Uspjeh zavjereničkog narativa počiva na njegovoj pripovjedačkoj plauzibilnosti, zaokruženosti forme i izraženoj autentifikacijskoj dimenziji.

foto: N1/pixabay

U poznatoj emisiji jedne regionalne televizije gostovao je R. H., akademik i profesor Fakulteta islamskih nauka, osoba koja ne samo u vjerskim nego i u građanskim krugovima uživa veliki ugled i često biva pozivana u medije da daje intervjue i komentira aktualna događanja. Riječ je nesumnjivo o značajnom autoritetu i za potpisnika ovih redova, koji je još prije 20-ak godina sa zanimanjem i fasciniranošću laika čitao njegove knjige i tekstove o sufizmu ili interreligijskim fenomenima.

Razgovor je počeo razmatranjem najnovijeg rasplamsavanja izraelsko-palestinskog sukoba, i u jednom trenutku sugovornik se krenuo baviti „dubinskim uzrocima“ sukoba, ne dakle „površinskim razlozima“, odnosno prinudnim iseljavanjem Palestinaca iz jedne jerusalemske četvrti na temelju sudskih presuda, provokacijama izraelskih desničara proslavom dana pobjede u Šestodnevnom ratu, neprijateljstvom ili problemima Benjamina Netanjahua da formira vladu, ili neprijateljstvu između Fataha i Hamasa, koji je, kao i Netanjahu, iz političkih razloga zainteresiran za eskalaciju. Ne – postoje pravi uzroci, a sve to na površini, to su samo vanjske, zapravo suštinski nebitne manifestacije.

„Ako bismo tražili krajnju genezu“, kaže sugovornik, onda trebamo imati u vidu da je  „problem mnogo dublji“, da on seže do biblijskog, odnosno starozavjetnog teksta gdje se već projicira genocid, gdje se čak, kako napominje sugovornik, ne štede ni „bebe u kolijevci“. Ovdje smo već veoma brzo došli do „krajnje geneze“: genocidna politika današnjeg Izraela zacrtana je, prema tom tumačenju, još u 2.500 godina starim tekstovima jevrejske kulture. Uspostavljena je tako jednim potezom fantazma kontinuiteta koji antički svijet povezuje sa političkim događanjima 21. stoljeća.

Okvir je postavljen, no sad novinar pita: „a šta je krajnji cilj“, čitao je neke muslimanske intelektualce kako tvrde da je krajnji cilj „cionista i evangelika“ rušenje džamije Al-Aksa i izgradnja jevrejskih hramova na tom mjestu. Već je to samo po sebi zastrašujuća vizija, pogotovo kad se uzme u obzir da uistinu postoje fanatični, ekstremni desničarski krugovi u Izraelu koji teže tome, a i dispenzacionalistički pokreti u SAD-u, koji nisu bez utjecaja u američkoj politici, a koji vjeruju da će se armagedon, konačan obračun Dobra i Zla, dogoditi kad se ponovo izgradi Jerusalemski hram.

No, odgovor sugovornika ide mnogo dalje: „To je samo djelimično tačno, to je samo jedan element.“ I onda slijede razmatranja koja taj intervju uistinu upisuju u anale naših intelektualnih skandala novijeg doba: „Ako čitate pažljivo novo izdanje Protokola cionističkih mudraca, nedavno je izašlo u Hrvatskoj, prije koju godinu, to je dakle štivo koje je poznato, ono je staro najmanje stotinu godina, ali napravljena je jedna nova verzija Protokola cionističkih mudraca, ako gledate tekst koji se odnosi na ovaj dio geografije o kojoj govorimo, onda nije [cilj] samo rušenje džamije Al-Aksa da bi se pronašli temelji Solomonova hrama i na njima podigao hram za kojim čezne moderna država Izrael, nego ono što je strateški cilj svih ovih brutalnosti, pa ja bih mogao čak reći, i što je bio cilj etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, to je i cilj ovih sukoba u Gazi – pa to je priprava da se stvori, kako oni kažu, kako se to zove u toj knjizi Protokoli cionističkih mudraca, velika Palestina, zapravo Veliki Izrael, gdje Vi imate zacrtanu kartu, da vidite koje sve zemlje tu ulaze, čak i značajan dio Velike Arabije, Meka i Medina se čak računaju da će ući u granice velike države Izrael“.

