Mnogi javni mediji duguju plate i doprinose svojim radnicima koji su prisiljeni na prijetnje i štrajkove, od javnog servisa do lokalnih medija.

foto: bljesak.info

Javni mediji u Bosni i Hercegovini sve češće grcaju u finansijskim problemima što se najviše vidi kroz dugovanja za poreze i doprinose, ali i nerijetka kašnjenja u isplati plata. U BiH zajedno sa javnim RTV sistemom funkcioniše oko 80 javnih medija. Teško je dati procjenu da li su u lošijoj poziciji lokalni mediji koji zavise od opštinskih i gradskih budžeta ili, pak, javni entitetski i državni emiter čiji je osnovni izvor prihoda RTV taksa.

Tri glavna javna emitera su sa jedne strane u povlaštenijem položaju zbog obaveze prikupljanja RTV takse, ali neuređen način na koji se to radi, politička prepucavanja i uticaji, pretjerano zapošljavanje, a ponegdje i rasipničko ponašanje, doveli su i emitere u težak položaj.

Januar ove godine obilježio je protest upozorenja u zgradi RTV doma u Sarajevu kada su članovi sindikata Radio televizije Bosne i Hercegovine tražili da država konačno usvoji rješenje kojim bi se obezbijedila stabilno finansiranje BHRT-a, a radnicima bolje uslovi za rad.

Predsjednik Samostalnog sindikata radnika u BHRT-u, Damir Smital, kaže kako posljednji dostupni podaci govore da je BHRT dužan oko sedam miliona maraka za neuplaćene poreze i doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje.

“Radnicima zadnje što je isplaćeno je neto plata za maj ove godine. Nisu uplaćeni krediti od te plate, radnici ne mogu ovjeriti knjižicu i sada je već situacija, malo čak i više od katastrofalne. Trenutno i nema naznaka kada bismo mogli očekivati neki novac a pogotovo uplatu kredita. Očekujemo od menadžmenta i Upravnog odbora neke pregovore o kojima su govorili i ranije, Vidjećemo hoće li se u narednim danima išta desiti. Mi smatramo da BHRT treba jedno ozbiljno restrukturiranje, novu sistematizaciju i novu organizaciju. Prevashodno se mora riješiti problem finansiranja kako bi se to moglo otpočeti raditi”, rekao je Smital, posebno kritikujući Paralement BiH koji do sada nije uradio ništa po pitanju finansiranja BHRT-a.

“Parlamentarci ne rade svoj posao za koji su plaćeni. Mi smo tražili posebne sjednice u oba doma u vezi sa ovom temom izmjene zakona. Ponudili smo i naše viđenje izmjena zakona koji bi regulisao naplatu RTV takse, odnosno stabilno finansiranje BHRT-a, i to još uvijek nije došlo na dnevni red”.

Kašnjenje plata i neovjerene knjižice

Milionska dugovanja su vidljiva i na Radio Televiziji Republike Srpske. U Poreskoj upravi RS su nam, odgovarajući na naš upit, saopštili da je dug RTRS-a za poreze i doprinose do 1. juna ove godine dostigao 5,8 miliona maraka. U javnost su iz te medijske kuće dopirale i informacije da zaposleni ne mogu ovjeriti zdravstvene knjižice, te da su smanjeni i honorari.

Iz Sindikalne organizacije RTRS-a smo samo dobili kratku informaciju da se knjižice trenutno mogu ovjeriti i da nema kašnjenja u isplati plata. Ni od sindikata, a ni od Uprave RTRS-a nismo uspjeli saznati da li se trenutno uplaćuju doprinosi, da li je izmireno išta od dospjelih dugovanja, niti zbog čega se ta medijska kuća našla u milionskim gubicima. I u ovom slučaju se pokazalo da je jako teško dobiti bilo kakvu informaciju o poslovanju RTRS-a.

Predsjednik Sindikata medija i grafičke djelatnosti RS Nikola Šobat mišljenja je da je ipak posebno teška situacija u javnim medijima u lokalnim sredinama. Bukvalno opstanak tih medija zavisi od grantova koje opštine ili gradovi izdvajaju za njihov rad.

“Najkritičniji su lokalni, mali mediji. To su vam radio stanice ili neke male lokalne televizije, a u nekim mjestima imate i neke lokalne novine koje finansira opština u kojoj djeluju. Sve je to na ivici što se tiče funkcionisanja, ali, barem ovi što su članovi našeg sinikata plate za sada uplaćuju prilično redovno. Negdje to kasni mjesec ili dva ali se isplaćuje. Problem je tu što neke opštine možda imaju i više obaveza nego što mogu isfinansirati i opštinski trezori su malo drugačiji od ovih kantonalnih ili entitetskih. Ponegdje i od politike zavisi obim finansiranja. Kada neka stranka dođe na vlast, ona imenuje svog predstavnika za direktora lokalnog medija“, kaže Šobat.

