Dobitnica SEEMO nagrade za izvrsnost u istraživačkom novinarstvu u kategoriji Mladi profesionalni novinari.

foto: Anes Asotić / BIRN BiH

Azra Husarić Omerović, novinarka Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH), dobitnica je prošlogodišnje SEEMO nagrade za izvrsnost u istraživačkom novinarstvu u kategoriji “Mladi profesionalni novinari”.

SEEMO je Medijska organizacija jugoistočne Evrope, regionalna nevladina neprofitna mreža urednika, rukovodioca medija i novinara, a Husarić je nagradu dobila za priču o grupi nadriljekara u BiH koji su savjetovali oboljele da zanemare dijagnoze što je završilo smrću jedne osobe.

Žiri je ocijenio da je ta priča primjer “posvećenosti otkrivanju manje poznatih priča u modernom i multimedijalnom formatu”.

Azra Husarić Omerović studij žurnalistike je upisala 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli, a novinarstvom se počela baviti na prvoj godini fakulteta, zaposlivši se na internet portalu o kulturi i umjetnosti. Na drugoj godini zajedno sa kolegicom Azrom Delmanović Avdić uradila je svoj prvi dokumentarni film o novinarstvu prije, tokom i nakon rata, a četiri godine je radila na radio stanicama BH Radio 1 i Radio Kameleon.

U redakciji BiRN BiH već četiri godine se bavi istraživačkim novinarstvom o kojem je, kaže, maštala i kao studentica. Dobitnica je i UNICEF-ovog priznanja za doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH 2020. godine u kategoriji “Internet rad”, za priču o izazovima s kojima se djeca s poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji susreću pri online nastavi tokom pandemije.

Dobila si SEEMO nagradu za mlade profesionalne novinare za priču o nadriljekarstvu u BiH. Možeš li nam reći kako je tekao rad na priči? Šta su bili izazovi?

Ta priča će me zauvijek oblikovati kao novinarku i kao osobu. Radila sam na njoj, uz pomoć kolega iz redakcije, cijelu godinu. Krenulo je od male informacije da postoji jedna porodica sa tragedijom, do ogromne priče o prevarama u liječenju osoba koje rezultira smrtnim ishodom, ali i određenom zaradom za tu grupu ljudi.

Vodilja priče su bile poruke koje su nam sestre Sanele Vrcić Memić ustupile na korištenje za potrebe istraživanja. I mogu sigurno reći da uz sve metode, alate i načine kako dolazimo do informacija, nikada ništa ne bi nadmašilo te poruke koje su najbolji prikaz kakvi su to ljudi u pitanju. Sada kada pogledam unazad, najveći izazov je bio pristup samoj priči na način da porodici ne nanesemo dodatnu bol, a da javnost upozorimo na manipulacije grupe ljudi koja se bavila nadriljekarstvom. Ali uz obostrano povjerenje i isti cilj, uspjeli smo to postići.

U priči, porodica žrtve je odlučila javno govoriti o tome šta se desilo. Kako ste se vi i oni odlučili na ovaj korak, uzimajući u obzir i potrebu zaštite privatnosti? Koliko je javni interes prevladao?

Porodica žrtve koja nosi priču je odlučila javno govoriti jer je saznala da i drugi oboljeli pacijenti idu kod tih osoba na liječenje i željele su to spriječiti i sačuvati njihove živote. Prva rečenica koju su mi rekli bila je ‘Ako je naša sestra umrla, neka ne umre nijedna druga zbog njih’ i to je ono što je bila najveća motivacija i meni tokom cijelog rada.

Za njih je to bio stresan i bolan proces, iako smo znali od samog početka da će tako biti. Nekada je znalo doći i do upitnosti da li da priču uopšte objavimo, jer nismo željeli da porodica nakon objave bude u lošijem položaju, niti da sjećanje na preminulu Sanelu ode u pogrešnom pravcu. Sjećam se da je Sanelina sestra u jednom trenutku kazala da nije sigurna da li želi da posljednji tekst o njenoj sestri bude taj i da je ljudi u BiH pamte po tome, ali je uprkos opravdanoj brizi i nemiru odlučila da se priča objavi i da zaštiti sve druge građane od ovih opasnosti i u tome leži njihova veličina.