Da li postoji politički plan nekakvog Velikog Izraela u ekstremističkim krugovima ili čak u samoj izraelskoj vladi, a koji bi podrazumijevao eliminaciju Arapa s tog područja – špekulacije o tome su možda, s obzirom na aktuelnu Netanjahuevu agresivnu i radikalnu politiku, i razumljive, tim prije što i neki izraelski historičari poput Ilana Papea etničko čišćenje Palestine smatraju sastavnim dijelom projekta osnivanja države Izrael[1], ali da se kao krunski svjedok, autentični izvor te navodne strategije, u savremenom akademskom diskursu mogu pojaviti „Protokoli cionističkih mudraca“ (zapravo izvorno: „Protokoli sionskih mudraca“[2]), to je fenomen koji vrijedi pobliže osmotriti.

Velika zavjera

Da podsjetimo: Protokoli sionskih mudraca su tekst koji je prvi put objavljen 1903. godine u ruskom ekstremističkom časopisu Znamja, čiji je izdavač Pavel Kruševan bio blizak desničarsko-monarhističkim Crnostotinašima, protofašističkim grupama izraženog antisemitskog karaktera koji su početkom 20. stoljeća organizirali i pogrome u Rusiji.

Sam tekst je konglomerat i palimpsest različitih elemenata koji uglavnom potiču iz popularne literature 19. stoljeća, iz pamfleta francuskog advokata Mauricea Jolyja (1864) protiv Napoleona III, još ranije iz djela francuskog pisca Eugena Suéa[3], zatim iz proze njemačkog novinara i književnika Hermanna Goedschea (1868), koji je u svom romanu Biarritz kopirajući jedan narem Alexandra Dumasa iz romana Joseph Balsamo (1849), opisao razgovor 12 predstavnika jevrejskih plemena na Praškom groblju, u kojem planiraju osvajanje svijeta, dajući jednom starom narativu novi karakter.

Priča o „velikoj zavjeri“ seže u 18. stoljeće, a vezana je za Geheimbundroman, jedan poseban podžanr koji se razvija osamdesetih godina 18. stoljeća, a doslovno preplavljuje tržište knjiga nakon Francuske revolucije. Osnovna struktura tog narativa je uvijek ista: jedna grupa zavjerenika, obično u okrilju tajnih društava, priprema veliku urotu kojom bi srušila poredak i osvojila vlast.

Ono što se u toj pripovjedačkoj matrici mijenja jesu identitet počinitelja odnosno zavjerenika (jezuiti, zatim masoni, iluminati, jakobinci itd.) i dakako identitet žrtve protiv koje je zavjera usmjerena (crkva, država, pojedini narodi itd.). Kod Goedschea zavjerenici postaju Jevreji kao takvi, koji se okupljaju na starom jevrejskom groblju, obavijenom velom misterije, „tragajući za novim Kananom, stremeći vladavini“[4]. Goedscheovi jevrejski prvaci kuju zavjeru koja se sastoji od pospješivanja zaduživanja države, povećanja utjecaja berze, uništavanja privrede, posjeda, zanatstva, crkve, promoviranja slobodnog mišljenja, razaranja tradicionalnih vrijednosti itd.

„Duh i novac trebaju vladati, a ne mač“[5], zaključak je urotnika u kojem je sadržano jezgro paraonoidne predstave o Jevrejima kao manjini koja će svojim zakulisnim i vještim igrama ovladati kršćanskom većinom. Fiktivni razgovor iz tog Goedscheovog uratka, uz dodatne preinake i dodatke, postat će osnova za falsifikat koji se, najvjerovatnije uz pomoć carističke Ohrane, pojavio pod naslovom Protokoli sionskih mudraca, i to više ne u fiktivnom nego faktualnom modusu, što želi potrctati i izraz „protokol“ iz naslova.