Neisplaćene plate i težak položaj lokalnih medija

Radnici RTV Bihać u aprilu ove godine su započeli dvomjesečni štrajk upozorenja pred generalni štrajk boreći se za svoje plate i doprinose. U junu je sindikat postigao dogovor sa menadžementom prema kojem se poslodavac obavezao na redovnu mjesečnu isplatu ličnih dohodaka i toplih obroka, te isplatu barem jednog od pet zaostalih ličnih dohodaka do dana 31.12.2017. godine. Predviđeno je takođe da se u roku od 30 dana izradi plan sanacije ostalih potraživanja radnika. U potpisanom sporazumu je navedeno da će kršenje bilo koje od navedenih stavki sporazuma značiti automatsko odmrzavanje štrajka upozorenja i pripreme za generalni štrajk.

Predsjednik Sindikalna podružnice JP "RTV BIHAĆ", Mirsad Zulić, smatra da je veliki problem za tu medijsku kuću predstavlja to što gradske vlasti Bihaća ne uplaćuju obećana sredstva za funkcionisanje RTV Bihać.

“Zaposleni su u 2017. godinu već ušli sa četiri neisplaćene plate. Ove godine smo tražili da se iz gradskog budžeta za potrebe RTV Bihać planira 420 hiljada maraka. I to su smanjili za 20 posto, a pri tome nisu isplatili ni sve planirano u prošloj godini. To što se uskraćuju finansije, moglo bi se protumačiti i kao vid političkog pritiska na slobodu medija, mada ja lično nisam primijetio postojanje pritiska”, navodi Zulić. Zulić je mišljenja da je način finansiranja lokalnih medija pogrešno postavljen, zbog čega mnogi mali javni mediji dolaze u tešku situaciju.

“Na primjer u Hrvatskoj, Radio Osijek, Radio Karlovac, Radio Rijeka, oni svi pripadaju Hrvatskoj radio televiziji. HRT naplaćuje pretplatu i dio sredstava ide i lokalnim medijima. Ne znam da li se to tako danas i u Evropi primjenjuje, ali to je jedan uređen sistem. A kod nas je problem jer su lokalni mediji ostali na lokalnom nivou. Razlozi su očigledni. To je politička odluka bila, onda oni koji pobijede na izborima, imenuju direktora, nadzorni odbor, imenuju skupštinu, direktor imenuje onda i urednika… A kada je u pitanju sufinansiranje ili finasiranje medija, mi spadamo u ‘grant’ u poluprofitne, profitne organizacije, kako su oni to nakaradno definisali. Uglavnom njima tamo piše sufinansiranje, a naše knjigovodstvo to knjiži kao plate. I oni se sa tim ‘sufinansiranjem’ ograđuju onda kako njima odgovara, tako da se mi nalazimo u nekakvom sivom području, sklonom manipulacijama”, kaže Zulić.

RTV u stečaju

Radio televizija Istočno Sarajevo trenutno je u stečaju. Samo dug za doprinose iznosi skoro million i četristo hiljada maraka. Aleksandar Kostović je bio direktor RTV IS u od 2011. do 2013. godine. Iz njegovog iskustva kaže da je veliki problem i u samim lokalnim zajednicama koje pomalo megalomaski pristupe u formiranju medija koji kasnije ne mogu da isfinansiraju. Takav je, kaže, slučaj bio i sa RTV IS.

“Svi ti lokalni mediji su zamišljeni tako kako jesu i uvijek bude viška ljudi u njima. Nije bilo kvalitetne projekcije o tome koliko treba ljudi, kakav program treba da se proizvede i koliko to košta. Jedan dio bi i iz marketinga trebao da se pokrije. To je takvo područje da ti ne možeš to marketingom pokriti. I sam Radio Istočno Sarajevo je već imao dubiozu prije nego što je osnovana i televizija. A televizija je osnovana na način ‘hoćemol’ je pravit, hoćemo, kol’ko para, tol’ko’, nije bilo plana nikakvog. Mi smo iz budžeta Istočnog Sarajeva dobijali 300 hiljada maraka za rad RTV IS, i stvarno je to bilo redovno, ali nije bilo ni izbliza dovoljno za rad radija i televizije”, priča Kostović.

