Jeta Abazi Gashi je novinarka sa Kosova koja od 2012. godine radi na Odsjeku za žurnalistiku Univerziteta u Prištini. Ima master iz novinarstva i političkih nauka. Tokom karijere radila je za brojne radio stanice na Kosovu i u Makedoniji. Od 2007. godine pridružila se BIRN-u, a bila je i istraživački novinar u popularnoj sedmičnoj tv emisiji “Život na Kosovu”. Izvještavala je uglavnom o politici, vladavini prava i obrazovanju. U novembru 2014. godine dobila je nagradu za istraživačko novinarstvo u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost.

Nagradu ste dobili za priču o diskriminaciji žena – možete li detaljnije opisati svoje istraživanje i objasniti zašto ste izabrali baš tu temu?

Ovaj stipendijski program je bio divno iskustvo. Bila sam u mogućnosti da istražujem, putujem i uživam u pisanju svake rečenice. Imala sam odličnog urednika koji je vodio računa o svakom detalju u priči, što je poput sna za mnoge novinare. Takođe sam uživala u vremenu koje sam provela sa drugim učesnicima. Bila sam iznenađena efektima priče na Kosovu. Mnoge lokalne i međunarodne organizacije odlučile su da se pozabave ovim pitanjem i stave ga visoko u svojoj agendi. To se nastavlja čak i danas. Reagovali su i političari i praktično su svi mediji na Kosovu izvještavali o slučaju Shyhrete Berisha. Gospođa Berisha preživjela je masakr tokom rata, a izgubila je muža i djecu. Međutim, poslije rata, rodbina njenog muža smatrala je kako ona više nema nikakvog razloga da stanuje u kući u kojoj je živjela sa mužem i djecom. Dio moje priče fokusira se na ovaj ekstreman primjer negiranja prava na nasljedstvo ženama. Zadovoljna sam što su priču pod nazivom “Žene u borbi za jednako pravno nasljedstvo” objavili i međunarodni mediji kao što su: Thomson Reuters, Süddeutsche Zeitung, Neue Zürcher Zeitung i drugi. Generalno, priča se bavi diskriminacijom žena na Balkanu kad je riječ o porodičnom nasljeđu. Ona pokazuje kako takav oblik diskriminacije ne poznaje granice ni narodnost. Isti problem, na primjer, postoji na Kosovu, u Makedoniji i Crnoj Gori. Imala sam priliku da to usporedim sa slučajem koji na površini izgleda drugačije ali proizlazi iz istog problema. Pisala sam o primjeru britanskog plemićkog para čija ćerka nije mogla naslijediti titulu svoga oca samo zato što nije muškarac. Poruka je jasna – ne možemo imati fer društvo ako se hitno ne pozabavimo ovim problemom.

A kakav vam je osjećaj – kao ženi - bio raditi na takvoj priči? Da li inače osjećate diskrimnaciju obavljajući svoj posao?

Novinari se u svom radu suočavaju sa mnogim preprekama i izazovima, ali sve je to dio posla. Na primjer, naša publika ne zna koliko je nekada teško doći do određenog izvora. Osjetila sam to i u radu na ovoj priči jer su neke od kolega neodgovorne, pa je ponekad teško uvjeriti ljude da i dalje postoje novinari koji žele raditi svoj posao objektivno, fer i tačno. Upravo sam se s tim problemom najviše borila. Kada je riječ o odnosu prema ženama, mogu reći da u većini dijelova svijeta nije lako biti mlada novinarka. Ipak, mi možemo mijenjati ljudske predrasude rezultatima svog rada. A ponekad čak postoje i prednosti tih predrasuda jer neki ljudi budu manje oprezni. Sjećam se da sam, dok sam radila na ovoj priči, uspjela da prisustvujem obredu starijih muškaraca kojoj žene inače uopšte nemaju pristup. Morala sam izvještavati o diskriminatorskoj praksi tako što sam je sama prekršila i to je bio dobar osjećaj.

Možete li izdvojiti još neku priču na kojoj ste radili?

U 2010. godini sam radila na priči o tome kako su kompanije za osiguranje automobila odbijale da plate odštetu, čak i poslije odluka suda. Na toj priči sam radila naporno, pokušavajući da prikažem perspektivu svih umiješanih: kompanija, ljudi povrijeđenih u nesrećama, predstavnika suda, advokata itd. To nije bilo jednostavno jer sam dugo morala čekati na odgovore. Bila sam svjesna da bi moja priča mogla imati direktne financijske posljedice na sve koji su imali veze s tim, tako da nije bilo lako biti izbalansiran. Ali na kraju sam bila sretna sa rezultatima priče jer je osiguravajuća kompanija konačno pristala platiti odštetu osobi koju sam intervjuisala i koja je pretrpjela teške povrede.

Šta biste izdvojili kao najveće probleme i izazove u radu novinara na Kosovu?

