Otkazani događaji, online intervjui i pandemija kao izgovor za uskraćivanje informacija.

foto: Pixabay

Pandemija koronavirusa medijskim radnicima donijela je nove izazove, sa kojima su suočeni i nakon popuštanja epidemioloških mjera. Rad na terenu za neke od novinara postao je prošlost, jer su otkazani događaji za koje su se specijalizovali, dok su najugroženiji slobodni novinari koji iza sebe nemaju ljudsku i tehničku infrastrukturu velikih medija već su prepušteni sami sebi.

Prva prepreka sa kojom su se mediji u BiH susreli tokom pandemije bilo je ograničeno kretanje tokom policijskog sata. Novinari sa potvrdom poslodavca mogli su obavljati svoj posao na terenu i tokom zabrane kretanja, ali je to bilo komplikovanije za medijske radnike koji nemaju stalno zaposlenje. Tako je slobodni novinar i snimatelj Ajdin Kamber dobio prekršajnu prijavu od policije Unsko-sanskog kantona, dok mu je na teritoriji Republike Srpske kretanje bilo onemogućeno. Dodatna otežavajuća okolnost tokom rada na terenu bile su odluke Kriznog štaba RS da se vikendom zabrani kretanje između opština, pa su putovanja u druga mjesta postala nemoguća misija.

„Od Civilne zaštite FBiH sam dobio informaciju da se mogu kretati tokom policijskog sata i da mi je za to potrebna samo novinarska akreditacija, a ne potvrda poslodavca, jer sam slobodni novinar i snimatelj pa nemam stalno zaposlenje. Uprkos tome što sam policiji u Bihaću pokazao akreditacije nekoliko medija čiji sam saradnik, kao i člansku karticu udruženja BH novinari, dobio sam prekršajnu prijavu i kaznu od 500 KM“, govori nam Kamber.

Sa policijom Republike Srpske imao je problem druge prirode. Kada se javio Press službi MUP-a RS i upitao kako se kao slobodni novinar može kretati tokom policijskog sata, rečeno mu je da se obrati najbližoj policijskoj stanici i zatraži dozvolu koja će mu biti izdata.

„Kada sam otišao u stanicu policajac je krenuo po tu dozvolu, ali me usput pitao odakle sam. Kada sam mu odgovorio da sam iz Sarajeva, kazao je da mi ne može dati dozvolu jer sam iz Federacije i da se obratim federalnom MUP-u. To je besmisleno jer MUP FBiH nema ovlaštenja na području RS. Ponovo sam se obratio Press službi MUP-a RS, ali nisam dobio odgovor ni na taj ni na naredne upite u vezi moje situacije. U ovu priču uključile su se i kolege iz Kluba novinara Banjaluka, ali se opet ništa nije desilo. Važno je napomenuti da je meni ta dozvola bila potrebna jer sam išao na terene u različite gradove pa je uvijek postojala opasnost da me u povratku 'zakači' policijski sat“, govori nam Kamber.

Nekoliko puta je zbog rada na terenu morao ostati na ulici i tokom zabrane kretanja, pa su ga okruživali policijaci naoružani dugim cijevima i ispitivali zašto se nalazi na tom mjestu.

„Recimo, vraćaš se umoran sa terena, sa vidljivom PRESS oznakom na autu, a zatim ti policija svojim vozilima blokira prolaz. Odjednom istrčava desetak maskiranih policajaca sa dugim cijevima, koji ti okruže auto kao da si posljednji kriminalac, a ne novinar na zadatku čije priče i informacije su također važne u prevenciji i borbi protiv epidemije“, prisjeća se on.

Tokom odlaska na teren u druge gradove postojala su i ostala ograničenja. Recimo, nije bilo moguće pronaći smještaj jer je ugostiteljskim objektima rad bio zabranjen. Takođe, ukoliko ne posjedujete sopstveno vozilo, fizički niste mogli doći do svog terena, jer javni prevoz nije funkcionisao. Kamber ističe da mu je zbog pandemije otkazan manji broj angažmana, dok je i dio sagovornika odustao od snimanja zbog straha od zaraze. Međutim, nakon popuštanja mjera susreo se sa novom poteškoćom.