Prema pravilima Regulatorne agencije za komunikacije, nadriljekarstvo nije dozvoljeno na TV i radijskim stanicama. S druge strane, teorije zavjere i zdravstvene dezinformacije su veoma popularne u BiH. Kako vidiš ulogu medija u suzbijanju takvih narativa koji mogu imati pogubne posljedice na načije zdravlje?

Mislim da medijski radnici koji pružaju prostor u svom mediju osobama koje zagovaraju nadriljekarstvo i alternativni vid liječenja, negirajući uspjehe i mogućnosti medicine, učestvuju u samom nadriljekarstvu i da bi toga morali postati svjesni. U periodima koji su iza nas, poput pandemije koronavirusa kada je zdravstveni sistem pokazao svoje nedostatke, alternativne metode liječenja su doživjele procvat i tada su mnogi mediji u BiH ustupili prostor za promociju tog vida liječenja, što je za ishod moglo imati i smrtne posljedice teško bolesnih osoba. Mislim da mi novinari svakodnevno trebamo alarmirati javnost na negativne posljedice takvih pojava, a ne ohrabrivati ih, davati prostor i time možda učestvovati u njihovom vođenju u smrt.

Za ovu priču ste koristili i format scrollytellinga, koji postaje sve popularniji u svijetu. Koliko je to doprinijelo popularnosti priče?

Priča ‘Od izlječive dijagnoze do smrti uz savjete gurua’ je potpuno drugačija od skoro svih priča koje je BIRN do tada objavio, govoreći o formi u kojoj je pisana, načinu prikazivanja poruka, multimedijalnom sadržaju, ali i samog izgleda teksta na stranici. I sigurno da čitaoci Detektora takvu priču nisu očekivali na Detektoru, ali su bili izuzetno zainteresovani kada smo je objavili i podaci o tome koliko su se zadržali u tekstu su mene kao autora činili ponosnom, jer su čitaoci uglavnom tekst čitali do kraja. Upravo takav pristup obradi teksta doprinio je velikoj čitanosti, dijeljenju, republikacijama u drugim medijima, javljanju drugih osoba koje su imale kontakt sa grupom ljudi o kojoj smo pisali, ali i najvažnije, doprinio je upozorenju drugim građanima da budu oprezniji. Mislim da je odluka da prikažemo najznačajnije poruke bila negdje i ključna za potpuno shvatanje problema o kojem smo pisali.

Da li je bilo nekih istraga i reakcija nakon objavljivanja priče? I kakva su bila tvoja očekivanja?

Nažalost, do danas niko od osoba o kojim smo pisali nije kažnjen. Tužilaštva s kojim smo nezvanično komunicirali su tvrdili da nije njihova mjesna nadležnost, ali da jeste u pitanju nadriljekarstvo. I to je ono što je mene najviše uznemirilo, jer svako tužilaštvo u BiH može raditi na predmetu i bez utvrđivanja mjesne nadležnosti ili poslati Federalnom tužilaštvu na odlučivanje o tome. Nagrada koju je ova priča donijela je još malo probudila ovu temu u bh. društvu i želim se nadati da će to biti povod da neko odluči procesuirati ovakve oblike rada. Do tada, tu su nezavisni mediji koji će, nadam se, raditi na istraživanjima i upozoravanju na pojave štetne po javnost.

Ko ti je uzor u poslu?

Meni su uzor moje kolege iz redakcije, koji godinama rade profesionalno, etično i krajnje moralno ovaj posao, onako kako su nas učili na fakultetu da novinarstvo treba biti. Hrabri su i istrajni uprkos pritiscima i prijetnjama koje su primali, spremni su pomoći i doprinijeti pričama drugih kolega i to je ono što je ideal u mojoj glavi.

Kako ćeš pamtiti 2023. godinu? Po kojoj priči?

Ovu godinu ću pamtiti po nevjerovatnom padu zaštite ljudskih prava i sigurnosti u BiH i to je poraz našeg sistema i našeg društva u cjelini. Koliko sistem nije radio na zaštiti građana, toliko ni društvo nije radilo na stvaranju pritiska da pruži dostojanstvo onima kojima je oduzeto. Ako pogledam unazad svoj doprinos u ovoj godini, onda sam najponosnija na dokumentarnu emisiju o mogućnosti kriminalizacije femicida i pričama žrtava nasilja i porodica ubijenih žena. Mislim da je došla u pravom trenutku i bila glas onima kojima je glas oduzet od nasilnika i sistema koji ih stišava.

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___