Mnoge međunarodne organizacije koje evaluiraju slobodu govora u svijetu (Freedom House, Reporters Without Borders, Human Rights Watch) kažu da su mediji na Kosovu djelimično slobodni i da je situacija nestabilna zbog političkih pritisaka, prijetnji, finansijske situacije i nedostatka profesionalizma. Teško je osporiti takve tvrdnje. Poznajem mnoge novinare na Kosovu koji se žale da je teško biti novinar. Na primjer, u javnom sektoru postoji pritisak da se novinari drže provladinog pogleda na stvari, dok se u privatnom sektoru prema novinarima ne poštuju zakoni o radu.

Izvještaji pokazuju da stanje nije najbolje, ali kako biste vi trenutno ocijenili medijsku situaciju na Kosovu? Da li se mediji pridržavaju profesionalnih standarda?

Prije svega, nama nedostaju pouzdane statistike. Koliko znam, do prošle godine, televizija je bila glavni izvor informacija. Radio nije popularan kao nekada, dok uticaj informacija sa interneta ubrzano raste. Ali ovo nije slučaj samo s Kosovom. Štampani mediji su u teškoj situaciji a online mediji se brzo razvijaju. Postoje novinari i mediji koji su profesonalni ali su nadjačani od onih koji nisu takvi. Stanje u online medijima je prilično sumorno. Uz rijetke izuzetke, nema transparentnosti i ne zna se ko su vlasnici, niti ko su urednici i novinari koji rade u njima. Većina tekstova su plagijati, ponekad čak i loše prevedeni. Postoje i slučajevi kada isti portal u razmaku od samo nekoliko sati objavi dva teksta bez izvora, koji kao činjenice navode potpuno oprečne tvrdnje. I većina ih objavljuje senzacionalističke vijesti. Jedan pozitivan trend kad je riječ o online medijima jeste pitanje komentara čitalaca. U posljednje vrijeme, sve više portala je počelo pregledavati ili braniti komentare jer su ranije imali problema sa trolovima i drugim tipičnim zloupotrebama.

Jesu li mediji na nezavisni ili povezani sa političkim partijama i ljudima na važnim položajima?

Postoje primjeri i jednog i drugog – dobrih, nezavisnih medija i totalno neprofesionalnih i pristrasnih medija. Ponekad je čak moguće jasno uočiti razlike između određenih novinara ili programa unutar jedne medijske kuće. Problem je djelimično u tome što je lokalno tržište malo i jer – što je generalno slučaj na Balkanu – nemamo dugu tradiciju slobodnih medija, koji nisu pod kontrolom ili uticajem vlasti.

Ima li dovoljno istraživačkog novinarstva na Kosovu?

Mislim da nema, iz dva razloga: jer je istraživačko novinarstvo skupo i jer može izazvati talasanje. Na Kosovu postoje dobri novinari, na primjer, na BIRN-ovom stipendijskom programu novinari sa Kosova su nekoliko puta osvajali prvu nagradu. Jednu urednicu je američki State Department nagradio priznanjem za hrabrost, a postoji i nekoliko organizacija i centara koji se bave istraživačkim novinarstvom. Međutim, potrebno im je još podrške na lokalnom nivou ali i od međunarodnih organizacija, kako bi provodili istraživanja koja su nezavisna.

Kada novinari u BiH ili Srbiji nešto otkriju, uglavnom se stvari završavaju na tome – institucije rijetko reaguju. Da li je to slučaj i na Kosovu i da li je bilo novinarskih otkrića koja su rezultirala akcijom policije i tužilaštva i promjenama loših praksi ili su stvari ostajale kakve su i bile?

Da, bilo ih je, ali uvijek težimo da ih bude više. Generalno, veoma je važno da novinari nastave pratiti temu o kojoj su pisali jer im daje mogućnost – a i publici – da bolje razumiju procese koji se odvijaju oko nje. A time pokrivaju i reakcije na svoje izvještavanje. Ali to zahtijeva novac i vrijeme, kao i novinare koji se bave tom određenom temom, te dobre urednike koji mogu odoliti pritisku da samo što brže objavljuju informacije. Iako ih nema onoliko koliko bismo željeli, bilo je uspješnih priča koje su imale direktan uticaj na određene institucije, u obrazovanju, pravosuđu itd.

Kada je riječ o edukaciji novinara, obično se kao problem ističe nedostatak praktičnog rada. Je li tako i na Kosovu i da li su mladi ljudi zainteresovani za novinarstvo?

To je djelimično slučaj na Kosovu. Većina univerziteta, uključujući i onaj u Prištini, imaju veliki broj studenata a nedovoljno kadra i drugih resursa. Nažalost, to je slučaj i sa našim odsjekom, tako da je izazov ponuditi adekvatnu praksu studentima. Ipak, pokušavamo se izboriti s tim stavljajući naglasak na važnost dobrog pisanja i kritičkog razmišljanja. Postoji mnogo ljudi koji su zainteresovani za studiranje novinarstva, ali rekla bih da nije uvijek neophodno studirati novinarstvo da bi se bilo dobar novinar.