Karijera tog spisa je poznata; on je doživio više izdanja na više jezika, posebno pogubni iz historijske perspektive su bili njemački prijevodi, koji su se pojavili između 1920. i 1924., a koje su nacionalsocijalistički ideolozi poput Alfreda Rosenberga, Theodora Fritscha, te naravno Adolfa Hitlera, iscrpno komentirali kao dokaz jevrejske zavjere u cilju antisemitske mobilizacije njemačke javnosti dvadesetih i tridesetih godina. U Americi ga je pak raširio čuveni američki industrijalac i vatreni antisemita Henry Ford u pamfletu koji je izašao pod naslovom Internacionalni Jevrej (The International Jew. The World’s Foremost Problem, Dearborn, Michigan, 1920–1921).

Filologija i kritička publicistika su ovaj „dokument“ već davno razotkrile kao potpuni falsifikat[6], koji je, uz to, imao značajnu mobilizacijsku ulogu u pripremi Holokausta, najstrašnijeg organiziranog zločina u historiji čovječanstva.

Kako se onda može dogoditi da jedan sarajevski univerzitetski profesor u 21. stoljeću citira ovaj dokument kao legitimno štivo, očito u nekom novijem hrvatskom prijevodu? Kolega Salmedin Mesihović me upozorio da je u Hrvatskoj izašlo najmanje sedam izdanja Protokola, od toga jedno u NDH, a ostalih šest nakon 1990.[7]

Međutim, još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izašlo je nekoliko hrvatskih i srpskih izdanja[8], a u Nedićevoj Srbiji objavio ga je „Radni komitet antimasonske izložbe“[9]. U Srbiji je također i nakon 1990. izašlo više izdanja[10]. Očito da na našem jezičkom području postoji srazmjerno veliko interesovanje za tu knjigu, što korespondira i sa popularnošću različitih konspiroloških Youtube kanala, antisemitskih, antimuslimanskih bestsellera koje piše beogradski publicista Dejan Lučić, a koji izlaze u za naše prilike velikoj izdavačkoj kući Laguna.

U ovaj kontekst se donekle uklapa i u BiH posebno popularna literatura Haruna Yahye (pseudonim za turskog publicistu Adnana Oktara) čijih je čak 40-ak knjiga prevedeno na bosanski jezik. Uzimajući sve to obzir, naša kultura dakle djeluje prilično propusna za ovaj tip diskursa[11], čemu svakako treba posvetiti posebnu pažnju, ali valja reći i da se to itekako uklapa u najnoviji rast konspirološkog diskursa na zapadu, koji je opet u dosluhu sa većom upotrebom socijalnih medija s medio-tehnološke i rastom populizma s političke strane.

To što se jedan ugledni univerzitetski profesor, koji se inače u javnosti ističe kritikom Islamske zajednice kao institucije i vladajuće politike, poziva na Protokole svjedoči o uznemirujućoj činjenici da se zavjerenički diskurs sa ruba seli (ili se već preselio) u samo središte kulture. U ovom slučaju narativ zavjere, čiji su oslonac Protokoli, treba poduprijeti izgradnju paraonoidne predstave o konstantnoj ugroženosti zajednice, te o trajnom neprijateljstvu ne samo Izraela, već i cijele zapadne civilizacije prema muslimanima. Nešto kasnije sugovornik u intervju će ustvrditi da konflikt na Bliskom Istoku itekako ima veze s Bosnom (“Sve je povezano”), te da se, uzimajući u obzir mlaku i nikakvu reakciju Evrope na stradanje Palestinaca, može zaključiti da „Evropa možda živi u 21. stoljeću, ali da je što se tiče odnosa prema islamu bila i ostala u srednjem vijeku“.