„U početku je dosta angažmana prolongirano, da bi se zatim svi oni nastavili u isto vrijeme, tako da sam zapravo imao jedan period rasterećenja koji je za slobodne novinare loš jer znači manje novca, a zatim period pretrpavanja poslom jer su svi poslodavci tražili da se odgođeni projekti završe čim prije“, govori nam on.

Ističe da mu sama pandemija nije donijela novi stres, ali jesu administrativne barijere. Odluke koje su se mijenjale iz sata u sat, bile kontradiktorne ili važile samo za jedan dio zemlje, dovele su do toga da medijski radnici nisu znali kako da se ophode u datoj situaciji. Pandemija koronavirusa je problematizovala i prelazak granica. Regionalni medijski radnici morali su propustiti snimanja koja su im bila zakazana u drugim zemljama.

„Ja sam dosta posla radio kao regionalni novinar i snimatelj, saradnik sam medija u regionu i redovno sam putovao barem po zemljama u okruženju. Sada toga nema. Nema ni naznaka da će se to promijeniti. Čak i da se granice otvore mi ne znamo kada će se ponovo zatvoriti ili kada će institucije donijeti odluku da moram biti 14 dana u samoizolaciji, što rijetko ko može priuštiti sebi“, govori nam Kamber.

On ističe da je svjestan situacije i opasnosti, ali i da ovo nije prvi put da radi u opasnim okolnostima.

„Izvještavao sam tokom zemljotresa u Albaniji, a tokom poplava sam ulazio u vodu u kojoj su plutale mrtve životinje. Uz zaštitu i distancu možemo biti bezbjedni, ali moramo paziti na svakog sagovornika“, naglašava Kamber.

Nejednaki uslovi rada

Kao video novinar našao se u situaciji da sagovornike mora snimati putem online aplikacija, što utiče na kvalitet slike i zvuka. Kako ističe, potpuno je drugačije razgovarati sa nekim uživo i preko aplikacije, i sa tehničkog i sa sadržajnog aspekta. Mora se razmišljati o mnoštvu tehničkih stvari, poput struje, ambijenta, brzine interneta i slično.

Sa druge strane, novinari zaposleni u medijima koji posjeduju svu potrebnu infrastrukturu za izvještavanje u vanrednim okolnostima nisu se susretali sa ovim izazovima.

„Iako su svakodnevne press konferencije, live streamovi, internet aplikacije za videorazgovore postale 'novo normalno' u novinarstvu, ipak sam tome minimalno pribjegavao. Novinar mora biti tamo gdje je vijest i mora biti dovoljno hrabar otići po tu vijest. Zato su nerijetko u našem Dnevniku emitovani kadrovi i izjave sa mjesta događaja, sa ljudima koji, uz adekvatnu zaštitnu opremu, govore u mikrofon Nove BH, a ne preko Vibera, Zooma i sličnih aplikacija“, kaže novinar te televizije, Tahir Žustra.

Koronavirus je, dodaje on, na određeni period sve zatvorio u četiri zida, osim novinara koje je mobilisao na još veći rad. Jedan od problema tokom rada na terenu jeste pronalazak sagovornika koji će vjerno prikazati stvarno stanje.

„Recimo, brojni su ostajali bez posla, a samo rijetki su htjeli stati pred kameru i o tome javno govoriti. Nova situacija svakodnevno nas primorava na improvizaciju. Međutim, koliko god situacija bila nova, nepoznata ili teška, novinari su ti koji uvijek stoje između – kao medijatori, kao posrednici, kao prevoditelji odluka koje život znače, kao tumači onoga što određuje svakodnevicu običnih ljudi. Ipak, i u ovim teškim vremenima, i kao takvi, često smo izloženi kritikama javnosti koja ponekad krivca za određene situacije vidi u novinarima. Ponekad je teško privoliti gledatelje da vam vjeruju jer su često informacije sa terena dualne, drugačije od entiteta do entiteta, a nerijetko i od kantona do kantona. Međutim, novinari nastoje to uprostiti i pojednostaviti svima iako su i sami izloženi (trenutno možda i ponajviše) virusu“, naglašava Žustra, dodajući da nepoznate okolnosti i strah od zaraze ne bi smjeli narušiti kvalitet izvještavanja.

