pogledu rada iračkih novinara od početka oružanog sukoba 2014. godine i problema sa Islamskom državom?

Sardasht Abdulrahman Majeed: Islamska država Irak i Sirija (ISIS) je zarobila mnoge žene i djevojčice Jezidi porijekla, većinu su silovali, a muškarce i dječake su poubijali. Ovaj problem je još uvijek aktuelan; mnoge djevojčice i žene i dalje su zarobljene od strane ISIS-a. Neke od njih su zatrudnile a mnoge su izvršile samoubistvo. Nikada nismo saznali koliko je žena kidnapovano niti koliko ih je poginulo. Postoje određeni podaci UNHCR-a i vlade Iraka, ali tačan broj je nepoznat. Od 2014. godine mnogi novinari su takođe stradali jer nisu znali kako se zaštititi u ratnim okolnostima. Pojedini novinari su ISIS-u olakšali da ih lociraju jer su objavljivali žive snimke putem interneta o osjetljivim informacijama. Pristup informacijama ne postoji u takvim okolnostima. Ni sama vlada nije mnogo znala o problemu na samom početku.

Kako biste opisale trenutačnu dostupnost informacija u Iraku, da li je pristup informacijama jednak za novinare i novinarke?

Sardasht Abdulrahman Majeed: Pristup informacijama političke prirode je težak za novinare i novinarke. Ponekada to zavisi od uposlenika u javnom sektoru od kojih tražite informaciju. Zavisi i od samog novinara i njegovog odnosa sa osobama od kojih traži informaciju.

Dhikra Sarsam: U Iraku generalno nedostaje transparentnosti. Novinari nemaju pristup informacijama koje se tiču, na primjer, javne potrošnje i to je veliki problem. Pojedine političke partije troše milione dolara na medijske kampanje i niko ne zna odakle nabavljaju novac. Zbog toga zagovaramo usvajanje ovog zakona. Ali čak i kada bi se usvojio takav zakon, pitanje je da li bi vlada i političari dozvolili novinarima da saznaju šta se događa unutar institucija. Pristup informacijama za iračke novinare zavisi od njihovih ličnih odnosa i umijeća potrebnih da se dođe do informacije. Pored toga, postoji manjak povjerenja u novinare od strane vlade i vojske jer ponekad ni sami novinari nisu profesionalni. Napišu članak na svoj način, biraju dijelove izjava za prilog i ignorišu neke druge. Zbog toga pojedine institucije pokušavaju izbjegavati medije.

Kako gledate na status žena općenito, ali i na status novinarki u Iraku? Da li ste vi ili vaše kolegice doživjele situaciju zastrašivanja, diskriminacije ili ograničavanja slobode govora?

Dhikra Sarsam: Diskriminacija žena postoji općenito, čak je ugrađena u zakone Iraka. Pokušavamo raditi na promjeni zakona, tamo gdje postoji diskriminacija. Istovremeno postoje određena ograničenja religijskog karaktera. Kada predlažete novi zakon onda on mora biti usklađen za Šerijatom koji je ugrađen u Ustav. Diskriminacija žena jeste vezana za Šerijat i religiju.

Kada novinarke pišu kritički na društvenim mrežama, bivaju napadnute više nego muškarci. To se redovno dešava na društvenim mrežama. Neke od mojih kolegica koje su željele raditi kao novinarke, naročito u lokalnim medijskim kućama, rekle su mi da su se susrele sa uznemiravanjem i da su poslodavci pokušali da ih iskoriste obzirom da su bile u stanju potrebe za zaposlenjem. Nekada se novinarke moraju povinovati vlasniku-poslodavcu, to su incidenti sa kojima se žene redovno susreću u ovom poslu. Pored toga, biti novinarka koja izvještava o ratu nije jednostavno jer je stalno okružena vojnicima. Svi novinari koji izvještavaju o ratu moraju biti uz armiju više dana i to nije jednostavno za ženu. Ipak, postoje i one koje izvještavaju o ratu. Poznavala sam jednu koja je smrtno stradala prošle godine prilikom izvještavanja iz Mosula. Bila je jedna od naših kolegica koja je pisala i o našim aktivnostima.

Sardasht Abdulrahman Majeed: Imala sam problem na početku svoje karijere, kada sam radila za novine Hawlati na svom prvom članku. Ženska organizacija koja je djelovala u okviru političke partije PUK podnijela je tužbu za klevetu protiv mene jer sam pisala o tome kako se odnose prema ženama koje imaju probleme u svojim zajednicama, kao što je problem nasilja u porodici. Ova partija je davala savjete kroz astrološka tumačenja u programu svog radija, umjesto da su žrtve servisirali stručnim terapijama psihologa ili socijalnih radnika. Kada sam dobila tužbu niko nije stao na moju stranu, čak ni redakcijsko osoblje novine koja je objavila moj članak, niti bilo koja druga organizacija. Niko nije išao sa mnom na sud. Budući da sam imala dobre odnose sa pojedinim međunarodnim novinarima koji su izvještavali iz moje regije, pitala sam ih da pođu sa mnom na sud da imam barem neki vid podrške. Bila sam studentica i nisam si mogla priuštiti advokata. Napravila sam kampanju za sebe kako bih dobila podršku organizacija za zaštitu ljudskih prava i međunarodnih novinara na sudu. Kao žena osjetila sam se diskriminisanom od strane moje medijske kuće jer se kasnije ista situacija desila muškom kolegi, i on je dobio punu podršku redakcijskog kolegija! U konačnici sam oslobođena jer je sve što sam pisala bilo istina. Nadalje, krađa autorskog rada je bila česta pojava kada sam radila kao novinarka, i uglavnom se dešavalo ženama u poslu. Još jedan problem je taj da ženama u redakcijama nije dopušteno da izvještavaju o političkim temama ili susretima. Žene uglavnom pišu o nasilju u porodici, kulturi i slično. Ovaj problem je i dalje aktuelan.