Ovo je klasičan primjer „paranoidnog stila“ mišljenja, koji je analizirao Richard Hofstadter u eseju objavljenom u Harper’s Magazinu davne 1964. godine[12], s posebnim osvrtom na netom minulu eru mekkartizma. Hofstadter pritom ukazuje na neke osnovne elemente zavjereničkog diskursa; na konstrukciju neprijatelja kao oličenja svekolikog povijesnog pa i metafizičkog zla, na problematičnu figuru renegata, bivšeg masona ili jezuita, koji će sad, nakon što je napustio zločinačko društvo, u kojem je dugo boravio bilo zbog vanjske prisile bilo zbog zablude, razotkriti najdublje tajne mračnih projekata koji se pripremaju daleko iza očiju javnosti.

Još uvijek je aktualan i za naš povod značajan Hofstadterov uvid u proturječni ustroj paranoidnog i zavjereničkog mišljenja, koji kombinira razigranu maštovitost u konstruiranju konspirativnih pripovijesti i pedantnost u navođenju tobožnjih ili polovičnih činjenica koje služe za autentifikaciju ispričane zavjere.

Da naglasimo: Problem nije u izoliranom incidentu pomenutog intervjua, već u mogućnosti da je takav diskurs simptom jedne tendencije ka izgradnji paranoidnog, apokaliptičkog koncepta kulture i identiteta, u kojem neprestano vreba opasnost sa svih strana a ugroženost čini temeljni kolektivni osjećaj.

Doživjeli smo devedesetih kakve pogubne posljedice mogu nastati kad se takav diskurzivni obrazac prenese u politiku. Jer, kao što je Freud u svojoj studiji o paranoji primijetio: paranoik projicira svoje osjećaje i misli na objekt te projekcije, a učitava u njega ono što bi on sam htio da bude[13]. Podsjetimo da je paranoidni islamofobni diskurs o zelenoj transverzali, albanskom natalitetu, turskom mračnom dobu, koji je postao dominantan krajem osamdesetih godina u Srbiji, bio diskurzivni preludij za rat i genocid.

Uspjeh zavjereničkih narativa

I za kraj još jedan bitan moment: sugovornik u intervjuu će, očito sluteći da će mu neko prigovoriti referiranje na Protokole, reći i sljedeće:

„…. Možda sve to zavjerenički zvuči, ali svako ko ima oči neka uzme Protokole cionističkih mudraca i neka pogleda i promisli i vidjet će da su se mnoge stvari koje su ovdje rečene već dogodile, a mnoge koje se najavljuju već imaju dobre predznake u događajima kojima svjedočimo...“

I ovdje imamo tipičan primjer jednog momenta, koji je za zavjerenički narativ od ključnog značaja. To je moment prefiguracije koji je u kontekstu političke retorike iscrpno analizirao Hans Blumenberg[14]. U prefiguraciji se neki događaj iz prošlosti recipira kao najava ili potvrda nekog savremenog zbivanja, recimo u slučaju preklapanja datuma (npr. Bitka na Kosovu i Sarajevski atentat) ili nekog drugog stvarnog ili prividnog afiniteta.

Uspjeh zavjereničkog narativa počiva na njegovoj pripovjedačkoj plauzibilnosti, zaokruženosti forme i izraženoj autentifikacijskoj dimenziji; veoma rijetko uspijevaju one pripovijesti koje su potpuno izmišljene, puno su uvjerljivije i djelotvornije one koje počivaju na prefiguraciji i konstrukciji autentičnosti koji se makar djelimično oslanja na historijske činjenice, dakako, uglavnom istrgnute iz konteksta.

Tako su događaji koje neko interpretira u ključu fiktivnih Protokola dokaz ne samo njegove interpretacije nego i vjerodostojnosti falsifikata na koji se poziva. Tako se zatvara jedan fatalni hermeneutički krug.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.