Ukoliko neki medij propituje rad političara direktno je napao i „ruku koja ga hrani“ zbog sprege političkih uticaja kroz oglašavanje.

foto: pixabay

Pitanje slobodnog rada medija u Bosni i Hercegovini u odnosu na političke i druge društvene strukture moći složeno je pitanje. Prije svega jer je rad većine, posebice javnih, a time i privatnih medija direktno, zapravo klauzalno, povezan sa političkim kretanjima u bh. vlasti. Stranke na vlasti u BiH direktno kontrolišu rad javnih kompanija – kroz imenovanja rukovodilaca – a budući da većina bh. medija opstaje i radi upravo zahvaljujući reklamama i saradnji sa marketinškim sektorima javnih kompanija (kao finansijski najmoćnijim), njihova opstojnost veoma često ovisi prije svega o milosti javnih kompanija. Zapravo, ovisi o činjenici da li se njihov rad u tom trenutku, budući da se javne kompanije ponašaju kao da su produžena ruka stranačkih struktura, poklapa sa onim što su interesi vlasnika državnih kompanija (čitaj: stranaka na vlasti).

Takav odnos bh. medija posebice sa javnim kompanijama, ili kompanijama koje su u direktnom ili indirektnom privatnom vlasništvu političkih struktura moći, u mnogome sužava prostor djelovanja i neometanog, transparentnog i na činjenicama zasnovanog novinarskog rada. Ukoliko medij nema neki neovisan izvor finansiranja, i ukoliko on direktno ovisi od marketinških kampanja javnih kompanija sasvim je lako zaključiti da se tim putem može uspostaviti gotovo direktna kontrola rada medija, a posebno u onim segmentima koji se tiču kritičkog propitivanja rada aktuelnih vlasti i njihovih aktivnosti u različitim društvenim sektorima.

Svaki medij koji uđe u prostor kritičkog odnosa spram onih koji su aktuelni vlasnici državnih kompanija dolazi u nezavidnu situaciju u kojoj mu prijeti prestanak saradnje sa najvećim državnim kompanijama - čime biva ugrožena opstojnost medija. Što će reći, da su u toj političko-marketinškoj sprezi, preciznije u kolopletu direktne stranačke kontrole javnih kompanija, mediji dovedeni često u pat poziciju: između gašenja i neprestanih kompromisa sa političkim strukturama. Što sasvim sigurno vodi, iz straha od izostanka marketinške saradnje sa velikim kompanijama, u različite oblike autocenzure koja postaje modus operandi većine bh. medija.

Nedavno se u medijima pojavila priča o analizi stanja u BH Telecomu koju je navodno sačinio neko iz Ureda Premijera FBiH. U tom dokumentu, čija je autentičnost osporavana, direktno se reflektira šema aktuelne vlasti – javne kompanije - mediji. Iako je premijer Fadil Novalić negirao autentičnost dokumenta, a pojedini mediji je potvrdili, sadržaj oslikava odnos vlasti prema medijima koji se može samo naslutiti i prihvatiti kao uvjerljiva pretpostavka. U spornom dokumentu u dijelu koji se tiče navodnih zloupotreba trošenja sredstava u marketinške svrhe stoji da se na to troši oko 11 miliona maraka i to najviše na kampanje „protiv Vlade FBiH, Vlade Kantona Sarajevo, Predsjednika BiH, kroz koproduciranje i sponzorstva političkih emisija, koje nanose štetu ugledu vlasnika BH Telecoma, aktivnostima na provedbi Reformske agende što poprima dimenzije diplomatskog skandala“.

Ovaj sažetak se u nastavku ovog nezvaničnog dokumenta dopunjuje konkretnim primjerima iz javnosti u kojima se, navodno, očituje kako oni mediji koje potpomaže marketinški sektor BH Telecoma koriste dobijena sredstva kako bi vodili negativnu kampanju protiv vlasnika BH Telecoma, tačnije Vlade FBiH, a još preciznije onih koji Vladom FBiH upravljaju. Pa se zaključuje da kroz „marketing i sponzorstva kompanije kreiraju željeni imidž, ne samo kompanije nego i vlasnika“ i da „finansiranje političkih emisija, koje kreiraju negativan imidž ne samo vlasnika, nego različitih drugih nivoa aktuelne vlasti, ni na koji način ne doprinosi poslovanju BH Telecoma, niti stvaranju pozitivnog imidža“ te da ova javna kompanija mora izmijeniti svoje aktivnosti i „hitno i bez odlaganja uspostaviti kontrolu nad ovom oblasti poslovanja i temeljito preispiti sve ugovore u oblasti marketinga“.