Pored toga, u Centru za pravnu zaštitu novinara primijetili smo da kada novinarke apliciraju za pravnu podršku, uglavnom žele ostati anonimne jer bi inače to bilo problematično za ženu. Odlazak u policijsku stanicu ili na sud za neke žene predstavlja ličnu i porodičnu sramotu, uglavnom zbog dominantih obrazaca kulture.

Još je važno pomenuti da je strah novinarki u oružanom sukobu dvostruko veći u odnosu na strah novinara upravo zbog rodne komponente. Meni se više puta desilo da objavim nepotpisan članak u novini jer sam pisala o temi koja je osjetljiva, bilo me strah napisati svoje ime.

Šta je najvažnije o čemu novinarka u Iraku mora da vodi računa kako bi se zaštitila u obavljanju profesionalnih zadataka?

Sardasht Abdulrahman Majeed: Novinarke moraju biti veoma oprezne. Ako pišu kritički orijentisane članke o jednoj od partija ili o privrednicima, onda rizikuju da njen identitet namontiraju u „film za odrasle“ i da ga objave na internetu pod imenom novinarke. Centar za pravnu zaštitu novinara registrovao je mnogo takvih slučajeva. Novinarke su ponekad u strahu ako trebaju raditi zadatak na terenu bez pratnje muških kolega. Nažalost, novinari u Iraku općenito nisu iskusni za rad i zaštitu u ratnim okolnostima. Žene su više u strahu jer mogu biti žrtve silovanja. Novinarke nije strah samo neprijatelja nego i muškaraca u okruženju. Za njih postoji strah od smrti, ali najveći strah je strah od silovanja.

Koliko je uobičajeno imati ženu u politici u Iraku?

Dhikra Sarsam: U 2014. godini smo započeli kampanju sa ciljem uspostave kvote u Ustavu za participaciju žena u politici. U to vrijeme osnovana je Iračka ženska mreža kojoj su se pridružile mnoge organizacije. Kroz kampanju smo skupljali potpise za uspostavljanje zakonske kvote i dobili smo podršku mnogih lokalnih i međunarodnih organizacija. Peticiju smo predali komitetu koji je formiran sa ciljem kreiranja novog Ustava. Naš cilj je bio da dobijemo kvotu od 40 posto u parlamentu, a u konačnici smo dobili 25 posto. Ova kvota se odnosila samo za državnu i lokalne zakonodavne institucije, dok kvota za izvršne organe i institucije ne postoji. U Iraku ne možete pronaći ženu načelnicu ili ministricu. Ipak, i dalje pokušavamo dobiti kvote i za izvršnu vlast. U vrijeme kada smo zagovarali uspostavu kvote za parlament, pojedine ženske organizacije, uglavnom iz religijskih političkih partija, pokušale su se usprotiviti. One su sada u parlamentu i osnažene su.

Da li je vaše pisanje nekada rezultiralo reakcijom donosilaca odluka, odnosno da li je vaš novinarski rad doprinio pozitivnoj promjeni u društvu?

Sardasht Abdulrahman Majeed: Bio je to na primjer izvještaj koji sam pisala o ženi koju je silovao i ubio predstavik vlasti. Pisala sam o tome kako nije umrla nego je ubijena. Novine Hawlati su objavile ove informacije i one su doprinijele zatvaranju počinioca. Poslije mog izvještaja, većina organizacija je postala svjesna problema nasilja nad ženama. Pored toga, u saradnji sa drugim nevladinim organizacijama, mogla sam uticati na organe da uhapse počinitelje ili doprinijeti usvajanju amandmana na zakon o ubistvu iz časti. Još jedan primjer gdje je moja priča doprinijela pozitivnoj promjeni je objava članka o samoubistvima žena. Tada su Ministarstvo za ljudska prava i Ministarstvo za religiju formirali komitet sa ciljem borbe protiv tog problema.

Kako biste opisali način na koji svjetski mediji i agencije izvještavaju o konfliktu u Iraku i kakvi su ti izvještaji u poređenju sa izvještajima lokalnih medija?

Dhikra Sarsam: U poređenju sa lokalnim medijima, cijenim da su izvještaji svjetskih medija mnogo bolji. Lokalnim medijima nedostaje profesionalnosti u izvještavanju. Na primjer, kada sam dan za danom pratila oslobađanje Mosula, irački novinari su izvještavali o svim aktivnostima vojske sa terena. Ali ako sam željela vidjeti šta se dešava sa ljudima, porodicama i civilima onda sam pratila izvještaje BBC-a. Ipak, mislim da i u izvještajima svjetskih medija nedostaju mnoge stvari. Možda zato što imaju ograničen pristup kriznim područjima, a tu su svakako i ograničenja vlasti. Ne može svaki novinar doprijeti do svake oblasti. Mislim da su izvještaji o ljudskim patnjama veoma ograničeni. Svaka kuća ima svoju priču, raseljeni, nestali članovi porodica i slično. Lokalni novinari moraju biti ti koji će pokrivati ove teme o kojima se malo govori. Međutim, čak i kada pišu o sličnim temama, izvještaji nisu profesionalni i ne mogu donijeti promjenu.

Sardasht Abdulrahman Majeed: Izvještaji su uglavnom neprecizni. Manjinske grupe su u izvještajima diskriminisane, kao što su manjine kurdskih Jezida u Iraku. Njihovi glasovi nisu dovoljno jaki u tim izvještajima. Neke manjinske grupe se i ne spominju u tim izvještajima.

___
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.