Novinari koji su radili na istraživanjima u oblastima finansiranja medija i javnih nabavki podijelili su svoja iskustva rada na pričama. 

foto/video: Jasmin Hrnjica

Institucije BiH finansiraju medije kroz grantove i kroz ugovore o oglašavanju ili zakupu medijskog prostora. Vrlo često su mnoge institucije u tom procesu netransparentne, a kroz sistem javnih nabavki jako je teško sveobuhvatno pratiti sve ugovore koji se sklapaju između institucija i medija budući da se veliki broj ugovora ne objavljuje na portalu javnih nabavki. Veoma često takve ugovore kao ni finansijske izvještaje medija, pogotovo javnih, nećete nači ni na njihovim web stranicama. Dodatno, uprava medija i novinari koji u njima rade ne žele otvoreno govoriti o finansiranju medija. Sve su to iskustva novinara koji su proteklih mjeseci sarađivali sa Mediacentrom Sarajevo na istraživanjima o finansiranju medija iz javnih budžeta.

„Ja sam primijetio da su javni lokalni emiteri u principu kao neke zatvorene skupine gdje je veoma teško doći do podataka, ne samo o finansiranju, nego o situaciji u okviru samog medija, odnosa, kao i političkog uticaja na izvještavanje koji je evidentan isključivo iz razloga načina finansiranja tih medija“, kaže novinar Predrag Blagovčanin koji je pisao o dešavanjima u RTV Visoko i Radiju Herceg-Bosna.

Njegovi nalazi su pokazali kako se finansijski izvještaji često ne dostavljaju opštinama i kantonima kao osnivačima, a također pojedini javni mediji često parcijalno ili nikako ne dostavljaju finansijske izvještaje egulatornoj agenciji za komunikacije BiH, što je njihova zakonska obaveza. 

Novinarka Online magazina Žurnal.info, Branka Mrkić Radević, radila je na dokumentarcu o finansiranju medija kroz marketinške aktivnosti javnih kompanija. Kaže kako kompanije ne žele dostaviti podatke kome i koliko novca daju i u koje svrhe a vlasnici, direktori i uprava medija načešće ne žele razgovarti o toj temi otvoreno.

„Sve se svodi na neku formalnu prepisku, e-mailove. Ne možete razgovarati ni sa ljudima iz menadžmenta i uprave javnih kompanija o tome koliko sredstva izdvajaju i kome“, kaže ona i dodaje da su veliki oglašivači i velike kompanije u BiH, poput telekom operatera, javnih kompanija koje održavaju autoceste, netransparentni u tom smislu.

„Morate mjesecima raditi na tome da dobijete neke bazične podatke iz neke kompanije, pritom se pozivati na zakone, nešto što bi trebalo regularnim putem dobiti, vi ne možete doći do tih informacija“, dodaje novinarka Žurnala. „Smatram da je to problematično zato što javne kompanije koriste budžetski novac i nerijetko su pod upravljanjem političkih partija koje onda na taj način, pod krinkom toga da finansiraju oglašavanje u javnim medijima, mogu provoditi neke svoje interese i politike i objavljivati sadržaje koji njima odgovaraju“.

Mervan Miraščija iz Fonda otvoreno društvo BiH svakodnevno prati portal javnih nabavki i kaže kako je problematično što se mnoga obavještenja o tenderima generalno ne objavljuju i u dijelu u kojem je moguće analizirati prakse sklapanja ugovora, radi se o javnim organima koji su barem ispoštovali osnovni princip transparentnosti i objavili tender.

„Ne možemo odvojiti samo medije ili nabavku medijskih usluga u odnosu na sve ostale jer se radi praktično o istoj matrici. Mi govorimo o nedozvoljenom ponašanju ugovornih organa koji praktično štimaju tehničke specifikacije odnosno tendersku dokumentaciju određenim ponuđačima“, kaže Miraščija.

On pojašnjava i kako mnogi javni mediji, poput BHRT-a, na svojoj stranici nemaju objavljen plan javnih nabavki po nekoliko godina, što je zakonska obaveza javnih organa, a da je dodatni problem korištenje manje transparentnih postupaka.

„Vidjeli smo da kroz nabavku medijskih usluga, kao i svih ostalih usluga, roba i radova, u principu najmanje se koristi otvoreni postupak. To je jedan veliki problem. Dalja matrica ponašanja ugovornih organa jeste ustvari štimanje te famozne tenderske dokumentacije odnosno tehničkih specifikacija. Mi sve češće, skoro svakodnevno, uočavamo primjere u kojima se direktno opisuje određeni predmet ili određena usluga ili određeni radovi. To je praktično kažnjivo po zakonu“, naglašava Miraščija. 

Da je važno izvještavati o finansiranju medija, pogotovo javnih, smatra i novinar BIRN-a, Semir Mujkić, koji je za Media.ba pisao o najboljim načinima praćenja nabavke medijskih usluga kroz sistem javnih nabavki.

Mujkić kaže da su mediji netransparentni o tome na koji način dobijaju novac i, kada govorimo o javnim emiterima, kako troše novac.

„Mislim da tu treba puno više transparentnosti jer ako želite nekoga prozvati da nije transparentan u svom radu, što javni emiteri rade i treba da rade prema političarima i funkcionerima, onda sa druge strane vi morate biti transparentni od koga i na koji način, po kojim kriterijima dobijate taj novac“, kaže on.

Mnogi novinari koji su radili na istraživanjima o finansiranju medija, uključujući i istraživače Mediacentra Sarajevo, suočili su se sa nedostatkom informacija i sa dugotrajnim procedurama kako bi dobili barem ograničene podatke.

___