Kao freelancer radim zadnjih pet godina. Plaćaju mi za priče ali sam biram šta ću raditi i koliko ću vremena posvetiti kojoj priči. Nudili su mi i stalni ugovor ali mislim da je bolje ovako. S tim da je moj slučaj malo specifičan. Nije to stopostotni freelance jer nemam problem sa manjkom posla. Ranije je bilo i drugih koji su radili na ovaj način, ali mislim da sam trenutno samo ja. Osim istraživanja koje objavljujem na privatnoj televiziji Rustavi, imam i medijsku organizaciju Journalistic Data Processing Center, u kojoj pokušavamo velike količine podataka učiniti dostupnim i razumljivim za druge novinare. Sarađujem sa OCCRP-om na pričama ali radimo zajedno i treninge. Osim toga, vodim nekoliko web sajtova.

 

 

Prvi je Kavshirebi što u prevodu znači „veze“. Na njemu objavljujemo informacije o javnim ličnostima i njihovim vezama sa biznisom, slučajevima nepotizma i slično. Nisu to samo političari nego javne ličnosti, čak i muzičari i slični profili. Prikazujemo različite veze, društvene i poslovne. Čak i informacije o tome ko su im prijatelji. S tim da su to potvrđene informacije - mi ih pitamo i provjeravamo s njima podatke i uvijek ih povezujemo linkovima. Drugi sajt je Deputati - ovo je praktično ćerka sajt od prvog, s tim da se odnosi na članove parlamenta. Na njemu se nalaze mali članci, objašnjenja, poput blogova, o tome kako smo pronašli priču. Tu su i intervjui s njima. Znači, nije riječ o data novinarstvu nego je bitno da ljudi koji to čitaju bolje razumiju. Tu ne stavljamo sve informacije o njima jer postoje druge baze podataka npr. o njihovoj imovini i onome što prijavljuju. Možete utipkati mercedes i vidjeti koji sve funkcioneri posjeduju mercedes. To su vladini podaci. Oni moraju osvježavati te podatke na godišnjem nivou. Mi smo koncentrisani da postavimo informacije koje nisu vidljive nigdje drugdje. Tako da nije riječ o kvanitetu informacija nego o informacijama koje su nove, koje se ne mogu pronaći drugdje. Treći sajt je Investigate, edukativni websajt za novinare na kome postoje savjeti kako pronaći podatke i druge slične korisne stvari.

 

 

Kao dio sedmične tv analitičke emisije objavljujem istraživačke priče u trajanju od 5 do 10 minuta, kao što su istraživanje budžetskih troškova u institucijama, razlozi zbog kojih ne funkcioniše sistem u obdaništima, slučajevi ubistava važnih ličnosti itd. A na sajtovima trenutno istražujem tendere i veze između onih koji ih raspisuju i onih koji dobijaju poslove, npr. u izgradnji autoputeva. Trenutno takođe pokušavam bolje razumjeti i istraživati budžete opština i lokalnih zajednica. 

 

 

Osnovne stvari nije teško dobiti jer imamo mnogo baza podataka koje su svima dostupne, kao što su podaci o vlasništvu zemljišta ili kompanija. Možete pretraživati podatke o velikom broju važnih osoba. U javnosti postoje i diskusije da li bi ti podaci trebali biti toliko otvoreni. Drugo su informacije koje nisu osnovne, koje nisu u javnim bazama podataka, koje se nalaze u vladnim uredima. I ponekad ih je teško dobiti. Npr. detaljni podaci o zločinima. Teško je provjeravati valjanost podataka koje vlasti iznose jer ne žele davati sve informacije, tako da imamo brojeve i statistike ali nemamo detalje o njima, kao npr. kada se i gdje tačno dogodio neki zločin. Pripremamo trenutno jednu bazu podataka sa tim informacijama. Uz malo sreće dobićemo detaljne podatke i mapirati ih.

 

 

Zakon je sličan kao i drugdje ali nije dovoljno jasan u nekim dijelovima. Npr. kaže da se prikupljene informacije moraju dostaviti odmah. Ali ne identikuju šta znači „odmah“ i to je malo nezgodno, mislim da mora biti jasnije. Situacija se poboljšala nakon promjene vlasti, ali institucije kao što su policija i uredi tužilaca znaju ne dostaviti podatke sedmicama ili mjesecima, pa se novinari moraju boriti da dođu do podataka.

 

 

Bolje je nego prije ali mislim da je još prilično nedovoljno. Kroz moje iskustvo, obično je potrebno poslati puno zahtjeva da bi se došlo do zvaničnih informacija. Pozitivno je što sada to kod većine institucija možemo činiti elektronski, ne moramo štampati zahtjeve i slati ih poštom, što dosta olakšava posao.

 

 

Kad je riječ o slobodi izražavanja i generalno u novinarstvu situacija se popravila otkako se promijenila vlast prije dvije godine. Međutim, postoji jedan problem - novinari imaju više slobode ali ne znaju dobro kako da je koriste. Poštivanje profesionalnih standarda je i dalje nedovoljno. Mi držimo treninge ali mnogi novinari i dalje ne znaju pronaći npr. podatke o kompanijama iako su oni dostupni. Čak i poslije prisustva na treniznima, ne koriste to kasnije u praksi.

 

 

Popravilo se zadnjih tri do pet godina. Prije dvije godine jedna od najvažnijih novinarskih škola nije imala nijedan program vezano za istraživačko novinarstvo, koji bi studente učio o prikupljanju činjenica, korištenju javnih podataka i slično. Sada se mogu vidjeti znaci napretka. Kad god biste razgovarli sa dekanom ili šefom odsjeka za novinarstvo i pitali zašto ne postoje treninzi te vrste, odgovor je bio da na medijskom tržištu ne postoji potreba za takvim vještinama. Prije pet godina zbog cenzure niste mogli vidjeti istraživačko novinarstvo na tv stanicama. Čak i danas, samo jedna ili dvije organizacije prave dobro istraživačko novinarstvo, npr. Studio Monitori. Ali nema istraživačkog novinarstva na javnim emiterima. Priče Studio Monitoria ni danas ne prihvataju na javnom emiteru. 

 

 

I tu se stanje promijenilo političkim promjenama. Ranije nije bilo ni upitno da li postoji cenzura. Sada je drugačije. Postoje tv stanice koje podržavaju opoziciju, a i one koje su više provladine, ali čak ni u tim slučajevima to više nije toliko izraženo. Možda ima malo cenzure i autocenzure, ali stanje se generalno popravilo.