Događaji otkazani, sagovornici dostupniji

Pandemija koronavirusa za neke novinare je donijela potpuni prestanak rada na terenu, jer su otkazani svi događaji koje su oni pratili.

„S obzirom na to da pratim kulturu, mogu reći da su proljeće i ljeto koji su 'prijetili' da će biti prepuni dešavanja, odjednom postali doba bez ijednog događaja. Ranije smo gotovo svakodnevno mogli da prisustvujemo promociji knjiga, izložbama, predstavama, koncertima, a tokom mjera uvedenih zbog pandemije apsolutno svi događaji su otkazani, tako da je rad na terenu za nas postajao prošlost“, govori Nevena Vržina, urednica rubrike Kultura u Nezavisnim novinama.

Ona je zajedno sa svojim novinarima prinuđena da svakodnevno smišlja teme koje će proizvesti kvalitetan sadržaj iz oblasti kulture i umjetnosti, ali i koji će biti primjeren trenutnoj situaciji.

„Pandemija se odrazila na kvalitet izvještavanja u smislu da su nam određeni period sve teme kojima smo se bavili u novinama bile vezane za koronu i način kako će se cjelokupna situacija odraziti na neku oblast. Vjerujem da je za mnoge od nas ovo možda bio i najstresniji period rada, jer smo tokom cijelog dana slušali brojke o zaraženim i preminulim iz naše zemlje, ali i cijelog svijeta. U moru kontradiktornih informacija koje su nam svakodnevno stizale trebalo je naći mjeru, provjeriti koje su tačne i kao takve ih plasirati čitaocima“, kaže Vržina.

Kako ističe, sagovornici su u tim okolnostima postali čak i dostupniji, jer su gotovo svi kulturni radnici bili u svojim domovima i bez prijašnjih obaveza.

„Tako su i na stranicama kulture najčešće objavljivani intervjui, a tražili smo ljude za koje smo znali da će svojom pričom donijeti bar tračak nade kako nama, tako i našim čitaocima. Kada su se stvari pomalo vratile u normalu, sporadično su počeli da se održavaju i neki događaji, pa smo samim tim i mi postali zaposleniji na terenu. Naravno, sve se odvija uz mjere opreza, pa nema opuštenosti na koju smo navikli i zbog koje smo između ostalog i voljeli susrete na terenu“, ističe ona.

Izgovor za uskraćivanje informacija

Novinarka i urednica Direkt portala Nikolija Bjelica kaže da je pandemija 'izbrisala' terene na koje je inače išla, izuzev konferencija lokalnog kriznog štaba. Nije dogovarala intervjue uživo, već je koristila telefon i email. Sada je situacija znatno drugačija nego što je bila početkom pandemije, pa su sagovornici raspoloženiji i dostupniji za saradnju.  

Kako naglašava, pandemija je dijelu javnih službenika postala izgovor za izbjegavanje novinarskih pitanja.

„U 'prvom talasu' u javnim ustanovama i preduzećima dio radnika nije nikako radio, pa bi se oni od kojih zatražimo informaciju mogli pravdati da 'kolege koje su zadužene za to trenutno ne rade' i slično. Mislim da su se svi pomalo izvlačili na virus. Neki su ignorisanje naših upita pravdali velikom zauzetošću i brigom za narod, pa se, eto, nemaju kada baviti novinarskim upitima. Takođe, svaka kritika i postavljeno pitanje koje nije odgovaralo onome kome smo ga namijenile bilo je okarakterisano kao zlonamjerno. Od novinara se tada očekivalo da podržavaju vlast, da ne kritikuju, da ne propituju mnogo, jer smo samo na taj način, izgleda, mogli pokazati svoju empatiju. Čak je i gradonačelnik Trebinja pozvao novinare, konkretno naš portal, da se 'suzdržimo od kritike'. Čak je i jedan lokalni portal na sedam dana ukinuo mogućnost komentarisanja, jer su komentari bili loši po vlast. Tada se i gradonačelnik zahvalio na tome. Mi smo u tom trenutku odlučile da na našem portalu po prvi put otvorimo mogućnost komentarisanja, jer smo smatrale da je glas javnosti u ovakvim situacijama i te kako bitan“, naglašava Bjelica.

___