Cijena za finansijsku stabilnost

No i u crnim pričama valja istaći i jedan pozitivni primjer. Radio televizija Tuzlanskog kantona je prije tek nešto više od godinu dana bila u jako teškoj situaciji sa više od 2,5 miliona maraka raznih dugovanja. Dvije godine radnicima nisu bili uplaćivani ni doprinosi. Danas se plate i doprinosi uplaćuju redovno, a dug je umanjen za više od million maraka. Sami radnici hvale direktora Almira Mulabećirovića koji je u potpunom dogovoru sa njima, uz domaćinsko poslovanje uspio popraviti situaciju u RTV TK.

“Kada sam ja došao na poziciju direktora prije nešto više od godinu dana, dobio sam dobru podršku od Vlade TK. Mojim dolaskom i grant za RTV je nešto povećan i on bi u 2017. godini trebao da iznosi milion i 800 hiljada maraka. I bila je jedna teška situacija koja je bila kao i u ostalim medijima do tog momenta. Gomilali su se dugovi. Ja sam došao iz same firme. Tu sam već dvadeset godina, tačno sam poznavao probleme i tačno znao šta treba uraditi. Čak sam bio i u sindikatu, jedno vrijeme i na čelu sindikata. Nekako smo se reorganizovali, dobili smo i pomoć iz budžeta koja nije bila beznačajna. Sa druge strane, svi zajedno smo krenuli da ‘spasavamo’ kuću. Imao sam podršku svih radnika i mi smo rijedak slučaj u javnom sektoru gdje smo imali i smanjenje plata. To je bio prvi potez da bismo mogli opstati uopšte, da bismo mogli ispuniti te doprinose i plaćati dugove. Bukvalno smo od mjeseca do mjeseca računali koliku platu možemo da isplatimo. Sada su se plate vratile opet na normalni nivo. Situacija nije sjajna, ali smo na dobrom putu da otplatimo dugove i izađemo na zelenu granu”, navodi Mulabećirović.

On smatra da generalno problem u funkcionisanju javnih medija predstavlja upravo nedomaćinski odnos. “Ono što je dovelo RTV TK do tog stanja je bilo možda u jednom momentu prekomjerno zapošljavanje. Nije se vodilo računa o tome. Jednostavno su se dovodili ljudi, pod različitim pritiscima političkim i svakakvim. Nekako su ljudi uspijevali da uđu i da se zaposle na neodređeno vrijeme, i onda vi ne možete sa tim budžetom podnijeti taj broj ljudi”.

S obzirom na podršku vlasti Tuzlanskog kantona i poznajući način funkcionisanja medija u BiH, pitali smo kolika je cijena finansijske stabilnosti RTV TK odnosno koliki je politički uticaj kantonalne vlasti na taj medij.

„Teško je to odgovoriti, znate vi kako stoje stvari sa javnim medijima. Moram reći da uvijek postoji određen dio koji je normalan, ma koliko to možda zvuči da nije normalno, ali ništa više nego što je to bilo prije. Ni više ni manje», kaže Mulabegović.

„Mi nismo vrsta kuće u kojoj ćete vidjeti neko, da tako kažem, pristrasno, napadačko novinarstvo, kao što često vidite u našim medijima i javnim, moram reći, gdje se napadaju institucije, pojedinci, mi se apsolutno takvim stvarima ne bavimo. To možete i provjeriti ovdje gdje se RTV TK gleda. Znači mi se više bavimo informativnim, bez puno komentara, bez puno dodatnih nekih informacija, bez puno nekakvih spominjanja i spinova itd. Mi kao medij čiji je kanton osnivač, mi najviše pratimo rad svih kantonalnih organa od inspekcije do vlade i skupštine. To je dominantno u našem programu, ali takve stvari su svakako nama i propisane dozvolom od RAK-a da mi 40 posto našeg programa moramo imati informativu“.

Navedeni javni mediji samo su neki od primjera onih koji se suočavaju sa finansijskim teškoćama, iako je njihovo finansiranje osigurano iz javnih budžeta osnivača, bilo da je to opština ili kanton.

Istina je i da na medije, između ostalog i javne, u BiH godišnje budu potrošene desetine miliona maraka iz budžeta direktno ili za oglašavanje. Javni mediji sa druge strane isto tako i nisu toliko transparentni u trošenju javnog novca o čemu svjedoči i činjenica da mali broj njih uopšte objavi bilo kakve izvještaje u poslovanju.

Kada se u obzir uzmu i sve teža finansijska situacija u državi a pogotovo u lokalnim zajednicama, te konstantna težnja da se mediji politički kontrolišu ili da preko medija traje borba za političke interese, onda se dobije jedan začarani krug u kome najveću cijenu plaćaju javni mediji, zapravo sloboda njihovog rada i pravo na dostojnu platu i uplaćene doprinose.