Ako bismo sporni dokument označili kao potpunu izmišljotinu, nesumnjivo je ipak da se u njegovim osnovnim linijama itekako vidi ono što je suština javnog marketinškog finansiranja medija. I da ovaj nezvanični dokument nikada nije objavljen, svaki pristojan poznavalac stanja u BiH medijima bi mogao zaključiti da se putem javnih kompanija u velikoj mjeri kontroliše medijski sadržaj i njegova kritičnost.

U tom odnosu vlada logika veoma jasna: ukoliko kompanija kojom mi upravljamo finansira medije koji će nas kritikovati, čemu onda da kompanija daje sredstva za takvu vrstu novinarskog rada. Time se jedna javna kompanija, kompanija čiji su vlasnici i građani BiH, u potpunosti izjednačava sa političkom partijom. Dakle, ukoliko neko propituje rad bilo koga iz političkih struktura, on je direktno napao i „ruku koja ga hrani“, tačnije kompaniju od čijih marketinških kampanja ima koristi.

Takav okvir u mnogim svojim segmentima ograničava slobodu rada novinarskih profesionalaca, što se direktno održava na vjerodostojnost i kvalitet medijskog sadržaja. Međutim, u takvim okolnostima, a budući da se insistira na navodnom transparentnom odnosu spram novca koji se daje medijima, uopšte se ne postavlja pitanje sredstava i načina na koji se ta sredstva daju medijima koji ruku političkih struktura na vlasti miju. Tu se, kako se čini, nema šta propitivati, jer to je obrazac „ispravnog“ trošenja sredstava iz javnih kompanija.

No, bez obzira na tvrdnje da su ovakve analize i preporuke nezvanične ili falsifikat, istraživanja Centra za razvoj medija i analize, CRMA, pokazuje da je stvarnost ipak prilično neumoljiva.

Prema podacima koje je CRMA kroz online magazin Žurnal uspjela prikupiti za 2013. i 2014. godinu, iz javnih institucija na svim nivoima vlasti se na račune medija prebaci oko 30 miliona maraka godišnje. Najveći dio tih sredstava su subvencije za javne medije. Prema riječima koordinatorice CRMA-e, Mirne Stanković-Luković, Žurnal sada proširuje ovo prvobitno istraživanje tako da uključi i barem dio javnih kompanija. Ona ističe da je do tih podataka jako teško doći.

„Podaci iz revizorskih izvještaja govore da je samo osam javnih kompanija iz Federacije BiH na reklame u 2015. godini potrošilo više od 12 miliona maraka. Tako je, na primjer, BH Telecom na usluge medija potrošio oko 9,5 miliona maraka, a u Službenom glasniku BiH su objavljeni ugovori ukupne vrijednosti oko 95 hiljada maraka. Na website-u BH Telecoma posljednja obavijest o provođenju postupka nabavke je objavljena 18. marta 2015. Tu je i primjer Javnog preduzeća Autoceste Federacije BiH koje iz godine u godinu angažuje jednu marketinšku agenciju i sklapa ugovore sa medijima, iako revizori upozoravaju da ne mogu potvrditi opravdanost reklamiranja ovog preduzeća s obzirom da je neprofitno. Osim toga, Transparency International je upozoravao da je 2014. godine SDP bio jedina politička stranka koja je snimala svoje predizborne spotove na nedovršenoj dionici autoputa, a o čemu je Žurnal pisao. Dodatni problem kod istraživanja ove teme predstavlja činjenica da pojedini organi vlasti usluge medija vode kao 'telekomunikacijske usluge' ili 'ostale usluge', a pretplate na medije često kao 'kupovina, robe'“, kaže ona.

Osim sklapanja ugovora o reklamiranju i oglašavanju u medijima, dodaje Stanković-Luković, dešava se i da pojedini mediji dobijaju donacije iz viška ostvarenih prihoda javnih kompanija.

„Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se utjecaj političkih partija na rad državnih kompanija odražava na sklapanje ugovora sa marketinškim agencijama i medijima, ali činjenica da su ugovori sa medijima tako teško dostupni otvara prostor sumnji, posebno što se ovi ugovori najčešće dodjeljuju direktnim sporazumima i pregovaračkim postupcima bez prethodnog obavještenja“, zaključuje ona.

Prema mišljenju predsjednika Udruženja BH novinari, Marka Divkovića, vladajućim strankama, bez obzira na mandate, državne korpororacije nisu uvijek nužne za kontrolu medija.

„Dio medija se sam, više-manje otvoreno, stavlja u funkciju dnevne politike. Naslanjanje na velike državne korporacije, tu dođe kao neka vrsta zavjese. Rad ogrome većine medija u BiH se svodi na onu prastaru – gledaj od čega živiš. Za kontrolu medija, pa i onih koje zovemo javnim, nerijetko i državnim, velike državne korporacije su često otvoreno ili skriveno sredstvo disciplinovanja. Međutim, često se tu državne korporacije direktno i ne pojavljuju, već druge, sa kojima imaju tzv. čvrste poslovne veze, te se preko njih prikrivaju finansijske transakcije“, ističe Divković.

On dodaje da „oskudan ekonomski kolač, uz neku vrstu medijske invazije, pri čemu su se strane TV kompanije stavile u funkciju javnih servisa, i uz sveprisutno 'pinkovanje', ne daje čvrste argumente za zaključak da u BiH postoje slobodni mediji“.

„Prečesto se u javnosti uz privatno vlasništvo stavlja naznaka - slobodni, nezavisni. To je čista iluzija, finansijski politički podgrijavana na razne načine. Pri tome se zaboravlja klasični neprofesionalizam, neskrivena stranačka pristrasnost i lične političke i svake druge ambicije vlasnika, nerijetko urednika u istoj osobi. Lično mislim da su mediji u BiH, ili ucijenjeni, kakav je slučaj sa javnim emiterima (BHRT, FTV, ili potpuno pod kontrolom, RTRS) ili klasični korporativni servisi, kakvih imamo desetak, kojima medijska sloboda kao područje najšireg slobodnog rada uopšte i nije težnja, niti se za nju bore“, kaže Divković.

Sloboda medija, kako za Media.ba ističe politolog Tarik Haverić, ima dva aspekta. „Prvi je pravo građana i svih drugih nedržavnih subjekata da osnivaju medijske kuće i glasila; to pravo u BiH postoji. Drugi aspekt je sloboda govora tj. publiciranja bez cenzure; država ne može utjecati na sadržaj prije objavljivanja, iako može krivično goniti odgovorna lica ako je neki medijski sadržaj povrijedio javne zakone. Državni mediji (samo elektronski, jer država više nema štampanih glasila u vlasništvu ili suvlasništvu) poseban su slučaj; kontrola vladajućih stranaka nad državnim radijom i televizijom nije aberacija već dio sistema. Predstavnička tijela, u kojima po logici stvari sjede stranke, biraju članove upravnih odbora, koji onda odlučuju o izboru direktora odgovarajućih servisa itd“, kaže Haverić, „Politički sistem napravljen je na načelu 'etničke ravnopravnosti', što se shvata tako da svaka stranka može da postavi svoga čovjeka na mjesto predviđeno za 'narod' koji ta stranka navodno predstavlja. Na taj način, stranačka kontrola nad državnim elektronskim medijima je legalizirana. Stranke ostvaruju kontrolu i nad privatnim medijima, koji u pravilu teško opstaju na rascjepkanom tržištu, tako što im povremeno doznačuju sredstva iz budžeta koje kontroliraju, u zamjenu za lojalnost“.

Sudeći prema onome što je slika medija u BiH moglo bi se zaključiti da je stvarnost novinarskog profesionalizma ovdje jako sužena. Ono što ostaje kao mogućnost jesu neovisni prostori web portala, blogova i drugih alternativnih vidova iznošenja javnog mišljenja. Teško je vjerovati da će se stanje promijeniti u skorijoj budućnosti, stoga se kao imperativ svakog dosljednog novinara profesionalca nameće potraga za prostorom u kojem se može egzistirati sa nužnom i neophodnom kritičkom distancom. Jedino tako, čini se, novinarski rad ima smisla.